Izvješće s predstavljanja knjige „Pruge koje su život značile”, autora Stanislava Vukorepa

Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 80

Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu (FER-u), a u organizaciji Zajednice Hrvata istočne Hercegovine održana je promocija knjige „Pruge koje su život značile”, autora Stanislava Vukorepa

Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 80

Zaista je to bio izniman događaj

foto-galerija

To je veliko svjedočanstvo o vrijednosno velikoj knjizi, velikog autora i o novom velikom blagu našega naroda uz uskotračne pruge u dužini od 350 km koje je Stanislav prohodao i nadahnuto opisao

x Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 2

I odziv je bio dobar! Na poziv predsjednika Zajednice Ivana Šutala članovi, gosti i prijatelji su ispunili dvoranu koju nam je, kao i puno puta prije, kao domaćin osigurao dr. Nedjeljko Perić, profesor i donedavni dekan istoga fakulteta, i sam uzrastao uz štreku kojom je, s mnogim prisutnima, otputovao u svijet, u bolju i svjetliju budućnost koja je uvijek drugačija od očekivanja, puna neizvjesnosti i raznih obrata.

Kroz program nas je ponovo uzorno predvodila Stanislavova kći Slađana koja sa svojom obitelji živi u Zagrebu, a nakon obiteljskog pozdrava na samom početku, pozvala je predsjednika Zajednice Ivana Šutala da otvori promociju i pozdravi okupljene u ime organizatora.

„Pozdrav svima i ‘glas o prugama’ koje su nas sve od rodnoga kraja dovezle do Zagreba!” O značenju pruga za razvoj našega rodnog kraja prepustio je govoriti drugima, a Stanislavu je zahvalio na velebnom djelu i o novoj prilici koja nas okuplja i povezuje. Na video-zidu slide (slajd), polazna slika vlaka na kolodvoru u Hutovu s datumom 9.3.2004. godine u 18,53,43 h što je približna potvrda početka autorovih radova na ovoj knjizi. Predsjednik nas je sve podsjetio i „razbudio osjećaje u sebi i u nama” koliko je ta pruga dobra donijela našemu narodu od početka njezine gradnje 1898., otvaranja 1901. i do ukidanja 1976. godine. Pruga koju je gradila Austrija „s kilom zlata za kilo kamena” i koja je gospodarski uzdigla sve krajeve kroz koje je prošla premda je njezina temeljna graditeljska svrha bila strateško-vojna kojoj su cilj bili Dubrovnik i Boka Kotorska. Ta nam je pruga u tih 80-tak godina omogućila zapošljavanje, školovanje i gospodarski napredak dok nas je njezino ukinuće odseljavalo „trbuhom za kruhom” u bijeli svijet bez povratka i u traganjima za novim poslovima. Čestitao na knjizi, zahvalio na dolasku, poželio svima ugodan boravak i prepustio riječ drugima.

x Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 53

Samu knjigu i autora su predstavili dr. Nedjeljko Perić, prof. Nedjeljka Batinović, dr. Domagoj Vidović i gosp. Vjekoslav Suton, svatko sa svoga aspekta gledanja. Vrlo su lijepo govorili o knjizi, a posebno lijepo o neumornom istraživaču Stanislavu koji nam je već podario desetak veličanstvenih djela za promociju naših ljudi, rodnoga kraja i zajedničkom doprinosu nacionalnoj i vjerskoj kulturi našega naroda. Nitko nije kao Stanislav svojim istraživanjima i prikupljajući brojna svjedočenja o svim dragocjenim temama o kojima je pisao zaboravu oteo brojne vrjednote.

Slađana zahvaljuje predsjedniku Ivanu i daje riječ dr. Nedjeljku Periću

„Stanislav je sastavio priču”, kako on to sam kaže, na temelju terenskog istraživanja, dostupne izvorne građe i sjećanja željezničara neposrednih sudionika, ali bez težnje da od nje učini znanstveno djelo. Međutim, on je zaista napravio znanstveno djelo, jer „’Pruge koje su život značile'” imaju sve formalne elemente znanstveno-stručnog djela”, rekao je na početku svoga izlaganja dr. Perić.

