Vedran Karadža Tabulov: U OPTICAJU

katalog 06Galerija Milotić Vas poziva na otvaranje samostalne izložbe Assemblagei „U OPTICAJU” – Vedran Karadža Tabulov
Petak 06.11.2015. godine u 21,00 sati
Izložba ostaje otvorena do 25.11.2015. godine

OPTICAJ

Sve je vazda promjenljivo i nikako ne miruje, pa tako ni ja, ni moj duh, pristup, potrebe, umijeće niti djelo ne ostajemo kakvi smo bili. I baš kao što se mijenjaju oblici, udjeli materija i rasporedi svojstava, težnje i ostvarenja, vrijeme provedeno i dobiveno u stvaralačkom radu, širi se, dakako, i moj vidokrug, pomiče fokus i mijenja kvaliteta gledanja, kao i kvaliteta i količina unutrašnje svjetlosti koja mi najbolje može osvijetliti to što radim. Zapis koji slijedi bit će tek niz mojih trenutačnih shvaćanja i umnogome subjektivnih zapažanja, koji će, iako naslonjen na neke neporecive, kroz vrijeme u kojem radim assemblage, provjerene i stabilne okolnosti, vrijediti jedino ako ga se shvati kao iskaz mojeg sadašnjeg tijeka svijesti o sebi i onome što radim uopće, i, skladno s tim, svijesti o dijelu mojeg najužeg stvaralačkog izraza, opća i aktualna zapažanja meni utoliko istinitija, stvarnija, i smatram, još vjerodostojnija, a time I vrijednija pisanja teksta u katalogu uopće. Pisat ću kao što i radim, dakle, što smislenije i povezanije ću iznijeti ono što znam, vjerujem, imam i mogu, kroz oblikovanu, ali spontanu cjelinu, tekst slobodan za proizvoljno tumačenje i možebitno razumijevanje. Osvrnut ću se prvenstveno na osnovna načela i pretpostavke od kojih moje djelo potječe, a tek u manjoj mjeri bit ću i vodič kroz formalni i tehnički aspect koji je pomogao assemblage učiniti postojećim.

Predstavljena izložba izbor je novih radova, oblikovanih koječime iz kovitlaca događanja u meni i uokolo, ostvarenja putem kojih, između ostalog, ustrajem uspostavljati ravnotežu između svijeta u kojem živim, nerednog i destruktivnog, i svijeta koji želim živjeti, u osnovi uvijek promjenjivog, ali temeljenog na pretpostavkama zbližavanja, prožimanja i spajanja, težeći skladu dijelova i cjeline, (jer i sam sam i dio i cjelina), koliko god taj sklad izgledao neodrediv pojavom i značenjem, i ma kako da se ostvarivao. Kako ništa nije ni od čega niti je ni po čemu, skrenuo bih pažnju na neke važne odrednice pomoću kojih su se staložila izložena ostvarenja. Predstavljanje svake od njih napose neizbježno će se sljubiti sa predstavom o ostalima, no strogo ih razlučiti jednu od drugih bilo bi nemoguće. Te odrednice su prostor, postupak i princip djelovanja. Uza njih, jedini dodatni sastojci, koordinatori rada i sudionici djela, moja su želja i sposobnost. Sve te pojave zajedno su kao žile korijena što rastu, granaju se i prepliću, snažeći ovom stablu uporište, dajući mu na vitalnosti i plodnosti.

