Jasna Klančišar: Save the last dance for me

Klancisar Jasna 01

Klancisar Jasna 01

U okviru manifestacije
MJESEC FOTOGRAFIJE Buje / IL MESE DELLA FOTOGRAFIA Buie,

Gradska galerija Orsola Buje predstavlja:

Jasna Klančišar:
Save the last dance for me / Zadnji ples naj bo moj ples
samostalni, fotografski, izložbeni projekt

foto-galerija

otvorenje / apertura:
Gradska galerija Orsola Buje / Buie, petak, 13. XI. 2015. u 19.00 h
Izložbu će u prisustvu autorice predstaviti kurator Eugen Borkovsky

tekst kataloga:
VRIJEME ODLASKA ILI ODLAZAK VREMENA

Ova prezentacija predstavlja seriju autorskih bilježaka fotografskom kamerom koje potpisuje Jasna Klančišar. Prolazeći galerijom, suočavajući se s radovima, postajemo svjedoci priče o doživljaju. Kao što su autoricu, likovi i nas mogu iznenaditi, rastužiti, raspoložiti ili zamisliti. Predstavljene su značajke ljudskog vremena koje i nas očekuju. Zbunjujući dojam koji izazivaju ovi radovi miješa se sa značenjskom porukom. Umjetnica to inicira na razmeđi realnosti i alegorije. Ovo su kratke priče. Ovo nije samo izložba portreta ili figura određenih osoba. Pred nama je kolekcija stanja zabilježenih u konceptualnom fotografskom obliku.

Na svim radovima pronalazimo ljude, preciznije stare, vremenite osobe. Zbunjujuća, zagonetna staračka lica i neobični odnosi traže od nas, navikle na jednostavne poruke ljepotica i macho mladića s mega-plakata ili ekrana, znatan napor očitavanja. Postaje nam jasno da nas Jasna Klanšičar svakim radom želi obasuti trenucima propitivanja. Uložena energija rezultira nadprosječnim promišljanjem. Očit je snažan angažman, ali je izbjegnuto direktno interpoliranje stava. Obrada situacija i čin traganja za mogućnošću vizualiziranja stanja najzanimljiviji je dio nastanka ovog projekta. Držeći se asortimana ljudskih obličja, umjetnica tvori humanu vokaciju ovog ciklusa.

Jasna Klančišar, uzima tjelesno kao matricu. Jer, tijelo je temeljna ljudska datost. U njemu se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. U tijelu smo sakupljeni kao osobe. Umjetnica osobe koje prikazuje predstavlja u znakovitim položajima i okolnostima. Često su to dosjetljiva, čak humorna promišljanja bez obzira referiraju li se na socijalnu tematiku ili se vežu uz trenutke pojedinog aktera. Uz fizičko tijelo, autorica problematizira identitet. Kao da nam želi kazati da tijelo nosi stanje, a da je pri tom ranjivo i podložno promjenama samosvijesti. Naglašavajući osobnost svakog lika mnogi radovi nose elemente portretnih kompozicija. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. Jasna Klančišar lica ne izrezuje, ne izolira. Ona ostaju uklopljena u ambijent u kojem se nalaze. Kamera bilježi situaciju bez uljepšavanja. Sva scenografija i kostimografija prikazana je realno, ali majstorski izabrana kako bi postala znak. Tako se čini da određena pozadina ne odgovara stanju motiva, ali apostrofira ono što autorica želi izgovoriti. Slučajnost tijeka dovela je ove ljude u isti prostor. Jasna progovara o tijeku, vremenu, mijeni.

Iako na radovima iščitavamo društvene i socijalne komentare, umjetnica ostaje intimistički raspoložena. Izražen je određen stupanj empatije s likovima. Jasna Klačišar predstavlja neuobičajene trenutke kojima, možda, ne bi trebali prisustvovati. Razlog za to nije indiskrecija ili sram već uvriježeno pravilo. Jer, zapadna civilizacija čini užasno mnogo na bijegu od tjelesnosti. Već sama starost modela promatraču izaziva podozrenje. Autorica aktivira moguću nelagodu dovodeći u pitanje konvencije o podobnosti oblika tijela. Zabilježeno postaje scena za osvješćivanje: pojedinca koji se prepoznaje u mogućem i neminovnom tjelesnom obliku starca. Izloženi izbor za ovaj postav i njegovi dijelovi postaju ideogrami.