03 Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 30„Stanislav je želio ispričati priču o ovim prugama ili štreki, kako je narod pruge zvao, i „garavoj parnjači” koja je vukla vlakove gemištere – mješovite, teretne, putničke, brze i našega „ćiru”. Ispričao je tu priču na 532 stranice, koristeći se arhivskom građom koja sadrži 872 navoda i referenci u fusnotama”. Uskotračne je pruge Austro-Ugarska planski gradila u Bosni i Hercegovini, a među najvažnijima je među njima, s vojno-strateškog gledišta, željeznički koridor Gabela – Zelenika u Bokokotorskom zaljevu te pruge Hum – Trebinje i Uskopolje – Dubrovnik. Pruga se iz Trebinja 1931. nastavila graditi dalje do Bileće, a od Bileće 1938. do Nikšića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Od Nikšića se gradnja nastavila do Podgorice, a u promet je puštena 1948. godine, za vrijeme Druge Jugoslavije. Ova će pruga od Uskoplja do Dubrovnika ostati u sustavu željeznica u Bosni i Hercegovini od pokretanja 1901. do ukidanja 1976. godine.

Pruga Čapljina – Dubrovnik svečano je otvorena 15. i 16. srpnja 1901., a gradnja je započela 1898. godine. Prugu je gradilo više tisuća domaćih i stranih radnika; isključivo ručno i bez ikakve mehanizacije. Otvorenju pruge prisustvovali su najviši uglednici, političari i državni činovnici iz Beča i Budimpešte te zemaljske uprave provincije Bosne i Hercegovine. Popularni „ćiro” iz Dubrovnika je posljednji put krenuo 26. svibnja 1976., nakon 75 godina, čime je Dubrovnik postao lučki grad bez željezničke veze sa zaleđem, odnosno povezanosti sa srednjom Europom. Narodu s ovih područja, odnosno dijela zemalja triju država u kojima su pruge izgrađene; BiH, Hrvatska i Crna Gora, to su bile „pruge spasa”, koje su omogućavale vezu s ostalim krajevima i dijelovima svijeta. Pruga je podijelila povijest ovih krajeva „na staru eru, prije izgradnje pruga, i novu eru nakon prolaska prvog vlaka 1901. godine”. Nakon prestanka prometovanja „prugama koje su život značile”, dakle u vremenu bez pruga, došlo je do drastičnih svekolikih promjena, ponajprije demografskih sa snažnim negativnim i dalekosežnim posljedicama. Pruge koje je izgradila Austro-Ugarska bile su „narodne štreke”, prvenstveno u vojno strateškoj funkciji, koje su strojovođe zbog njihove morfologije popularno nazivali i gajtan željeznicama. Bile su stopljene s krajolikom kojim su prolazile, koji je po svojim tehničkim značajkama bio brdovit, težak za izgradnju pruge, s neizbježnim promjenama uspona i padova. Autor je u svojoj knjizi prikazao povijest te ustroj željeznice, rad „izvršne službe” te zgode i nezgode željezničara koje su oni doživljavali tijekom rada na željeznici. I sam dijete željezničara, uvjerio se i osobno da je „željezničarstvo vrlo složena, vrlo teška i vrlo odgovorna djelatnost koja je domaće ljude naučila radu, redu i odgovornosti. Omogućila im je bolji život i svekoliki napredak te je ostavila civilizacijski trag u mjestima kroz koja je „gemišter vozio, hučio, tukao, žviždao i paru ispuštao” kroz punih 75 godina. Biti željezničar, to je u to vrijeme puno značilo, materijalno i statusno. Na tu temu, dr. Perić nam je ispričao i jednu zgodu: „Kao polaznik viših razreda osnovne škole u Hutovu, koje je bilo mjesto puno života, zahvaljujući i pruzi, nastavnici i učitelji su nas propitivali što bismo željeli biti kad odrastemo, misleći na profesiju. Tako priupita jedanput učitelj Stojana koji je nedugo prije toga krenuo u školu: ‘Stole što bi Ti želio biti kad odrasteš’. A Stole odgovori odlučno; ‘Učitelju, ja bih želio biti Murat'”. A Murat je bio skretničar na željezničkoj postaji u Hutovu. Iz ove knjige može se iščitati kako je željeznica imala nemjerljiv utjecaj na krajeve kojim je prolazila 75 godina. Pripomogla je gospodarskom, društvenom, sociološkom, kulturološkom i svakome drugom napretku ovih krajeva i naroda. Vlakovi koji su prometovali ovim prugama nisu bili obični vlakovi. I „mnogi smo od nas ovdje prisutnih” vozarili po više godina od mjesta stanovanja do škole. S postaja na pruzi od Dubrovnika do Čapljine mnogi od nas smo otišli u bijeli svijet gdje smo se školovali, zaposlili se, zasnovali svoje obitelji, i dosta toga vremenom je izblijedjelo. Stoga je ova knjiga dragocjena i „svojevrsna je reminiscencija na vremena, procese i događaje koji su daleko iza nas”. Čitajući i prelistavajući ovu knjigu nameće se promišljanje i želja da ova knjiga posluži kao „katalog industrijske željezničke baštine – građevinske i tehničke infrastrukture koja se proteže na dijelove triju država, Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Crne Gore, baštine koja dijelom pripada i austrougarskom kulturnom nasljeđu. I „neka se sačuva malen dio željezničke povijesti, rekao bih i kulture, ovih krajeva”, rekao je dr. Perić. Posljednjih je godina zabilježeno više pokušaja skretanja pozornosti na bivše uskotračne pruge u kontekstu turizma i rekreacije. Pojavile su se i inicijative za revitalizaciju pruge Gabela – Trebinje – Dubrovnik – Herceg Novi. To bi bila velika investicija, a je li ona realna i opravdana, trebale bi pokazati odgovarajuće stručne sveobuhvatne studije. Pojavile su se i inicijative da se pojedine dionice pruge revitaliziraju za turističke vlakove, napr. Zavala – Vjetrenica. Pojavila se i ideja da se trasa bivše željezničke pruge pretvori u biciklističku stazu, od čapljinskog Dračeva do ravanjske Ivanice. Da se ipak nešto događa potvrđuje i podatak da je početkom veljače 2015. odobren projekt „Bicikliranje kroz prošlost – revitalizacija stare uskotračne željeznice – ĆIRO”, koji financira EU u sklopu IPA programa prekogranične suradnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nositelj projekta je Dubrovačko – neretvanska županija u suradnji s partnerskim općinama iz BiH; Čapljina, Neum i Ravno. To je za lokalne i županijske vlasti prilika i izazov. Potaknuti izdavanjem i dosezima ove knjige mogu odgovorno pogledati u budućnost kraja kroz koje su prometovali vlakovi s voznim redom koji su „život značili”, kraja koji je danas, prije svega, demografski devastiran, a posljedično i ekonomski. Nestalo je voznog reda, u širem apstraktnom kontekstu, za kraj iz kojeg ne možemo i ne smijemo pobjeći. Izazov postoji, a jesu li vlasti zrele za ovakve izazove? Ostavit ćemo otvoreno kao pitanje! Dr. Perić je poželio autoru da ne stane nego da i dalje nastavi svoja istraživanja, znanstveni rad i još puno novih knjiga!

