Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
Urška Savič:
NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA
samostalni izložbeni projekt
otvorenja/aperture:
nedjelja/domenica, 13. IX. 2015. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Kustos: Eugen Borkovsky
NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA
Namjera nagoni umjetnika da izabere sredstva i materijal kojim bi propitao stvarnost. Zapažanje predmeta i situacija te izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava problematiziranje. Oni postaju materijal za oblikovanje/preoblikovanje. Urška Savič predstavlja radove sazdane od poigravanja običnim predmetima/motivima. Njima ostvaruje bizarne kombinacije. Ova promišljanja govore o slobodi pristupa kreativnom činu. Autorica aktivira promatrača jer je uklapanje iskustva potrebno pri pregledu radova. Ona mu ne daje presliku okoline, već mu nudi propitivanje. Umjetnica polazi od svojevrsnog ready made stila, a radovi iskazuju konceptualne rezultate. Fotografska tehnologija pokazuje se idealnim medijem. Još jednom se potvrđuje da u suvremenoj umjetnosti tehnologija ili materijal ne označavaju status djela.
Već površni pogled na ponuđeno izaziva pažnju. Usuglašenom silinom svih elemenata navedeni smo na izoštravanje percepcije. Želimo razumjeti ove artefakte jednostavno zato jer nas mame na iščitavanje. Na svim radovima prisutan je naglo zaustavljeni ritam nastavljen na sljedećem segmentu. Promatrač je pozvan na otkrivanje.
Umjetnica odlično imenuje svoja djela. Jednog naziva „Nepodnošljiva lakoća”. Radi se o fotografiji mora gdje na površini zapažamo glavu plivača. Umjetnica rad započinje 2013. godine neprestano ga modificirajući i igrajući se samozadanim motivom i mogućnostima oblikovanja i prezentacije. Jedna od verzija je oblik nanizanih otisaka izveden tako da dozvoljava više načina prezentiranja. Radi se o zbirci, nizu izvedenom xerox tiskom, fotokopiranjem fotografije uz izmjene intenziteta svjetlosti. Umjetnica disciplinirano, stupnjevanjem gradacije tamnih tonova, ovu fotografiju površine mora, postepeno osvjetljuje pa postupno zatamnjuje do neprepoznatljivosti. Ovako priređen niz ona predstavlja kao „umjetničku knjigu”. Osim više mogućnosti prezentacije, rad izaziva i više mogućih interpretacija. Može nas podsjećati na ljetovanje, na vodu kao element, na uzgibani raster prirodnih fraktalnih formacija, a može nam izazvati asocijaciju na sasvim svježa nehumana, prljavom politikom interesa izazvane migracije ljudi u bijegu od svojih domicilnih, travestiranih domovina s čijim se administracijama ne slažu i koje ih maltretiraju, a čijim dramatičnim posljedicama svjedočimo. Ovaj znakovit rad možemo doživjeti kao sliku plivača koji se bori s morskim valovima. On je poput većine nas koji pokušavamo usred uzburkanog, podivljalog kapitalizma, održati kakav-takav socijalni status.
Drugom radu u okviru ovog postava umjetnica također promišljeno daje naziv: „Potencijalno opasni objekti, (110/77g)”. Umjetnica kao motiv pred okular fotografske kamere postavlja sastavne dijelove i djeliće pakiranja prženih, tankih, listića krumpira. Jednog po jednog, ona bilježi bez drugog vizualnog komentara. Statičnost kompozicija razbijena je postupkom nizanja. Ovdje se umjetnica poigrava idejama/funkcijama „fotografa radnika” u službi marketinga i „fotografa umjetnika” neopterećenog pojmom sviđanja pod svaku cijenu. Ona kaže: „…podupire se „NAJ” mentalitet, koji u potrošačkom sistemu označava konstantno premašivanje već dostignutog, bez prestanka ili promišljanja da li sljedeći, tzv. napredak, uopće ima smisla…”. Ova ključna misao može se proširiti na zavodnički, marketinški način funkcioniranja civilizacije. Estetika prezrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se sve više informacija, a sve manje značenja. Simulakrumi zamjenjuju realno. Liječimo se prekomjernom potrošnjom, slaveći hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Duhovna i duševna pitanja nam rješavaju religije (vjeruj, šuti, ne misli i plaćaj). Osobno ponašanje određuje se pravilima (kuća, obitelj, predmeti sa zvučnim etiketama). Funkcioniranje je omeđeno smanjenom količinom slobodnog vremena i visinom prihoda (odmor ne podrazumijeva opuštanje, nema financija ni vremena za putovanja, popularne ili jeftine destinacije se označavaju kao opasne bez obzira što se ni u vlastitom gradu ne osjećamo sigurni). Edukacija je osakaćena uskim specijalizacijama pa je istoj osobi ukinut uvid u više znanosti ili umijeća koja bi oslobodila razmišljanje, otkrila nove poveznice spoznaja.
