Stojanovski – Knifer / Gagić – Mangelos

Krunislav Stojanovski i Bojan Gagić dvojac su treće „Spone” koja ih povezuje s jednima od najsnažnijih umjetničkih individua hrvatske vizualne umjetnosti prošlog stoljeća, a i nekadašnjim Gorgonašima Julijem Kniferom i Mangelosom

meandar za katalog

Spone su zamišljene kao ciklička, izložbena prezentacija umjetničkog rada suvremenih hrvatskih umjetnika koji je u cijelosti ili stvaralačkim segmentima posvećen autoritetima hrvatske likovne umjetnosti

Trećom izložbom, s otvorenjem 1. prosinca, predstavljamo upravo idejnog autora projekta, Krunislava Stojanovskog koji, zajedno s Bojanom Gagićem ćini treće Spone referirajući se i reinterpretirajući prepoznatljiv znak meandra čijim je kompozicijama Julije Knifer postao jedinstvenom likovnom prepoznatljivošću i jednim od najdosljednijih autora na svijetu, dok je Gagićeva zvučno-svjetlosna instalacija posveta fenomenu Mangelosa, tj. segmentu umjetničkog djelovanja Dimitrija Bašićevića Mangelosa u kojem se ovaj autor koristi školskim globusima kao glavnim objektom vizualnog izričaja. Uspostavljanjem ovih „spona” kojima povezujemo aktere suvremene vizualne scene s bardovima hrvatske likovne umjetnosti, revaloriziramo i značajne neoavangardne umjetničke prakse kraja 50-ih i 60-ih godina 20.stoljeća kojoj je stvaranje nove, oslobođene umjetnosti bazirano na apsurdu, ironiji i tjeskobi kao glavnim odslicima moralne i egzistencijalne krize ondašnjeg čovjeka.

meandar crveni

Bojan Gagić svoju kompatibilnu manifestaciju doživljava u „Remixu Mangelosu” kojeg u sklopu Spona predstavljamo (nažalost) tek finalnom realizacijom. Naime, od cjelokupnog sinestetskog performansa, izvedenog prvi put u crkvi sv. Dominika u Zadru, 2002., u kojem na površinu crno obojenog globusa kao objekta radnje, Gagić djeluje svjetlošću, odnosno toplinom reflektora koja se intenzivira zvučnim signalima produciranim iz audio-miksera, ostaju globusi rastaljene površine kojima je promjenom oblika promijenjen i sam sadržaj. Gagić svoje globuse prekriva crnom bojom zakidajući ih za Mangelosov slavni imput, ostavljajući ih „praznim pločama” kao znakovima praznine i ništavila, simbolima intelektualnog i emotivnog pražnjenja, promjene ili novog početka.

Spone 1Cikličkom ponavljanjem jednog obrasca, kojim se Knifer slikajući svaki dan iznova svoju anti-sliku, odriče važnosti kronologije i razvoja, Krunislav Stojanovski vraća temporalni dignitet u svom prostornom meandru, vraćajući mu arhetipsko značenje simbola nezaustavljiva životnog toka. To je objekt na kojem je ovaj znak naslikan crnom bojom u fragmentima ne pet pleksiglas podloga postavljenih u nizu tako da se dijelovi nastavljaju jedan na drugi po principu nužnosti čiji se međusobni položaj ne temelji na pukome slijedu već je bitan u tvorbi konačnog oblika. Ritmičnost ponavljanja iste forme uvodi vrijeme kao važnu kategoriju nastojeći provocirati percepciju njezine trajnosti i beskonačnosti (koje simbolizira sam meandar) koja sada ovisi o kutu pod kojim promatramo objekt, jer položaj promatrača određuje hoće li se prepoznavanje dogoditi ili će biti propušteno. Ovaj rad određen je vremenom, ono ga na svojevrstan način i oblikuje. Stojanovski gradi svoj peterosegmentni objekt u kojem sam čin stvaranja meandra u oku promatrača svjedoči kompatibilnost s Kniferovom procesualnosti, ali i prolaznost „slike” predmeta, jer oblik nije fiksiran, već varira ovisno o kretanju u prostoru i vremenu. A ponavljanje motiva kao znaka krajnje discipline i redukcije morfologijom približene izvoru i Kniferu kao samome uzoru, u slikarstvu Krunislava Stojanovskog dotiče se rubnog, ali nikad ga ne prestupajući, nalazeći u tom motivu bogatom asocijacijama uvijek novi poticaj. Inspiriran njegovom kvalitetom kojom je sam Knifer doveo u pitanje smisao slikarstva, Stojanovski reinterpretira prepoznatljiv oblik disciplinirajući vlastitu stvaralačku gestu u slici u kojoj sada njegov snažan kolor biva zauzdan geometrijskom formom. Nikako ugašen, već samo usmjeren, izražava on povratak slikarstvu kao reakciju na njegovu smrt koju je proglasio Knifer. Započet kao svojevrstan eksperiment predstavlja, naprotiv, slikarstvo samo, vraćajući mu, paradoksalno, dignitet kroz simbol njegove negacije, naglašavajući i brojne proturječnosti koje posjeduje umjetnost. Vođen dubljim shvaćanjem moći meandra Stojanovski teži u motivu razabrati šira značenja i premda mu rješenja konvergiraju prema nekim Kniferovim rješenjima, u njega se nikad ne radi o istoj slici. Svakom novom slikom približava se temeljnom obliku istovremeno se od njega i udaljavajući. I dok je njegov objekt inačica Kniferovog crno-bijelog meandra, njegov slikarski, kolorom snažan pristup slici dopušta mu bogatija rješenja, jer za Stojanovskog slika ostaje poprištem djelovanja u kojem boja nosi temeljno svojstvo materije.

Spone 2Posljednje treće Spone svjedoče dva osebujna umjetnička identiteta likovnih jezika kojima je svojstvena eksperimentalnost unutar izričaja i kreativnost vlastite umjetničke prakse dalokosežnije od njezina produkta. Spone 3 samo su spone, bez naslova i podnaslova. Ostaju Stojanovski – Knifer, Gagić – Mangelos. Zabilježena individualnost koja se potvrđuje i u vlastitim negacijama.

I slika jest i nije, i objekt jest i nije, i forma je nestalna.

Sanda Stanaćev Bajzek