Slađana zahvaljuje i poziva gđu Batinović da preuzme riječ

Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 17Govoreći o knjizi gđa Neđa je najprije spomenula kako je ovo knjiga „neizmjerne vrijednosti” navodeći i podatke o broju stranica (532) u kojima ima 3,5 kg težine, 580 slika, 11 poglavlja i u 12 poglavlju literatura, kazalo imena osoba i mjesta. Spomenula je početke gradnje željezničkih pruga u Europi, hrvatske su željeznice stare 150 godina, a potom je dočarala procese gradnje ove pruge koja je trajala tri godine.

Ova je pruga građena najtežom brdovitom trasom kako bi se zaštitila od morskih struja, vjetrova i oluja, s puno tunela, mostova, podzida, kolodvora, stanova, stražarskih kućica, posebno na svim ulazima u tunele i cvjetnih vrtova. Od Gabele do Dubrovnika je otvoreno 86 postaja – kolodvora. Spomenula je kako Stanislav navodi imena projektanata i graditelja i da su cijene otkupljivanog zemljišta plaćane više od vrijednosti cijelih imanja. Prugu je otvorio sam car Franjo Josip održavši „veličanstveni” govor u Ravnom na dan svečanog otvaranja. Spomenula je kako autor navodi i sve službe, zanimanja, škole, tečajeve, organizaciju rada i strogu radnu disciplinu koja je vladala na željeznicama. Neđa je spomenula kao je radna disciplina i odgovornost počela slabiti dolaskom „samoupravljanja” koje je imalo razarujući cilj. Nisu mu promakli niti razni papiri, karte, otpremnice, izdatnice, teretnice. Naš narod je u tim danima oduševljen pjevao pjesme: Ustani, Bane!, Vilo Velebita!, Lijepa naša! Pjevale su se i pisale pjesme u desetercu. U knjizi možete pronaći bezbroj raznih zgoda i anegdota. Izgradnja željeznice otvorila je brojne poštanske urede, škole, trgovine, državne urede; matične, policijske, vojne i administrativne.