Treći rad ove prezentacije propituje administraciju. Umjetnica na beskonačnom uredskom papiru, u dužini od 25 metara, otiskuje podatke i grafikone. Svi imamo iskustvo čekanja u redovima i šikaniranja administracije. Svjedoci smo da se vlade i administracije ponašaju protiv svojih stanovnika/glasača/financijera, a da kroz njihove postupke otkrivamo ciljane segregacija. Činovništvo provodi podjelu ljudi po nacionalnim, vjerskim, erotskim posebnostima. Umjetnica svjedoči kako, svi koji nisu uklopljeni u standarde bivaju šikanirani i izdvojeni kao drugačiji u nepodobnom kontekstu. O rodnim i spolnim opredjeljenjima, u „naprednom” 21. stoljeću, postoji ogromna količina besmislenih administrativnih netrpeljivosti koje se prenose na međuljudske odnose.
Umjetnica nudi vizualne rezultate promišljenih ritualnih činjenja. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Urška Savič slikovito, na način pretjerivanja, uporabom uredske ikonografije i besmislene statistike, ukazuje da su čovjek ili njegove aktivnosti samo niz brojeva ili stupaca po kriterijima nekih izlučenih vrijednosti. Poezija potrošenog svijeta ponuđena je za meditaciju. Umjesto lotosa tu su fotografije dijelova pakiranja „čipsa” ili statistički grafikoni. Kao što se, nakon Duchampa, uloga umjetnika više ne sastoji u tome da radi, već da izabire, tako Urška Savič kombinira uočene/pronađene elemente kojima nudi osvješćivanje.
Umjetnica predstavlja još jedan rad. Naziva ga „Def-inition”. Video rad se prikazuje istodobno na dva ekrana. Dvoje ljudi, žena i muškarac, postavljeni su u oblik dijaloga. Autorica je uspjela na jednostavan način prepraviti komunikaciju skraćivanjem trajanja jednom intervjuu. Odjednom, drugačijim plasmanom, akteri postaju primijećeni na drugačiji način. Ova svojevrsna dijaloška reciklaža kontradiktorna je i sami se moramo odlučiti hoćemo li taj čin doživjeti kao razgovor ili dva monologa. Ovo dvoje ljudi iz video rada, kojima se dijalog teško povezuje u cjelinu, označuju i našu površnu komunikaciju. Čujemo se, ali se ne slušamo pa se u realnosti ipak ne čujemo. Kada bi malo pažnje posvetili jedni drugima a ne bili usmjereni preživljavanju ili gomilanju materijalnih dobara, svijet bi mogao postati mnogo humanije mjesto.
Fotografije, sastavnice ovih radova, uvijek su dio grupe, serije, niza, što unosi ideju o mijeni. Naša zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olaki pristup odnosu pasivno-aktivno shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatan princip. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Sjetimo se iluzije slapa. Hoće li se promatrač osloniti na dogmu ili će prihvatiti spoznaju o kvantima i na univerzalnom nivou odbaciti Newtonove zakone ostavljamo njemu. Mi smo sretni da kreativni čin jedne autorice ovako snažno progovara o suvremenosti bilježeći obične ili neznatne detalje materijalnog svijeta.
Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije vezane uz memoriju i likovno doraslog oblikovanja. Osobni doživljaj detektiramo elementima koje ona dosjetljivo i pomalo cinično, ali znalački prevodi u umjetnički oblik. Ravnoteža premise, izbora tehnike, izvedbe i rezultati djela, kod rijetkih autora bivaju usklađena kao što to uspijeva Urška Savič. Stapanje promišljanja s vremenom realizacije, apostrofiranje recentnog povijesnog trenutka, bez narativnosti, decentno, ali oštro, još je jedna kvaliteta ove izložbe. Zahvaljujemo umjetnici na promišljenom i uspješnom likovnom predstavljanju. Nametnuti ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, nemogućnost otpora jedinke, ponuda podobnih sredstava za ugodu i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuje se ovdje u artističkom uprizorenju. Urška Savić, ovim nizom umjetnički mišljenih predmeta razgolićuje uzburkanu estetiku suvremenog svijeta.
Eugen Borkovsky, IX. 2015.
Urška Savič rođena je 1992. godine u Ljubljani. Godine 2014. završava dodiplomski studij fotografije na Praškoj filmskoj akademiji FAMU. U proljeće 2015. godine primljena je na pripravnički program Peggy Guggenheim Collection v Veneciji. Izlagala je na brojnim međunarodnim izložbama (Slovenija, Češka, Slovačka, Hrvatska, Irska, Estonija, Kina,…), bila je izabrana umjetnica narezidencijskom „KC Tobačna”. Na Grožnjanu priređuje drugi samostalni izložbeni nastup.
