“Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva”

BateljaStepincacweb

Predstavljena knjiga mons. Jurja Batelje „Rivellijeva zavjera laži” u dvorani Vijenac na Kaptolu 13. listopada 2015. u Zagrebu

BateljaStepincacweb»Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva» naslov je novopredstavljene knjige postulatora mons. Jurja Batelje, koje je održano u utorak 13. listopada 2015. u dvorani Vijenac u Zagrebu koju su predstavljali ugledni a javnosti dobro znani hrvatski povjesničari, kako recenzent prof. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru i prof. dr. sc. Josip Jurčević iz instituta Ivo Pilar, tako i Gospićko-senjski biskup prof. dr. sc. Mile Bogović

Predstavljanje knjige mons. Batelje „Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva” održano je uz mnoštvo radoznalih posjetitalja koji su se okupili ispunivši dvoranu “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta na Kaptolu, dok oni koji se nisu mogli smjestiti u dvoranu i na galeriju mogli su putem video-linka predstavljanje pratili u dvorani II. Među publikom nazočili su i varaždinski biskup Josip Mrzljak, križevački vladika Nikola Kekić, zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić, akademik Dubravko Jelčić … Glazbenu dopunu svečanosti predstavljanja knjige podarili su Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka, a Tanja Popec pokazala se vještom voditeljicom programa.

Bezrazložno je bilo kakvo uplitanje Srbije i Srpske pravoslavne Crkve u postupak proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca

Govoreći kao predstavljač i recezent prof. dr.sc. Zlatko Begonja istaknuo je kako autor ovom knjigom u formi razložnoga odgovora pruža čitateljima mogućnost proniknuti u dubinu Rivellijevih konstrukcija zabilježenih u knjizi naslova “Nadbiskup genocida – monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941.-1945.” objavljenoj 1998. Ipak razvidno “Mons. Batelja u uvodnom dijelu knjige, odnosno u podnaslovu “Projekt ocrnjivanja bl. Alojzija Stepinca po Marku Aureliju Rivelliju” ukazuje na razinu Rivellijevih dosega, kazaom je dr.sc. Begonja, što je potkrijepio i citatom iz Bateljine knjige: “Rivellijeva knjiga ne samo da je prepuna netočnosti i krivih zaključaka, nego je prepuna kleveta i krivotvorina”.

Nadalje govoreći kao predstavljač prof. dr.sc. Begonja kazao je kako i koliko je nadbiskup Stepinac kao čovjek vjere poglavito zagovarao pravo svakoga na život dostojan čovjeka, što je po nauku Katoličke Crkve bez zadrške osuđivao svaku nepravdu i nasilje, bilo onu izazvanu klasnim, rasnim ili narodnim teorijama. «U svjetlu uvažavanja povijesnih činjenica mons. Batelja u knjizi predstavlja ogroman broj dokumentacijskog gradiva koje nam vjerodostojno svjedoči o postupanju nadbiskupa Stepinca s pozicije dostojnog zastupnika evanđelja ljubavi i to u svrhu zaštite srpskoga i romskoga naroda. Jednako tako tu je zabilježeno i njegovo nastojanje za pružanjem pomoći zatočenima u logorima, što se u prvom redu odnosilo na upućivanje glasnih zahtjeva za humanim postupcima prema logorašima.» U knjizi pored navedenoga «posebno je istaknuta problematika vjerskih prjelaza pravoslavnih Srba na katoličku vjeru i to potencirano iz razdoblja prvih trenutaka uspostave i učvršćenja NDH. I ovdje Batelja niječe Rivellijeve tvrdnje o načinima vjerskih prjelaza i ulozi nadbiskupa Stepinca, odnosno Katoličke Crkve u takvim događajima”, rekao je dr. Begonja. Također je istaknuo kako u jednom dijelu knjige autor analizira i čitatelju pruža uvid u položaj Srpske Pravoslavne Crkve u početcima svećeništva i biskupske službe Alojzija Stepinca, ali i o ne manje bitnom i znakovitom pravoslavnom šutljivom odnosu prema progonu Židova u Srbiji, rekao je dr.sc. Begonja primijetio: “ovaj je dio upozoravajućeg, ali poučnog karaktera”.

Govoreći na predstavljanju Gospićko-senjski biskup Mile Bogović istaknuo je da je knjiga pravodobno izišla iz tiska i da oznanjuje puno toga do sad nepoznatoga o nadbiskupu Stepincu, i da daje odgovore na zabune i nejasnoće cjelokupnoj javnosti koje se proizvode uokolo kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Iako postoji više razloga zašto objavljujemo cjelovit govor biskupa Mile Bogovića u ovoj vijesti, jednoga ćemo istaknuti, a to su naši čitatelji.