Prostor iz kojeg izlaze ovi i ovakvi radovi malena je Radionica na otoku, mjestu bez digresija i sporednih stvari, gdje je suština mojeg življenja i suživota, opće izmjene I transformacije, i cirkuliranja svih životnih komponenti, meni tako zorna da plijeni. Tu suštinu najbolje je predstaviti kao istinsku povezanost u prirodnom skladu. Činjenica da je moja Radionica smještena u takvom ambijentu, polazni je uvjet da bi se uopće mogli obistiniti svi sljedeći važni činioci. Radionica je takva da u svakom trenutku imam pregled nad svim s čim sam bio, jesam ili ću biti u interakciji, dakle, sa fragmentima moje (re)kreacijske supstance, „plemenitim otpadom svijeta” koji mi je dodijeljen na raspolaganje, kao i djelima u procesu, bilo da se formiraju, transformiraju ili čekaju. Ona je u jednom volumenu atelier, skladište i gnijezdo. Prostor donekle hermetičan na utjecaje prirodnih čimbenika, a istovremeno lišen hermetičnosti, što neminovno sudjeluje u skladanju kojem sve teži i služi. Ograničena, mala prostorija, sama je i generator neograničenog procesa. U njoj vlada neprekidni opticaj materije, mene, zamisli, mogućnosti, vremena, godišnjih doba, grešaka I postignuća, trajanja i prestajanja. Iako je uvijek prekrcan, naizgled nepregledan i često neprohodan, prostor je to bez ikakvog viška ili manjka, potpuno podređen kreativnim procesima i užicima mješovitog karaktera i istovremeno stalno rekreiran baš tim užicima, sintezama kroz proces i djelo. Tu sam neprekinuto prisutan od prvog dana ove igre, i uvjeren sam da je upravo kontinuitet iznjedrio i drži živim organsko sjedinjenje s ambijentom, koje nepomućeno i stalno osjećam kao esencijalni preduvjet za istinski kreativni rad u atelieru, a time i zdrav i vitalan rast kreativne ličnosti uopće. Imam čast živjeti u simbiozi s prostorom i potencijalom prividnog kaosa mnoštva, slijeda čestica što naviru, vrtlože se i teku dalje. Sve to, i još više, čini me maksimalno prisutnim i uključenim u sve trenutačne i buduće postupke i mogućnosti, ali i po potrebi dovoljno odsutnim da ničemu ne robujem, da ne strahujem i da se pritom ne zamaram ishodom.

Sreća je i užitak prepoznavati zadovoljstvo u procesu, jer ono je siguran znak da će i rezultat odisati zadovoljstvom! Mada možda tako ne izgleda, proces je vrlo jednostavan, a za zahvaliti na tome je suradnji koja se široko prostire. Sa mnom spontano radi priroda, njena milost I zakoni, vrijeme, intuicija, pozitivan stav, dobra volja i strast, te zanos, kao sjedinjujući osjećaj i jedinična mjera svih naših ljubavi, i meni se u takvoj situaciji ne smije dogoditi da ta djelovanja ne poštujem, te ih, tako zanesen, zdušno i što kvalitetnije ne združim. Ja osobno, pak, samo biram, slažem, gradim i oblikujem da bi pomogao uskladiti, materijale i kvalitete međusobno i sa sobom samim u svakom pojedinom trenutku i u vremenu koje traje. Baš zato što ne tražim već primam to što mi treba, slijedom mogu birati među drvom i metalima, kamenom, betonom i konopima, tkaninom i staklom, kosti i zemljom, bezvrijednim i antiknim, starim i novim, svojim i tuđim uspomenama, sitnim i masivnim, sintetičkim i organskim, grubim I preciznim, crnim, crvenim, plavim, žutim, medenim, zelenim. Mogu i izvolijevam birati. A ako mi ne odgovara birati, mogu napraviti ili simulirati. Svi materijali i sve njihove odlike dani su mi na raspolaganje, sa svom svojom pouzdanošću, sa svekolikim odlikama, podatnim, poticajnim, fantastičnim svojstvima. Proces me vodi putovima koji su mi posve poznati, nešto manje poznati i nepoznati uopće. I baš je dobro da je tako, jer da nije, svako nastojanje odavno bi već postalo rutinsko, a time i dosadno i bezvezno. Naravno, proces se sastoji od dvojakog fizičkog dijela, samog komponiranja i povezivanja elemenata, korištenja likovnih znanja i tehnoloških vještina, kiparskih, slikarskih i grafičkih, ali i onih iz životne prakse, te dobavljanja, odnosno prihvaćanja materijala i poticaja iz svih koncentričnih krugova života koji me se tiču, i selekcije istog ključem moje naročite potrebe, procesa koji ne živi u određenoj etapi rada, nego je uvijek aktivan i često presudno određujući. No sve to ne bi značilo ništa bez osjetilnog i misaonog upliva, rada bez utroška fizičke energije, gledanja, razmatranja, supostojanja s Radionicom i djelom, bivanja sa samim sobom. Harmonizacija oba ta aspekta, daha i krvotoka, čini atelier živim. Skica ili nacrt za moj rad ne postoje, jer ne mogu niti trebaju postojati, zato što sigurno ne bi ispoštovani. Pokušao sam, nije išlo. Plan rada, načelno i često provizorno, ipak postoji, toliko koliko traži logika nastajanja i čvrstina konstrukcije, odnosno relativna dugotrajnost koja se podrazumijeva biti što veća.