Klancisar Jasna 02

Ovi fotografski radovi podsjećaju na sadašnjost, koja za nefunkcionalne ljude, izvan korisnog krda, u demokracijama Europe ili Amerike, nimalo nije povoljna. Sjetimo se razmišljanja Igora Carusa koji kaže: „Paradoks ljudskosti jest u činjenici da se osobi ne može prići u njegovom prirodnom već u kulturnom, društvenom, socijalnom okruženju.” Prisjećamo se misli kojima Freud naglašava da je civiliziranost represivna, da stalno zahtijeva potiskivanje ljudskih, nagonskih potreba. Toj se represiji cijelog života prilagođavamo na željeni ili neželjeni način. To izaziva podsvjesne reakcije pa dolazimo do ekstremne drugačijosti i Michela Foucaulta koji tvrdi da razvoj bolničke psihijatrije od XIX. stoljeća nanosi štetu bolesnicima koji su izolirani ne zato što su bolesni, već da se sredina zaštiti od njihovih nepredvidljivosti. Na taj se način, legalno, nepodobni i drugačiji isključuju iz društva. Ovo nas dovodi do problema koji je locirao H. Marcuse; on u zapadnjačkoj kulturi ističe uvriježena, ali prikrivena otuđenja čovjeka. Npr: Ideali Zapada, (ali i Istoka) su najčešće muškog roda, zrelih godina, erotski hetero opredijeljeni, bijele rase i iz građanskog/plemenitog staleža. Tim pristupom događa se da su žena, mladi, LGBT populacija, djeca, starci, obojeni, poljoprivrednici i radnici već otuđeni.

Autorica slijedom prati situacije motiva. Ona čini krokije stanja melankoličnih duša. Pristupa im pojedinačno, decentno bilježeći fizičke karakteristike i smisao. Autoricu zanimaju i kolektivne situacije na lokaciji koju ne možemo poistovjetiti sa željenim „mjestom”. Svojom radoznalošću ona stvara album, dnevnički zapis prisilnog „ne mjesta”. Činjenica psihološke interakcije daje posebnu kvalitetu ovim bilješkama. Na radovima čitamo cijeli proces: Umjetnica ulazi u prostor motiva koji joj dopuštaju prisutnost. Tu, bez režije ili uz minimalno poziranje u jeku događanja, fotografira situacije. Ona, poput tata, krade trenutak, atmosferu. Ova krađa, na zadovoljstvo kradice i okradenog, biva sažeta u format umjetničkog ciklusa.

Ljudski likovi, samouvjereni, ali benevolentni, stanovnici su ovog postava. Mnogi odražavaju karakteristike nekog sofisticiranog rituala. Tu ne nalazimo pravo ushićenje, ali je prisutno pristajanje na datosti. Činioci ovih aktivnosti nisu idealizirana bića već naši susjedi, roditelji, poznanici. Akteri, možda, nisu sasvim sretni, ali svjesno privode kraju svoju životnu ulogu. Ova nesigurnost inicijator je umjetničine reakcije: bilježenja nepovratnih trenutka. Umjesto nekog domaćeg ozračja, ljudi su prepušteni boravku u skromnoj instituciji, često neželjeno, u grupi sebi sličnih. Ali, umjetnica mijenja stanje: stari čovjek postaje objekt koji ponovno zadobiva pažnju. Ona potrošenost tijela postavlja u sadašnji trenutak. Jasna bilježi situacije koje će uskoro izgubiti realnost. Ona je svjesna da do njih poslije vodi novi put, put sjećanja. To viđenje nova je stvarnost, koja je ponuđena i promatraču. Promatrač se može distancirati, ali ne može pobjeći od realnosti.

