Haiku je povijest trenutka

Mustafa Spahiu: Ni bambus, ni ključ / As bambu, As katinar, (Prijevod Mustafa Spahiu, Tomislav Marijan Bilosnić), 3000 godina Za dar, Zadar, 2015.

Naslovnica haiku zbirke Ni bambus ni ključ Mustafe  Spahiu

Piše: Igor Šipić

Čitajući dvojezično objavljenu haiku zbirku Ni bambus, ni ključ / As bambu, As katinar, albanskog autora Mustafe Spahiu, refleksno mi se nametnulo jedno ključno pitanje: zašto haiku pjesme ne nastaju noću, ili, pak, zašto nitko ne može opisati tako patentirajuće iskričavost životnog lanca u mraku? Promišljajući na taj način tu iznimnu dubodolinu kojom se valja golema masa početnica Postanka, očito baš Sunce može dati na sve suvisle odgovore. Pa je to istodobno i razlog zbog kojeg bi upravo Japan bila Zemlja izlazećeg sunca, haiku „unutrašnjeg svijeta” – „nemirnih znojenja” koje „sisaju pijavice”. Japanski pjesnici su to odavna shvatili, a mi ovdje nećemo o formi, ni o pravilima, jer je haiku teško vrjednovati kritički (ukoliko je to uopće potrebno), kazuje bogato iskustvo pisca pogovora i urednika knjige, Tomislava Marijana Bilosnića („Strepnja krije haiku”). Upravo ćemo o onomu što, po njemu, haiku ne ogoljuje, niti ga usmrćuje. To bi značilo ne skidati sunce s njega, ne vraćati ga u mrak kojim nitko ne piše.

A Spahiu je prošao taj mrak, to žilavo stvorenje što se ciklički, za svojih 12 sati, uvuče u naše žile, u naše krevete, naše sanje i adolescencije. Neovisno jesu li to bili svekoliki društveni, gospodarstveni, politički ili morfološko-geografski razlozi, ali tada postajemo ovisni o suncu, čekamo ga na Gori, kad će granuti, kad će se na obzoru javiti taj prvi poučak čovjeka, za sve haiku situacije podložnost svjetlu suprotiva nepotrošivoj tami, ovdje sad izmještenoj drugdje. Mogli bismo kazati – počinje lov na trenutke obožjane osunčanošću prirode, haiku kakvog poznajemo i iz aktualne eminentne zbirke. U njemu se pisanje ne uči ugledanjem u najbolje i najljepše primjere nego, upravo obrnuto, verbalnu informaciju valja što više pretvoriti u sliku. A, zapravo, postupak je isti kao da pokušavamo odgonetnuti i rekonstruirati samo pismo, staru glagoljicu, na primjer, pa nam uvjerljivi trenutak pomaže razumijevanju morfologije i evolucije uhvaćenih haiku oblika, ali i razumijevanju veličine likovne kreacije kakvoj tada u povijesti književnosti nema premca.

Uvjeriti se u ovakav stav nije teško s mjesta koje upravlja obzorom i „najčešće je mjesto rođenja (prosvjetljenja) i mjesto smrti (povratka u vječno trajanje), ali i mjesto prijelomnih odluka u životu pojedinca ili zajednice”, kako navodi F. Paro. Časom rođenja sunca, tog kruga cjelovitosti i savršenosti božanstva koje daje život, sve počinje. Bez njega naprosto ne bi bilo moguće razumjeti rast od sjemena do „pletenice pšenice”. Ni bi bile logične ni „latice cvijeća” koje su se „uhvatile za svibanj”. O, kako to lijepo leži u jutarnjoj šetnji, ili uz jutarnju prvu kavu! Da, tako nama o suncu „raste žeđ”, pa će čak i „rijeka popiti jezero, zaraslo u tišini”. Sjajna vizualizacija neviđenog, a zapravo je oda svjetlarniku! To je pravi Spahiu – trenutak, kad smo razumjeli i uhvatili postojanje u spremniku, „zalazak sunca” i „zrake koje zaostaju” i „ogoljuju drvo”. Prekrasno! Poput „otvorenih zavjesa” na koje „ulazi stari prijatelj – jutarnji vjetar”. Maestralno, bravo poeta!

Dolazimo do stupnja kad se diferencijal između izravnog i posredovanog sunca jasno vidi u sukobu suprotnosti: ako dan možemo prihvatiti kao sunce „u zenitu – gori u dubini zemlje i rijeke”, bachelardovski, noć je u hipu razlučen „uvenuo cvijet” – „školjka okrenuta naopako”, što „skriva svoj biser”. Dakako, može to biti i zatvoren cvijet, pripravljen za noćni počinak, koji će zapravo i najbolje oslikati potrebu posredovanja. Kruženje začetnika tako obnavlja svako sutra – novi početak kojim ćemo hvatati tek začet život, čist od ljudskih stranputeljaka, čistu ljubav, kognitivnu stranu insinuacije. „I u svakom rastanku volimo se” – kaže pjesnik.

Ova knjiga pisana je suncem, auktorskom budnošću, nepodilaženjem pragovima prirode na kojima, jednima, iščekujemo to svečarsko prosvjetljenje, drugima, ispraćamo drijemež sunčevih prapočetaka na koži zemaljskoj, kad se boje gase da bi u svom pigmentu, a mirisi u svojoj neumrlosti, preobrazile sposobnost zamišljaja u svijet nasljedovanja. „Budan počivam / u pogledu na zrelo žito. Miris žitnice.” – kaže Spahiu. Premda u prvom dijelu izdanja nema stihovnih naznaka, ipak je sve razlikovno podložno temeljnom odnosu svjetla i tame, što u drugom dijelu nalazimo izrijekom: noć je oštrila; istočnjak je tresao granu tame u noćno sito; na kraju dana i posljednje zore miris je trave; noćna slamnjača otkrivena je nada do sljedeće zore; sunce strijelja modrim osmijesima, dolazi mrak; dan ugriza stazu kraj jezera, itd.

Mustafa SpahiuČovjek ne može ništa protivu žarišta, a sunce će uvijek negdje pasti. I zato smo dužni očuvati civilizacijsku uporabljivost pjesničkih oranica, bile one hranidbeni lanac ili tek puka metafora. Ovakvim arsenalom tipično plemstvenih riječi spram svoga korijena može raspolagati samo vrstan lirik gotovo optužujućih stihova, dakako, ako predmnijevamo pod time svu raskoš i ljepotu nastajanja. Tko bi se to usudio izmjestiti sunce, zamračiti sobu u kojoj spava metonimski trgovac pamukom – sjedinitelj crnog i bijelog svijeta, metempsihot, pjesnik koji će svoju dušu nastaniti u biljci, toj majuskuli, početnom velikom slovu svake uznositosti i zanosa. Bog nas šalje putem kojim ćemo doći do istine. Ne znam je li to netko već napisao, ali haiku nije samo trenutak uhvaćen u mrežu zjenice, on je njegova ukupna povijest – i bambus, i ključ, u kojem će i tigar naći svoju domovinu.

U Splitu, 9. 10. 2015.

Mustafa Spahiu i Tomislav Marijan Bilosnić u društvu  albanskih kolegica