Od „Pruga koje su život značile” je, u trajanju jednog ljudskog života – u tih, 80-ak godina, živjelo oko 80% obitelji. Jedan je Josip pruge gradio i u ta su vremena cvjetala sva ljudska su-stvaranja na selu, od zemljoradnje i stočarstva do uzgaja svih poljodjelskih kultura koje su mogle uspijevati u našim mediteranskim krajevima. Od žitarica, voća, povrća, mlijeka, mesa, sira i svih drugih Božjih darova koliko su škrta zemlja i vrelo sunce darivali. Torovi i podrumi su bili puni hajvana, duhana, rakije, vina, unatoč svemu uspijevalo je sve! Drugi je Josip (1976.) pruge rušio i narod razgonio! S ovim su počela raseljavanja, iseljavanja, škole su se zatvarale, službe i uredi prestajali, ognjišta se gasila, život i ljudi nestajali. Danas nema ni tračnica, ni pragova, ni šarafa, na cijeloj pruzi nema ništa osim tri metra pruge na Brštanici što je zaliveno asfaltom. Danas nema ni težaka, ni čobana, ni goveda, ni ovaca, ni pasa, ni konja, pustoš na sve strane. Pod drugim se Josipom život ugasio! Ostala su bezvrijedna zemljišta, neprohodna i zarasla brda i šume jer ih nema što brstiti niti čistiti, niti tko grme sjeći, niti drva brati! Nestalo je i ptica i divljih životinja protivno najavama zlih proroka koji su govorili: „kad’ vam pruga prođe svega će drugog nestati!”. Nestalo je pjesme i govora! Kojeg li zlog spomena?! Na dan kada se naša pruga ugasila i kada je naš zadnji vlak prošao od Dubrovnika do Čapljine, 26. svibnja 1976. godine, otvorila se jedna druga pruga i krenuo je vlak od Beograda do Bara. Onovremena tuga za prugom i danas drži sve one koji su od nje živjeli ili koji su se njome vozili, a još su živi. Danas su nam ostale sve vrste posljedica; povijesne, sociološke, gospodarske, demografske i političke. Spomenici životu i vremenu u vijeku jednog ljudskog trajanja!

Slađana zahvaljuje i najavljuje dr. Domagoja Vidovića, vrijednog znanstvenika na području jezikoslovlja u hrvatskom narodu, svestranog znalca i okretnog vještaka u svim situacijama

05 Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 18Trebalo je propješačit’ Žabu i cijelu istočnu Hercegovinu i prihvatit se proučavanja hrvatskog jezika i njegovih govornih narječja u našim krajevima. Odmah o autoru kaže da je svestrani istraživač, vrijedan i pouzdan kolega i suradnik, strogoga brka, čvrstoga stava, upornoga rada i nadasve nezasitan u traganju i prikupljanju novih informacija. Između brojnih njegovih pisanih radova izdvojio mu je dramatizirano djelo koje je pisao za zagrebačku „Komediju” i koje mu je više puta uprizoreno; „Ja sam suvišna stvar u kući!”. Mudar je i domišljat i očituje se mnogim mudrim izrekama. Jedna od njih je i ova; „Vama tabla, nama teritorij!” Ne ćemo je niti tumačiti! Surađujući sa znanstvenicima i sam je postao znanstvenik.

