Galerija CEKAO
Fulvio Juričić
Dijalozi
od 21.09. (u 20.00 sati) do 10.10. 2015.
Slikarstvo Fulvia Juričića uvijek je, bez iznimke, bilo dosljedno teorijski i idejno povezano s tradicijom postkonceptualnih praksi, Arte Povera ili tzv. siromašne umjetnosti, ali i ehom minimalizma. Za ovog umjetnika se, međutim, ne može reći kako ga više zanima ideja iza (ili prije) djela, nego djelo samo po sebi u tradicionalnom smislu. Ideja i metijer kod njega su u uvijek u finoj, delikatnoj ravnoteži: jednakom ozbiljnošću istražuje mogućnosti slikarskog pisma, ali i višeslojnost i kompleksnost modela komunikacije s okolinom.
Njegove slike refleks su stvarnog stanja nemogućnosti komunikacije na svim razinama, u eri kada nas gutaju sve vrste meta-jezika i meta-govora, inteligentno – i ujedno lažno – upakiranih diskursa radi čije se kakofonije i alogičnosti imamo potrebu povlačiti u šutnju i tišinu. Taj semantički svjesni besmisao slogova na slikama Fulvia Juričića posljedica je velike otuđenosti pojedinca u današnjem društvu, gdje prema riječima samog autora „reljefne površine besmislenih slogova predstavljaju apstraktni govor kojeg više ne razumijemo, ali i apstraktni identitet u kojeg više nismo sigurni”.
Kod ovog umjetnika – jednako kao i kod Anabel Zanze ili Gordane Špoljar Andrašić – bjelina slika i bijeg u tišinu nisu artificijelno određene kategorije pomoću kojih umjetnik zaoštrava vlastitu poziciju (pseudo)hermetičnosti, već signal pozicije senzibilna i kontemplativna umjetnika koji se distancira od buke i kaotičnih diskursa ovog svijeta kako bi sačuvao vlastiti mentalni, intelektualni i emotivni integritet. U vremenima u kojima je moguć rasap virtualnog svijeta i elektronske komunikacije, Fulvio Juričić sjetno se referira i na drevnu tradiciju pisma, sve do glinenih sumerskih i babilonskih pločica gdje su ugrebavani znakovi i prva slova, dok nas reljefnost njegovih bijelih slika može asocirati i na komunikaciju Braillovim pismom, jer smo danas svi često u poziciji da jedni druge metaforički ne vidimo i ne čujemo, i da se glas istine i humaniteta gubi u srazu opće buke prezentiranja laži. S druge strane, ispisuju se virtualne „plahte” tekstova koje nitko više ne može apsorbirati, vremenski niti mentalno. Izgubljeni smo u moru informacija kojima često ne možemo provjeriti autentičnost.
Pa ipak, ovo slikarstvo posjeduje jednu divnu starinsku kvalitetu: ono nas emotivno i mentalno smiruje te ponovno vraća traganju za drevnim bibliofilskim svjetovima u kojemu smisleni nizovi slova vraćaju našem svijetu izgubljenu proporciju, smisao i ravnotežu stvari.
Iva Körbler
