Predstavljena zbirka poezije Dunje Kalilić: More mi je posudilo / El mar me lo ha prestado

IMG 0767

IMG 0767

U utorak 13. listopada u Splitu je u Pinakoteci Gospe od Zdravlja predstavljena nova zbirka poezije autorice Dunje Kalilić. Zbirka je to tiskana dvojezično, na hrvatskom i španjolskom jeziku pod nazivom More mi je posudilo /El mar me lo ha prestado, u nakladi Academiae Linguae, Split, a prevoditeljica je Ana Rušinović, prof. španjolskog i hrvatskog jezika. Stihove na hrvatskom čitale su prevoditeljica i autorica, a one na španjolskom prof. Zaloa Sánchez Varela. Ugodno iznenađenje publici priredila je prevoditeljica AnaRušinović, koja je uz gitaru otpjevala nekoliko španjolskih pjesama, a u svom osvrtu o knjizi je rekla:

“Zbirku poezije More mi je posudilo doživjela sam kao odu moru i ljepoti čiji suptilni i tajanstveni tonovi, budući da je inspiracija zbirci misterij zvan more, te istančano i slojevito nizanje slika u kojima prevladava modra boja mora i nostalgije ono što prožima svaku pjesmu. Tko je više no more zaslužio da mu se pjeva s toliko ljubavi i predanosti? Kažem tko, jer more je u ovim pjesmama živi organizam, ono priča najljepše priče, ono je naše kolektivno sjećanje. Dok pjeva o moru Dunja pjeva i o sebi, jer su more i ona isprepleteni, ona se rasplinje u moru, a more se utapa u njoj. More je njezin najbolji prijatelj, suputnik, sjećanje i zaborav, tuga i smijeh. Ne pjeva ona o bilo kojem moru, ona pjeva o ovom našem moru, o ovom što nam kuca na prozore za dobro jutro, o ovom koje nas sluša dok na rivi čakulajući ispijamo kavu, o ovom što je othranilo naše djedove i pradjedove, o ovom našem moru koje ne znamo dovoljno cijeniti, za koje se ne znamo izboriti, a koje se uvijek borilo za nas.(…)

Pjesme su pisane slobodnim stihom, dakle u potpunoj slobodi ekspresije osjećaja, na koje čitatelj ne može ostati imun. Riječi se lako prevode, ali ono najteže je prenijeti taj isti osjećaj, naslikati tu istu sliku, dočarati te iste zvukove i tonove iz njenih pjesama. Kao što se kaže, da bi nešto preveli prvo moramo shvatiti što je pjesnik htio reći, a u slučaju Dunjine poezije to nije bio nikakav problem, ona pogađa ravno u srž čuvstva. Sam naslov zbirke More mi je posudilo nas tjera da se zapitamo što to more posuđuje i da sa znatiželjom okrenemo prve stranice zbirke. Odmičući se od mora Dunjine pjesme poprimaju sve veću težinu kao antitezu fluidnosti mora, onu povezanu sa zemljom i zemaljskim mukama gdje je sve olovnije, ozbiljnije, bolnije, krvavije, gdje smo izgubljeni i moramo birati pravi put, gdje često dižemo pogled u nebo i kao Dunja u olakšanju uzvikujemo Gloria in excelsis Deo. Neke od pjesama su prožete samoćom, pa se i u njima bez spomena mora osjeća njegovo odsustvo, kao da nam pjesnikinja želi poručiti koliko je nepotpuna bez mora, nemirna i kako sve zemaljske boje, smeđa boja lišća koje gazi, crvena boja žerave koja joj obasjava lice i zelena boja prirode nisu i ne mogu zamijeniti modrinu mora.To odsustvo modrih dubina pokušava zamijeniti srebrnim odsjajem mjesečine u sljedećem dijelu zbirke naslovljenom U noći mjesečine. Blizina mora se u ovim pjesmama naslućuje ili ga ona koristi kako orijentir, kao svjetionik na nepreglednom putu zvanom život. Nakon što je „isplela čipku mora punu” Dunja se pita je li ona mjesečina. U noći mjesečine kada se ne vidi više „modro srebro bonace” vlada noć, u današnjici je izgubljena, a sutra je neizvjesno. Pita se ona „živi li sutra negdje tamo” i kao da se nalazi u nekom bezizlaznom vakuumu, gdje ponekad kao tračak nade na nju padne odsjaj mjesečine s mora. Ta dalekost mora koje je „negdje tamo u daljini smo sebe popilo tražeći svoju bol” nas uvodi u sljedeći dio zbirke naslovljen Vezana. Nameće nam se pitanje samo od sebe: Za koga ili što je pjesnikinja vezana? Ona nam prvim stihovima odmah odgovara, vezana je za zemlju iako bi moru htjela uteći. Dunja nastavlja svoju potragu za bonacom mora, u vjenčanici ljubavi traži ona more teškim koracima gazeći po glibu „sa znamenom za doček”. Kad ne pjeva o moru i stihovi joj teže naviru pa se u pjesmi Kitim se pjesnikinja „tuđom pjesmom kiti” jer se njena „u zadnji stih zagropala”. Ipak, iako je more njena vječna žudnja zemlja je vraća u djetinjstvo kada je zemaljski glib u koji joj sada noge upadaju bio lagan, prozračan i oslobađajući poput mora. Na teškim putima života nije uvijek bila sama, netko joj je pružio ruku i zajedno su „bdili do jutra”. U besanim noćima dok je „prepuna mraka” bdila, našla se „ruka puna sna na koži” njenoj. Nižu se slike divljine gradske noći koje um stvara u nedostatku sna, zvukovi noći i spodobe u kasnim satima izlaze na vidjelo. U bdijenju i nesanici pjesnikinja ne prestaje sanjati. Nastavlja ona svoje putovanje i sljedeće pjesme naslovljava Iznova. Život kao vlak neumoljivo hita naprijed na putu koji možda mi sami nismo izabrali, prilijepljen za tračnice kao da mu je smjer umjesto nas izabran i predodređen. „Kap po kap sva žedna od zemlje” približava se Dunja kraju u pjesmama pod naslovom Mogla sam biti. Vlak ju je odveo predaleko i sada ona gleda unatrag na život i životne propuste, ali i na prozračna ljubavna sjećanja iz mladosti. U odlasku, u zalasku dana, u sutonu Dunja Bogu zahvaljuje uzvikom Deo gratias!”

Prozaistica i pjesnikinja Dunja Kalilić do sada je objavila više od dvadeset knjiga u raznim književnim žanrovima (romani, pripovijetke, pjesme, kratke priče, bajke, humoreske…). Članica je Društva hrvatskih književnika. Živi u Splitu.

More mi je posudilo

More mi je boju svoju posudilo
da jutro obojim
i valove mi je svoje posudilo
da kožu od sinoćnjeg pepela operem
i od bijelih kruna narukvice sebi nacrtam
na obje ruke

Ćutim bonacu
sve mi je kao sveto ulje
s neba po meni konfeti padaju

vlasi mi u sreći lete
iz oblaka cvijeće i sipi
oko usta smijeh mi se zavrtio
ne mogu biti sretnija
grehota bi bila da se probudim