Sveučilišni nastavnik Josip Jurčević na predstavljanju govoreći kao ugledan hrvatski povjesničar o sadržaju knjige mons. Batelje ukazao je na iznimno visoku znanstvenu i etičku razinu kojom je knjiga napisana, smjestivši je u kontekst današnjice. Poglavito je istaknuo kako je knjiga vrjedna, jer autor i najmanju činjenicu je potkrijepio dokumentima i dokazima s naputcima kako ih se može iščitavati i provjeriti. Ujedno je dr.sc.Jurčević kazao koliko je arhivske građe bilo potrebno pregledati kako bi autor ovako sadržajnu i dokumentarnu knjigu mogao sastaviti i oznaniti javnosti, naglasivši koliko je ova knjiga danas bitna, jer naveliko govori i o značaju i identitetu kardinala Stepinca u ovodobnici.

Slika111

Predstavljanje knjige Jurja Batelje „Rivellijeva zavjera laži” – Biskup prof. dr.sc. Mile Bogović

Ova knjiga izišla je iz tiska u doba rasprave o uplitanju Srbije i Srpske pravoslavne Crkve o proglašenju svetim kardinala Alojzija Stepinca. Nedavno je i srpski patrijarh Irinej obilazio tzv. „pravoslavnu Dalmaciju” i pozivao katoličke biskupe da mu se pridruže u proslavama. Srpski predsjednik Nikolić na povratku iz Vatikana izjavljuje da se Papa složio s njegovim pogledima na tumačenje prošlosti. Hrvatski katolici osjećaju se zbunjeni i teško se snalaze s nejasnoćama u kojima su se našli, zato će im ova knjiga u mnogočemu pomoći. Sličan pokušaj bio je i u doba Stepinčeva proglašenja blaženim.

U Beču djeluje zaklada „Pro Oriente” koju je 1964. osnovao kardinal König, sa željom da Katolička Crkva bude što otvorenija kršćanskom Istoku i prihvati njegove duhovne vrjednote. Po nekom ključu i ja sam postao član te Zaklade i u njoj aktivno surađivao od 1998. do 2002. godine. Svake godine održavana je skupština Zaklade i gotovo redovito znanstveni skup. Skupovi su bili dobro pripremljeni i u organizacijskom i u stručnom smislu. Posebno me se dojmio skup o izabranim narodima. Naime, bilo je u povijesti a ima i danas naroda koji sebe smatraju „jednakiji” od drugih i zato sebi prisvajaju veća prava od drugih.

Na sjednici Zaklade 21. rujna 1998. njezin predsjednik dr. Alfred Strirnemann predložio je kao jednu od tema za naredni znanstveni skup ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu, odnosno razložnost njegova proglašenja blaženim (proglasit će ga blaženim malo nakon toga, 3. listopada, Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici). Kolege katolici iz Bosne i Hercegovine (biskup Franjo Komarica i dr. Niko Ikić) u prvi mah nisu bili za takav skup, ali nakon što smo prijedlog malo bolje promotrili, svi smo se u hrvatskoj skupini složili da je tema dobra i da ćemo je preporučiti ako se s njome slaži pravoslavna odnosno srpska strana.

Na odboru za idući znanstveni skup tema je prihvaćena. Bili su tu i predstavnici Srpske pravoslavne crkve na čelu sa šabačko-valjevskim episkopom Laurentijem. Episkop je rekao da je o tom prijedlogu već razgovarao s patrijarhom Pavlom i da ga i on prihvaća.

Mi katolički teolozi i povjesničari sreli smo se s tim prijedlogom tek na skupu. Iz svega što je poslije rečeno bilo je očito da se Predsjedništvo Zaklade već odavno konzultiralo s članovima Srpske pravoslavne Crkve pa i sa samim patrijarhom. Kad je bilo očito da hrvatska katolička strana prihvaća prijedlog, pravoslavni episkop Laurentije zamolio je da se uz Stepinca obrade i njihova trojica „velikomučenika” stradalih u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Nije nam bilo teško složiti se i s time. Očekivali smo da će se o tim pitanjima razgovor između pravoslavaca i katolika, Srba i Hrvata dignuti konačno na razinu koja obećava međusobno razumijevanje i zbližavanje. Kroz narednu godinu nitko nas nije više o tome pitao. Ipak smo očekivali da će organizator postupiti prema dogovoru.

Međutim, kad smo slijedeće godine došli na skup, tema je bila sasvim druga. A i dolazak nekih novih sudionika (Drago Roksandić i Dušan Nećak) nagoviještao je jedno novo drugačije usmjerenje. Na moje inzistiranje, u više navrata i na više načina, zašto se odustalo od prihvaćene teme o Stepincu, voditelj i predsjedništvo su odgovarali tako da ne reknu pravi razlog, što nam je svima bilo očito. Svakako, odgovora nismo dobili. Je li nekoga zabrinula činjenica da je hrvatska katolička strana tako jasno i glasno podržala prijedlog, ili je s neke druge strane postavljena kakva prepreka, do danas nisam uspio doznati.