Smatram da njegujem sebi svojstven princip rada i da upoznajem i prepoznajem jednako opće i specifične principe unutar njega. Postoje stvari koje mislim da znam I one u koje i kojima vjerujem, i mada je ponekad nejasno koje su koje, one jedne bez drugih ne vrijede mnogo. Tako eto mislim da sve više znam kako treba s formom, s bojom, s prirodom kemije i fizike materije kojom se služim, s alatima, postupcima, s vremenom, s vlastitim kapacitetima, sa samim sobom, a istovremeno mirno spavam vjerujući da ću sutra raditi više i bolje, nastaviti na najbolji mogući način, da ću nešto novo naučiti ili shvatiti. Vjerujem da to što radim ima smisla, samo ne u okvirima kvalitativnestručne prosudbe, već u cjelokupnosti mog življenja, jer kad i ako se jednom riješimo svih zavodljivih, a pogrešnih motivacija, vidjet ćemo da je usklađenost sa cjelovitim životom jedino istinsko mjerilo svih naših čina. Tome najprije vjerujem, i iako nikako ne mogu znati da će tako i biti, draž i zanos povjerenja da ćemo se ja i tlo koje obrađujem uvijek uzajamno hraniti, divna je svrha i nagrada samo po sebi.

Posvećen baš ovakvom radu, u uvjetima pod kojima se taj rad ostvaruje, iz trenutka u trenutak i iz godine u godinu, ja samo, i uvijek iznova, nastavljam gdje sam prije stao, ili gdje je neko stanje iz mog okruženja zastalo. I kad naizgled započinjem i kad zgotovljujem svaki pojedini objekt, od elementarnog i grubog do zrelog ili sjajnog, zapravo bez ostatka, kroz svoj afinitet i djelo, artikuliram prividni kaos u autentični kozmos, preslagujem fragmente i slojeve sebe i svijeta oko sebe pomoću materija, mogućnosti, svojstava, načina i sposobnosti, koji su i moji i svačiji. Gradim, sastavljam, slažem, dodajem, rastavljam, ostavljam, lijepim, vezujem, zakivam i palim, čekam i žurim, bušim i punim, grebem, lakiram, gužvam i ravnam, i činim još mnogo toga što mi je dano za umijeće i na raspolaganje ne bih li umirio nemir i nered doveo u red. I sve to radim kao da se igram. A igra kao igra, sušti je hedonizam. U tom hedonizmu klonim se ispada nevještog i površnog ili obveze prevještog, dok smatram poštenim zauzimati sav onaj prostor između. Da mi netko oduzme ovu igru, ja bih pronašao novu. Hedonizam bi ostao. A kako ova nije od onih igara koje su u cijelosti same sebi svrha, već iziskuje i svoj materijalizirani odraz, djelo koje predstavlja i sebe I mene, i komunicira sa svijetom koji komunicirati želi, tako svaki put treba stići do cilja igre. I vidjeti rezultat. A rezultat svega je igračka. Nova igračka trodimenzionalna je, na zid ovješena, viseća ili samostojeća estetska činjenica, sebi dovoljna, ali ne nužno i samo takva, koja jedna s drugima čini opus oblika što se grozdaju u prostor, bubre, bujaju, uvijaju se I cvjetaju, šire, rastežu, natežu i opuštaju, slažu i nastavljaju; konglomerati stvoreni od točke, crte, plohe, spirale, boje, prostora, težine i lakoće, glatkog i teksturnog, crteža I mase, geometrijskog, organičkog, skeleta i odijela, kupljene boje i prirodnog oksida. Kompozicije koje tako nastaju ne nameću, nego nude. One nisu zadane, planirane ni određene, naslovom stiješnjene, definirane ni precizirane, čak niti precizne, neopterećene su epohom ili trendom, a priori ne propituju i ne problematiziraju nikoga i ništa, osim mene samog ili rijetkog potpuno predanog gledatelja, ali zato nude više od jednog tumačenja, podliježu različitim poimanjima, slobodne su, a mogu biti žarišta pažnje, uživanja u asocijacijama, i ogledala koja odražavaju svakoga tko želi i umije vidjeti sebe i svijet oko sebe kroz takav odraz. Pa makar i nakratko. Igračka što nastaje i privremeno ostaje može biti stvarno likovno djelo, moje ili nečije stvarno zadovoljstvo, novi djelić opusa ili pak proizvod za na tržište, nepotrebna lijepa stvar ili ukras, i što li sve ne, ali bez obzira na tumačenja, mene, uz moj sebični gušt procesa, najviše veseli eterična komponenta zgotovljenog i izloženog assemblagea, a ta je da se kroza nj otvara kanal za komunikaciju, neobvezujuću i nepretencioznu, koja može i ne mora postojati, a ako postoji nikoga ne vrijeđa i njome nitko ne gubi. Ponekad se dogodi da trebam pisati o vlastitom radu, i tada se nađem u prilici da razborito, odgovorno i još jednom, prvenstveno sam sa sobom popričam o razumijevanju i osjećanju svog zanimanja i svega čime ono rodi i ishodi, da bi onda to pokušao i rezimirati nevelikim tekstom. Tako i sada. Sve što mislim da sam razumio, to sam i pribilježio, dok ono što sam osjetio ostaje u meni, umnaža se i, uz ostalo, hrani daljnja nastojanja, život i rad koji slijedi. Osjećaj, pak, ionako zapisati ne mogu, ali ni ne moram, jer ga kroz ostvareno estetsko stanje nudim kao mogućnost, i zato Iiizlažem u galeriji.