Klancisar Jasna 06

Umjetnost je živa stvar. Sva je povijest umjetničke prakse, zapravo, dekodiranje iniciranih, usmjerenih poruka, koje su upućene na iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Naravno, impresije promatrača se ne moraju podudarati. Dvojba o dokumentarnom i/ili umjetničkom statusu ovih fotografskih radova izlišna je poput pitanja o njihovoj svrsi: pripadaju li u obiteljski album, novinarsku reportažu ili galerijski postav. Treba li ih promatrati na zidu galerije, na običnom novinskom papiru ili na stranicama foto albuma? Očita je uložena energija koja rezultira nadprosječnim promišljanjem. Rezultati iniciraju svojevrsnu provokaciju. Ovi kadrovi, nakon obilaska postava mogu izazvati napor. Čini se da je autorica to upravo željela. Oscar Wilde kroz usta Doriana Graya komentira: „…U umjetnosti se zapravo ogleda promatrač, a ne život…”

Na prvi pogled, čini nam se da su ovo šture dokumentarne fotografije no, Jasna nam ulazi pod kožu pokazujući svoj doživljaj situacija u domu za starije osobe. Iako su akteri vremešni, mi još svjedočimo živahnosti. Ipak, nazire se curenje vremena. Osjećamo protok i prolaznost koju ne želimo priznati, a koje smo akteri. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena. Eliminirajući nelagodu kao oznaku prepoznavanja djela, zapuštene situacije ipak podastiru istovremeno doživljaj sjete, ali i radoznalosti, vedrine, vjere u život. Do samog kraja.

Pred nama je duboki uzdah. Novine, kolica, stolica, radio, prazan hodnik, osvijetljen prozor pretvoreni su u stanje duše. Nemuštost naučenog, o svršetku koji neminovno stiže, pretvorena je u laž. Neka začudna ljepota je u zrelosti. Kad mir nakon borbi potpuno zavlada u nama. Tiha sreća zapisana u nježnom proboju svjetlosti. U nježnosti i snazi svjetla zarobljenog u otvoru prozora. Prozor očekuje neka nova vremena, a čovjek kraj njega neku novu svjetlost.

Eugen Borkovsky, XI. 2015.

Klancisar Jasna 09

Doc. MgA. Jasna Klančišar rođena je 1973. godine u Ljubljani. Godine 2002. diplomirala je na FAMU Filmova a Televizni Fakulta Akademie Muzickych Umeni v Praze (Film and TV School of the Academy of Performing Arts in Prague). Tamo zaključuje i magistarski studij 2004. godine pod mentorstvom Viktorja Kolara. Samostalno i kolektivno izlagala na brojnim izložbama: Ajdovščina, Hrasnik, Kranj, Lendava, Ljubljana, Maribor, Piran, Velenje, (SLO); Lodz, Praha, (CZ); Krakow (PL); Beograd, Subotica (SRB); Buje (HR); itd. Profesionalno se posvećuje dokumentarnim projektima. Zanimaju ju prije svega marginalizirane skupine. Tako je nastalo nekoliko ciklusa: »Objemi me močno«, o lezbijskom paru; »Vzhodno od zore zahodno od mraka«, o životu žena u domu za samce; »Portreti iz Hrastnika«, o životu u malom rudarskom mjestu i druge. Između ostalog eksperimentirala je s mogućnostima digitalne tehnologije pa je nastala serija »Prikrite krajine«. Kao kustosica djeluje na mnogim festivalima i događanjima gdje promovira prije svega mlađe umjetnice i umjetnike. Od 2009. godine radi kao profesor na Akademiji za vizualno umetnost A.V.A. te na Višji strokovni šoli Sežana.

INFO: Slađan Dragojević, voditelj programa GG Orsola Buje, e-mail: sladandragojevic@gmail.com

Impressum: Izdavač / Editore: Grad Buje / Citta di Buie; Za izdavača / Per gli editori: Edi Andreašić; Organizacija: Slađan Dragojević, voditelj programa GG Orsola Buje; Curator & tekst / il testo: Eugen Borkovsky; Lektura (HR): Doris Pandžić; Design: studio E.V.B.; Tisak / Stampa: Comgraf, Umag; Naklada / Tiratura: 100; Realizirano / Realizzato: XI. 2015.; info: www.akademija-art.hr