Nešto se slično događa i u naše doba prije proglašenja kardinala Stepinca svetim. Ipak je razlika u tomu što sad nisu uključeni samo katolički i pravoslavni povjesničari i teolozi, nego izravno Sveta Stolica i Srpska pravoslavna Crkva, pa i srpska država. Ipak ta novost ne bi nas trebala zabrinjavati poglavito ako se uz uključenje viših i službenih čimbenika kvaliteta razgovora doista digne na višu razinu. To se može postići i pokroviteljstvom Svete Stolice nad razgovorom stručnih skupina, srpske i hrvatske, ali na paritetnoj osnovi; nipošto tako da svaka strana daje po tri člana „kojima će se, na zahtjev pravoslavnih, dodati još dva neovisna člana”. Jer za pravoslavnu stranu je i Rivelli nezavisni strani stručnjak. Ne smije nitko biti „jednakiji”.

Potrebnu razinu prihvatljivih razgovora zapravo je teško i očekivati bez uključivanja nepristranih stručnjaka i autoriteta izvan hrvatskih i srpskih okvira. Mi s hrvatske i katoličke strane trudit ćemo se polaziti od provjerenih činjenica, a očekujemo i od srpsko-pravoslavne strane da se ne koristi debelim naslagama laži koja je nakon 1945. naslagana u velikosrpskim i komunističkim knjigama o Stepincu. Nakon takva pisanja ni najdobronamjernijima nije bilo lako, kroz te naslage laži, doći do istine. Polaziti od takve literature doista je pomaganje proizvođačima laži da ih još više lansiraju na tržište mišljenja.

Ne vidim teškoću u tomu da se otvoreno iznesu i prigovori na Stepinčev rad, ali da to bude obrazloženo objektivnim činjenicama a ne štetnim ideologijama i starim mitovima, odnosno da nitko sebi ne prisvoji „pravo na laž”, pa ni onda kad je to u državnom i nacionalnom interesu, kako bi rekao Dobrica Ćosić. Zbiljska poteškoća je u tomu što je nakon Francuske revolucije stečeno legitimno pravo na laž, kad je to zbog „viših interesa”. Ako se ne bude koristilo takvim „pravima”, ne treba se ničega bojati. Uvjeren sam da nam nije ni potrebno ni uputno „popravljati” objektivne činjenice kako bi se sačuvao časni lik Alojzija Stepinca. Stepinca nije potrebno time štititi. Dovoljno je prihvati činjenice kakve su bile.

Ako se ne uklone stare naslage laži o Stepincu, i dalje će se narodu predstavljati izobličena i kriva slika o njemu i o njegovom djelu. To zasigurno ne bi pridonijelo boljem razumijevanju i zbliženju Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca, što svi očekujemo i čemu se nadamo.

Ne želim time reći da je Stepinac u svim svojim interventima uspio, kao ni to da se s današnje točke gledišta nije moglo u pojedinim slučajevima i bolje učiniti. Tu može biti i razilaženja. Stepinac je činio ono što je kao savjestan i odgovoran čovjek, kršćanin, zagrebački nadbiskup i prvi čovjek Crkve u Hrvata mogao i trebao činiti. Zato se nije trebao bojati ni suda istinite povijesti, ni Božjeg suda.

U traženje i iznošenje čiste istine gotovo je nužno, kako rekoh, da se uključe i nepristrani međunarodni stručnjaci. Autor ove knjige je i te kako toga svjestan. Zapravo se zato i prihvatio pera jer vidi opasnost ako se izvana počne nabacivati na Stepinca materijalom iz arsenala domaćih lažnih konstrukcija i kleveta. Zato si je dao truda da pokaže štetnom knjigu Marka Aurelija Rivellija. Rivelli je, naime, na međunarodnu scenu prenio objede protiv kardinala Stepinca potkrijepljene starim i lažnim dokazima. Batelja je dobar dio svoga radnog vijeka posvetio istraživanje istine o Alojziju Stepincu i svoj je rad izložio i u ovoj knjizi i u svojim drugim knjigama. Zato je je mogao kompetentno pokazati i na opasnosti od nekih međunarodnih „stručnih” pomoći u ovoj temi.