„Ovo je najbolje Stanislavovo djelo”, poručuje i Stanislavu i okupljenima. U ovom je djelu sve okupio: brojna istraživanja, građu i dokumente, veliki broj svjedoka, brojne slike koje je prvorazredno spojio sa riječima, odlično povezuje i tumači različitost riječi koje znače isti sadržaj i sve što je ovdje radio povezuje, nudi i koristi u turističke i u povijesno-znanstvene svrhe. Izvrsno je istražio jezikoslovlje iz vremena početka gradnje pruga i osobito kada je trebalo davati službena nazivlja u kojima su Hrvati gubili lokalnu bitku. Razlog za to nalazi u nesposobnosti Hrvata da se dogovore oko svoga jezika i službenog nazivlja za brojne stvari i procese koje se posebno pokazalo bolno u vremenu od 1892. do 1895. godine i koje je ostavilo trajne posljedice u procesima koje smo kroz stotinu godina neprekinuto pokušavali popravljati, ispravljati, ali smo gubili. U tom su nam vremenu ponajviše nametnuti srbizmi koje smo uz već postojeće turcizme ponajviše koristili. Toj činjenici nalazimo potvrdu i u dubrovačkoj politici koja nije vodila nikakvu brigu o svom zaleđu jer joj osim proizvodnje hrane u Konavlima ništa nije bilo važno. U novije vrijeme se, Bogu hvala, mnoge stvari mijenjaju. Zalog za našu bolju budućnost je i naša općina Ravno koja stoji iza ove knjige i koje je nedavno izdala i drugu knjigu u svojoj nakladi „Stanovništvo Popova u Hercegovini” autora dr. Marinka Marića, rođenog na Brštaniku u Hercegovini a sada zaposlenog znanstvenika i prebivališnog stanovnika dubrovačkog. Dr. Vidovića raduje i ova suradnja Zajednice Hrvata istočne Hercegovine s rađanjem i stvaranjem kulturnih i drugih dobara u rodnom zavičaju. I premda za sebe kaže da je po rođenju i životu dijelom „Žabar”, a po majci dijelom „Bodul” uvijek se raduje bogatoj i ugodnoj suradnji sa svim istočno-hercegovačkim ljudima, posebno znanstvenicima, a posebno sa Stanislavom. Lijepo od njega pa smo stoga i mi njega bratski i ljudski prihvatili i dobar mu se dio njegovih znanstvenih radova nalazi na website-u naše Zajednice, a čitamo ga i više od toga. Hvala mu!

Slađana ponovo zahvaljuje i na govor poziva gosp. Vjekoslava Sutona, umirovljenog otpravnika vlakova koji je radio i u Hrvatskim željeznicama

06 Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 20Njegov je otac radio u Zavali kao otpravnik vlakova krajem 50.-tih i početkom 60.-tih godina 20. stoljeća. On se kao dijete dobro i rado prisjeća tih vremena. Godine 1960. su doselili u Mostar. Pun je raznih zgoda iz vlastitog i života željezničara – svojih kolega, a rado se spominje i očevih priča koje dobro pamti. Pred njim je na stolu crvena kapa otpravnika vlakova kao znak vlasti i odgovornosti i loparić kojim se vlakovi zaustavljaju, usmjeravaju i upućuju prema ciljevima. Pripominje i zgodan zagorski vic povezan s vlakovima; „neki se u vozu voziju, drugi se u vlaku navlakiju, a Zagorci vam se u zugu nacugiju.” U to vrijeme, prisjeća se gosp. Suton, željeznica je bila nositelj i kulturnih događanja i aktivnosti. Dijelom jer je imala prostore za ta događanja, dijelom jer je među zaposlenima bilo vrlo darovitih pismenih ljudi koji su znali pisati različite književne vrste; pjesme, drame, igrokaze, eseje i djelom jer je uvijek bilo osoba koje su znale glumiti u igrokazima, rado su nastupali i zgodno i duhovito mnoge prizore izvodili.

