unnamedSkulpture kiparice Ivane Popović uživo i na fotografijama kipara Andreja Šaprića
PROMATRANI PROMATRAČI
otvorenje 15. rujna 2015. na Palmižani u okviru ArtPalmizanaSummer 2015.

Zagrebačka kiparica Ivana Popović u svojim tamnim i bolnim danima gnječila je glinu i oblikovala male glave, 10 000 njih. Svaka svojevrsna i drugačija…u ogromnom mnoštvu podijelila im je zajedničku ulogu – promatrača. Kad ih je izložila u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, to je bilo, kako je napisao vrsni poznavatelj umjetnosti Ivo Šimat Banov – “poput invazije i budilo strah.”Riječki kipar i odličan fotograf Andrej Šaprić nasumice je izdvojio stotinjak malih kipića i sam sebi dodjelio njihovu ulogu – postati posmatračem promatrajući ih svakog detaljno…

Slikao ih je sa svih strana. Izdvajao iz grupe, postavljao u mijenjajućoj prirodi, svakog u drugačiji ambijent, drugačiji polažaj, u drugo doba dana, različitih svjetla ili različitih dubina sjena sumraka. Promatrači, moćni u grupi, postali su na njegovim fotografijama individualne skulpture same sebi dostatne i gle, vrijedne svog umjetničkog izražaja pojedinačno kao i u skupini. Međutim mnoštvo kao jedina njihova stvarnost i suština, uz pomoć magičnih fotografija Andreja Šaprića, je nestalo… Oni su i dalje ovako, podrobno promotreni okom fotografa i njegove kamere, ostali vjerni ulozi koja im je dana od “majke” umjetnice Ivane Popović – ostali su promatrači koji promatraju svoje brojne uvijek nove promatrače, posjetitelje palmižanske galerije – recipročni dijalog bez granica. Umjetnica ih je stvarala u jednom aktu upravo religijskog obilježja, moleći i tražeći podršku, snagu, nadu, protoka / kozmičkog / kružnog strujanja energije. Ulazeći i izlazeći iz nepreglednih spiralnih, Demurovskih kretanja. Vjerujući. Iz istih razloga kao što su nekad stanovnici drevnih civilizacija ručno oblikovali stalno nove male artefakte od gline.

Imam ih desetak – mali antikviteti iz područja Guerrero u Meksiku, dobivenih od moje prijateljice Ingeborg Bal koja je živjela jedan od života koji sam i ja htjela živjeti – lutajući ovom magičnom zemljom i pokušavajući izvući saznanja proučavanjem baštine raznih drevnih naroda Mexica i guatemalskih džungli. Hologramsko bistvovanje istovremeno širom ove naše zemaljske kugle još je uvijek nemoguće. U svijetu nepredvidivosti omamio me je svijet malog otoka negdje daleko od bilo čega što se događa u svijetu.

Kako kaže Šimat Banov – ” Neka tijelo odlazi gdje može, a duh kamo hoće.””Ma” znači “ne”, a “Ja” znači “bol”. Istinsko značenje riječi “Maja” je stanje “bez boli”. Preciznije, “stanje svijesti bez boli”. Boravak duše u fizičkom tijelu je sinonim za stanje boli. Naše tijelo nosi sa sobom fizičku bol, bolesti, starost, nemoć. Duša van tijela je sinonim za stanje bez fizičke boli. Oni koji ovladaju tehnikom da napuštaju fizičko tijelo po želji, žive duševni život bez boli. “Maje nisu narod. Niti civilizacija. Maje nisu milioni siromašnih zemljoradnika u Meksiku ili Guatemali. Maje nisu “ponosni” ratnici od prije dvije tisuće godina koji su se neumorno borili sa susjednim gradovima u džunglama Chiapasa i Hondurasa. Maja je stanje svijesti. Maja je život duše koja živi u harmoniji sa kozmičkim procesima. Maja je razumijevanje da je prolazno fizičko tijelo samo vozilo koje pomaže u spiritualom razvoju.”Zemaljski urari popravljaju naše satove i usklađuju ih sa zemaljskim vremenom.

Maje su bile poput kozmičkih urara čija je misija bila da usklade Zemaljsku frekvenciju sa vibracijama Sunca. Kažu “tek pošto Zemlja “zavibrira” zajedno sa Suncem onda će informacije poteći u oba smjera, bez ograničenja. I tek onda će i nama postati jasno zašto su svi drevni narodi “obožavali” Sunce. Posvećivali mu svoje najvažnije rituale, koje smo mi u svakodnevnici stresa i žurbe zaboravili.Vjerovanje je izvor života. Ivana Popović, pateći od kuge današnjice – raka, amputirane dojke, izrađivala je od gline svoje skulpture dajući im svakoj drugo lice, u istoj nadi kao i drevni stanovnici zemlje. Kako otkriti vlastitu quintassenze, kako savladati ili priznati nemoć svog tijela..

“Moguće da je napraviti 10.000 skulptura značilo “ispit kiparskoga puta” (Ivana), ali je i put važniji od kipa. Možda je bilo najvažnije vratiti osjete u desnu ruku iz koje je izvađeno 28 limfi i tom “radničkom rukom” dohvatiti glinu, procjeniti njihovu težinu i oblik (gotovo jednak), a potom s drugom, lijevom, stvoriti fizionomije koje se stapaju i nestaju u mnoštvu. Stoga ako ne želite biti nadzirani najbolje je ovo što je učinila nekonvencionalna i “otkačena” Ivana: promatrati promatrače. Nadzirati ih . Jer ona im je u neku ruku majka. Što “u neku ruku”?! Oni su njezina volja, njezin strah i njezin lijek. Ona ih može i ubiti i roditi. A bez njih odu i naša maglovita “objašnjenja”. Jer tumači su kao i promatrači. Ovisinici o drugima…”/Ivo Šimat Banov /

Ivana Popović (1968.) kiparica u klasi prof na ALU Zagreb, slikarica, poznata dizajnerica. izložbe, instalacije, revije u zemlji i svijetu.

Andrej Šaprić (1985.), kipar, u klasi prof. Slavomira Drinkovića na ALU u Zagrebu, bavi se svim vrstama vizualnog oblikovanja od tradicionbalnih tehnika do novih digitalnih medija.

unnamed 1

Leave a Reply

Your email address will not be published.