Budući da je u Bateljinim knjigama sadržana glavnina dokaznog materijala za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, čime se obilno koristila Kongregacija za proglašenje svetih, držimo da je inicijativa Svete Stolice da se srpsko-pravoslavna strana upozna s tom materijom veoma korisna. Okretanje pozornosti tim činjenicama i tom materijalu bit će lakše formirati ispravnu sliku o budućem svecu Alojziju Stepincu. Na taj način inicijativa može biti od velike koristi za zbližavanje dvaju naroda i dviju Crkava.

Ne očekujem kako će se stručnjaci koje izabere Srpska pravoslavna Crkva lako složiti sa svim mišljenjima koje mons. Batelja izvodi iz Stepinčevih djela, ali kod njega se svaka tvrdnja potkrjepljuje izvornom građom pa se može provjeriti koliko izneseno mišljenje u skladu s izvornim gradivom. Zato smatram da je ova knjiga dobar uvod u dijalog kojeg je Sveti Otac želio provesti o kardinalu Stepincu između srpsko-pravoslavnih i hrvatsko-katoličkih stručnjaka.

Ako netko i danas izjednačuje vrjednost dokaza koje je Batelja u svojim knjigama donio, a koji se nalaze i u materijalima Kongregacije za proglašenje svetim kardinala Stepinca, s onima dokazima koje je komunistički sud u listopadu 1946. koristio da Stepinca proglasi zločincem, u tom slučaju ni Papina inicijativa ne može donijeti dobre rezultate. Mi svakako želimo da ta inicijativa uspije i zato ćemo se založiti. I hrvatska i srpska strana svakako trebaju dobro paziti da svojim radovima ne zamračuju narodu pogled prema istini, nego da ga osvjetljuju.

Ne smijemo ipak gajiti prevelike nade ni u ovu Papinu pomoć po mješovitoj komisiji. Treba voditi računa da je kod pravoslavaca i kod Srba stvorena takva slika o Stepincu i o Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu da je kroz debele naslage laži i manipulacija i najdobronamjernijima bilo teško doći do istine. Ipak to nas sili u dodatne napore da se krene u osvjetljavanje istine. Loše bi bilo kad bismo zbog teškoća na putu prema istini odustali od hoda naprijed. Na tom putu ova knjiga može nam biti dobar vodič. Kazao je u svom predstavljačkom govoru baš kao i u predgovoru u knjizi biskup Mile Bogović.

Bateljina je knjiga dokumentarni rasadnik spoznaja o čestitosti bl. Alojzija Stepinca

Se u svemu predstavljanje knjige dr.sc. Batelje održano je u dobroj i prijateljskoj kulturskom ozračju na zagrebačkom Kaptolu, na kojemu se nakon predstavljača nazočnima na kraju obratio mons. Batelja, i kao autor knjige i kao postulator u postupku proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca koji je pri tomu naglasio „osjećam odgovornost da pred crkvenom i svjetovnom javnošću progovorim o izvoru kleveta u kojima se u zadnje doba i dugi niz godina sustavno ocrnjuje svijetli lik bl. Alojzija Stepinca. Nemoguće je obrazložiti sve optužbe kojima talijanski autor Marco Aurelio Rivelli ocrnjuje časni lik blaženog Stepinca, ali i hrvatskog naroda u cjelini. Sadržaj moje knjige je odgovor na lažne tvrdnje gospodina Rivellija u odnosu na nadbiskupa Stepinca”.

Istaknuo je dr.sc. Batelja kako dokumenti prikazani i navedeni u ovoj knjizi dokazuju kako je nadbiskup Stepinac pravodobno hrabro i jasno osudio svaki zločin, svaku nepravdu, a i kako ni po moralnom, ni po međunarodnom pravu nije smio niti mogao ignorirati zakonitu vlast koju nije postavljao on, nego svjetski moćnici. Uputio je i na treći dio knjige u kojem je progovorio i o djelovanju SPC prije II. svjetskog rata, “da se bolje uoče uzroci i posljedice njenoga odnosa prema Katoličkoj Crkvi, te odraz tih odnosa na zbivanja u II. svjetskom ratu”. “Knjigu sam počeo pisati potaknut vjerničkim polazištem. Zato je njezina svrha da čitatelj još više zavoli i uzvjeruje u Onoga koji je za nas visio i umro na križu – Krista Gospodina; da još više uzljubi Crkvu – Kristovu zaručnicu. To je poslanje Crkve bez obzira na njenu denominaciju. Ako je povijest učiteljica života, onda je na ovim prostorima doista potrebno ući u školu istine, pravde i ljubavi. Naslućujem da je to želja pape Franje koji ne dovodi u pitanje proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, ali želi da svi ljudi, ako je to moguće, o njemu stvore objektivan, istinit i pravedan sud”, rekao je na mons. Batelja, poglavito zahvalivši svima koji su dali doprinos u pripremi i objavljivanju knjige.

Ivan Raos