Posebno je pozdravio gosp. Andriju Doku, 89-godišnjeg starca koji je bio među publikom. Radi se o jednom od najstarijih strojovođa koji je dugo godina vozio na „prugama koje su život značile” od Čapljine do Dubrovnika, Cavtata i Herceg Novog. Gosp. Andrija je 1963. godine prvi vozio prvu elektro-lokomotivu koje su tadašnje željeznice bile kupile. Vozio je na relaciji Sarajevo–Ploče. I sam je Andrija pun zgoda i nezgoda iz svoga profesionalnog posla. Bio je vidno uzbuđen gledajući i listajući Stanislavovu knjigu koja je u njemu pobudila brojne uspomene i sjećanja. Gosp. Suton je i sam izdvojio nekoliko zgoda i iz svoga i Andrijina radnog vijeka. Napr. „Hodaju kao Drežnjaci!”, a radi se o hodu jednog iza drugoga što upućuje na okolnost da se od Neretve prema Drežnici putovalo samo jedan za drugim jer su putevi bili kozji i uski i nije se moglo hodati paralelno. Čovjeku koji je hodao kraj vlaka. koji se kretao, strojovođa je na upit odgovorio: „Mogao bih ja i brže hodati nego što vlak vozi, ali ne smijem lokomotivu ostaviti!” Prve je lokomotive parnjače proizvodila tvornica „Krauss” iz Linza. O ljudskim žrtvama nismo govorili, a nakon programa u razgovoru to su mi potvrdili i gosp. Suton i gosp. Doko, bilo ih je. I ljudskih a i životinjskih, osobito na strminama. Bilo ih je puno kada se vlak ne bi mogao zaustaviti pa bi povećavao brzinu koja se nije mogla kontrolirati.

Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 57

Na kraju smo svi zajedno pogledali film u „super 8″ izradi, bez tona, u kojem smo pratili dio vožnje prvoga vlaka „ćire”s parnom lokomotivom i motornog vlaka od Čapljine do Dubrovnika sniman u dva maha. Vidjeli smo kolodvorske postaje Gabelu, Dračevo, Brštanicu, Hutovo, Zavalu, Ravno, Uskoplje i Dubrovnik. I svi oni koji su putovali tim vlakovima, a od prisutnih je to bila većina, rado su se prisjetili tih vremena i događaja. Svi smo zahvalili domaćinima, predstavljačima, a posebno Stanislavu na jednom lijepom, uljudnom i bogatom susretu, programu i druženju.

x Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 36

Potom je riječ uzeo i sam autor

Počeo je: „Obećao sam i drago mi je da sam ispunio obećanje!” Ponajviše hvala brojnim željezničarima, a posebno gosp. Sutonu i gosp. Doki od kojih sam primio brojna svjedočenja i slike za ovu moju knjigu. Zahvalio je svima koji su na bilo koji način pomogli; Miši Matiću, sponzoru svih njegovih knjiga, FER-u i Neđi Periću, Ivanu Šutalu i članovima Zajednice u Zagrebu, predstavljačima; Nedjeljku, Neđi, Domagoju i ijeki na izgovorenim riječima. Zahvalio je svima na dolasku i prijateljstvu koje smo tom i drugim prilikama iskazivali. Nije propustio čestitati Domagoju na primljenoj državnoj nagradi za promicanje znanosti za ovu godinu.

Posebno je zahvalio na slikama i filmu gosp. Sutonu, s kojim surađuje od 2002. godine, i na onima koje je objavljivao u Vrutku i sada za ove koje je objavio u „Prugama”. Zahvalio je i sinu Ivanu koji je stručno tehnički i grafički uredio knjigu, nevjesti Maji na trajnoj potpori, zetu Vedranu za prijelom svih brojeva časopisa Vrutak i posebno na prijelomu ove knjige, kćeri Slađani također za potporu, Ankici Mustapić za dobru suradnju uz prodaju knjiga, novinarima Miljenku Karačiću i Mariu Ragužu na suradnji i na širenju dobrog glasa o njegovim knjigama sve do Australije, pogotovo preko emisije „Pozitivno”.

I pisac se ovih redaka rado prisjeća kako je početkom rujna 1964. godine putovao „ćirom” od Čapljine do Dubrovnika u prvi razred klasične gimnazije „Ruđer Bošković” i u dubrovačko sjemenište

Bio je to veliki doživljaj za nas dečkiće koji smo zajedno putovali, ali radi manjka ugođaja kasnije smo više putovali autobusom iz Stoca preko Trebinja do Dubrovnika. Ovo stoga jer bi stizali izmazani od čađi pa su nam roditelji savjetovali da ne zadajemo brige i probleme onima koji o nama vode brigu. To nipošto nije umanjivalo povijesnu vrijednost „ćire” za naš narod i za naše krajeve.

Šimun Pavlović

x Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 5

Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 62

Zagreb - Stanislav Vukorep - Pruge koje su život značile 83