Izvedena poetska drama “Ako sutra nikad ne dođe…”

kic 28

Žensko pismo, nova osjećajnost i žanrovska graničnost u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikad ne dođe… autorica Dijane Jelčić, Laure Klapka i Hanne Klapka

kic 28

Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav. Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti. Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života… nesalomljiva energija utkana u ženskost… odsjaj tri lica koja traže istinu.

Izveli: Laura Klapka, Dijana Jelčić, Hanna Klapka, Zdenko Jelčić
Režija: Zdravko Odorčić
U suradnji s Teatrom Erato
Mala dvorana KIC-a, 02. listopada u 19 sati

foto-galerija

Tradicionalno razumijevanje književnosti kao „lijepe književnosti” insistiralo je na trijadnom sistemu književnih rodova s podjelom na epiku, liriku i dramatiku. Ovakvo shvatanje književnosti, zasnovane na nepromjenjivim vrijednostima ljepote, istine i uzvišenog, podijeljeno na književnost i zabavnu literaturu za razliku od naučne i stručne literature, uskratilo je mnoga znanja o mnogim mješovitim književnim oblicima.

kic 2

U tom smislu drama Ako sutra nikada ne dođe predstavlja potpuni postmoderni izazov. Naime, već u samom žanrovskom smislu ona nije klasična drama, već je riječ o poetskoj drami, ali i o stiho-drami, odnosno, najpreciznije rečeno, o stiho-poetskoj drami s nizom postmodernih obilježja nove osjećajnosti, ali i sa vrlo upečatljivim „tradicionalnim” tj. univerzalnim vrijednostima upravo ljepote, istine i uzvišenog. I to kroz analiziranje prirode, svrhe, uloge i općeg bitka ljubavi, tog neicrpnog motiva književnosti od njenog postanka, što je ujedno i osnovna tematska okosnica ovog nadasve jedinstvenog stiho-poetskog književnog oblika, u kojem se, pored poezije i drame, postmodernog i tradicionalnog, susreću i briljantni esejistički tragovi pristupa književnom djelu.

Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.

S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija” – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj.
Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.

Upravo takva početna kosmička precepcija ljubavi pratit će gotovo sva Dijanina promišljanja o ljubavi, gdje se ljubav prije svega daje, ako se uopće i uzima, jer takav metafizički fenomen svojim postojanjem i ljepotom može i mora biti dovoljan sam sebi, pa i ako nije uzvraćen, da bi tek kao takav, potpuno neovisan i slobodan, bio opći smisao življenja i sveopćeg prožimanja.

kic 1

Dijana:

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka.
Prodirem u podsvjest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja,
živim vrhunac samoće.

Ulazim u odaju ogledala i odjeka.
Tko tvrdi, prava ljubav je prolazna,
taj nikad nije volio.
Ljubav ne prolazi,
ona je u nama,
uvijek ista.

Stvarajući izuzetnu dramsku napetost Dijanine kosmičke vizije ljubavi gotovo stalno će smjelo i odvažno bivati prekinute izvrsnim ciničnim i ironičnim stiho-peotskim dijalozima mlade buntovnice Hanne, žene treće generacije, koja u duhu postmoderne, razbija sve tradiocionalne, sanjarske, ali i metafizičke vizije ljubavi, gordo insitistirajući na realnosti i samokontroli, jer uvijek postoji stvarnost surovija od stvarnosti koju živimo, ona koja nas prodrma.

kic 13

Hanna:

Mogu sve glumiti,
da mi je stalo,
smijehom suze utopiti,
hrabro i prkosno uzdići glavu.
Kad sam najosjetljivija ipak,
čudno je pogledati se u ogledalo
gledati onu sebe,
nasmijanu, lažnu,
kako iz vlastite kože pokušavam pobjeći.
Mogu sve,
a ne mogu reći ono nešto,
što tiho u meni živi,
zbog tog tvrdoglavog ponosa što me priječi,
a tko zna,
možda i spašava od vlastite gluposti.

Laura, treći lik u drami (mnogo više poput hrvatske Silvije Plath nego Petrarkine Laure), žena je druge generacije i tu će otići još korak dublje u odnosu na Hannu u smislu sveopćeg ljubavnog razočarenja doživljavajući ljubav kao samouništenje, gotovo potpuni poraz vlastite sreće i razuma u kojem, samo ženske uloge se smjenjuju, pa djevojčice mjesto mašnica u kosi, kao žene nose zavoje.

kic 16

Laura:

Sa svega nekoliko koraka,
dovela sam do savršenstva
svoje hladno držanje,
osmjesi mi izgledaju poput grube ruke starca,
kip sam od korijena hrasta sazdan,
tek me sjećanja pomiću sa mjesta,
zapušu mislima,
klate me poput njišućih vratiju na vjetru,
ukočene oči prijekorno,
opominjuće,
mogući dodir tuđe kože sijeku.
Nebo iznad mene oblači krvavu nijansu,
baca crvenu sjenu,
na moju zlu, blistavo crnu kosu.
Noć je tako divno nepomična.

Kroz date kotraste dramska radnja u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikada ne dođe razvijat će se vrlo napeto do momenta do kada kosmička Svećenica Ljubavi Dijana, gordo i pomalo ljutito, gotovo ne postroji svoje dojunakinje i ne podsjeti ih na svetu mantru ljubavi – to kosmičko volim te – koju one pristaju izgovarati i nakon čega stiho-poetska drama dobija svoj puni smisao te „čitanje” njenog naslova koji nepomirljivo sugerira na činjeničnu prolaznosti svega osim ljubavi.

Dijana:

Recite ,
jednostavno recite,
volim te!
Volim te bez izuzetka,
na stramputici htijenja,
na usponu želja,
u krijesu sanja
i vrtlogu zbilje.

Međutim, važno je napomenuti da će Dijana u stiho-poetskoj drami svoje dojunakinje Hannu i Lauru na taj put izgovaranja mantre – kosmičkog volim te – dovesti upravo ljubavlju, i to mudro podsjećajući ih da postoji ipak nešto što obje mnogo vole te da itekako obje još uvijek nose ljubav u sebi, a to je poezija.
Dijana:
Ispričati ću vam tajnu postanka,
možda,
možda otkrijete neku svoju tajnu
sakrivenu u kutku svoga svemira.

Iza sedam vrata,
sedam brda
i sedam dolina,
osmoga dana,
u sazviježđu „lava”,
rodio se pjesnik.
Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo vječnosti.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti” i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog – ljubavi.

S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti” različitim čitanjima i interpretacijama.

mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić

kic 37

Ako sutra nikada ne dođe 18

ako sutra 1 451x640

NOVO IZDANJE KULTURE SNOVA.
Dijana Jelčić / Laura Klapka / Hanna Klapka –
AKO SUTRA NIKAD NE DOĐE…
poetska drama

Promocija knjige i koncertno izvođenje
AKO SUTRA NIKAD NE DOĐE
poetska drama

Kulturno informativnog centra Zagreb
Preradovićeva 5
(Cvjetni trg)
2. listopada 2015. u 19 sati

Autori: Dijana Jelčić, Laura Klapka i Hanna Klapka
Dramatizacija: Laura Klapka
U stvaranju predstave pomogli: Zdenko Jelčić i Vesna Starčević
Produkcija: Teatar Erato
Redatelj: Zdravko Odorčić