BIOGRAFIJA

Kažu da sam iz Splita. Sigurno zato što sam 28. travnja 1977. tu rođen, odrastao, završio male škole i proveo najveći dio života.

Kažu i da sam umjetnik. Mogu se složiti, a i ne moram, ovisno da li u prilog tome govori podatak da sam 2002. diplomirao kao slikar – grafičar i likovni pedagog, na ALU u Širokom Brijegu, činjenica da redovito izlažem likovna ostvarenja i da od tog svog proizvoda živim, članstva u HDLU, HZSU, LIKUM-u i tako dalje, ili pak što idem svojim putem, razvijam opći talent, upoznajem svijet i sebe kao njegov integralni dio, jer radim na neizvjesnom projektu održivog života sa što više sreće, ljubavi i istinskog ostvarivanja vlastitih izbora, jer sam zadovoljan onim što jesam, što mogu i imam, i da mi je, težeći uvijek boljem, tako lakše živjeti i voljeti ono što me preokupira.

Kažu još i da sam otočanin, a to vjerojatno zato što je glavnina toga čime se bavim na relaciji Veli Drvenik – Solin – Split, ali i šire, kada me put uputi. U kontekstu te dvije zadnje definicije kažem da se moj dosadašnji životni, estetski i donekle etički i filozofski iskaz može identificirati kroz kreativno djelovanje i igranje igre, preoblikovanje djelova i svojstava materijalnog svijeta i njegovih značenja, gradnjom asamblagea i skulptura, i to isključivo na otoku, a sve simultano, no i pomalo aritmično sa istraživanjem kroz grafičke tehnike dubokog i visokog tiska.Težim ravnoteži i harmoniji, pa apstraktnu bit svojeg zvanja balansiram s konkretnim intervencijama u otočkom ambijentu, koji mami i potiče, gdje obnavljam, revitaliziram, sadim i uzgajam. Godišnja doba tako prožimam s hermetičnostima ateliera, a moja aktivnost na otoku se udvostručuje. Moj svjetonazor uglavnom se uvijek očitovao kroz ostvarenja koja slave, iskazuju poštovanje i divljenje. U tom smislu, estetika mi je bila najvažnija. To se polako mijenja. Nameću se i druga pitanja. Ali ne prevladavaju.

To što sam ove struke u mojem slućaju fino se podudara s činjenicom da je moj afinitet, posao, poziv, izbor, ujedno i moj život. I uz nešto podnošljivih oscilacija, uvijek bi bivao vraćan u taj svoj život.

Neka tako bude i nadalje.

Vedran Karadža Tabulov