Vrijeme koje radnici bez fiksnog ili uobičajenog mjesta za rad provedu odlazeći na posao na početku radnog dana odnosno vraćajući se kući na njegovom kraju treba smatrati radnim vremenom, odlučio je Europski sud pravde

savska

Kada takav radnik izađe iz kuće kako bi se sastao s prvim klijentom i vrati se kući nakon sastanka sa zadnjim klijentom toga dana, vrijeme koje mu je potrebno da stigne na mjesto sastanka ne može se smatrati odmorom kao što je definirano direktivom Europske unije o radnom vremenu, utvrdili su suci u Luxembourgu.

“Direktiva o radnom vremenu definira radno vrijeme kao razdoblje u kojem radnik radi, na raspolaganju je poslodavcu i obavlja aktivnosti ili obveze, u skladu sa zakonima odnosno praksom zemalja (članica)”, podsjećaju suci, upozoravajući da radnici bez fiksnog mjesta za rad “izvode aktivnosti ili obveze za vrijeme tih putovanja”, ističe se u presudi a citira informativni portal EUobserver.

“Ako se ta putovanja ne uzimaju u obzir (…) time se iskrivljuje taj princip i ugrožava se cilj zaštite sigurnosti i zdravlja radnika”, upozoravaju suci u Luxemburgu.

Mnogi poslodavci to vrijeme dosada nisu smatrali radnim vremenom, što bi značilo da tvrtke koje, primjerice, zapošljavaju njegovatelje, plinske montere ili prodajne predstavnike, možda krše europske propise o radnom vremenu, napominje BBC.

Slučaj je pokrenuo najveći španjolski sindikat Comisiones Obreras, žaleći se na tretman takvih putovanja u tvrtki za instalaciji sigurnosnih sustava Typo Integrated Security. U Tycou smatraju da njihovi zaposlenici tijekom putovanja službenim vozilom ne rade prije prvog odnosno nakon zadnjeg zakazanog posla u radnom danu.

“Udaljenosti između kuće radnika i mjesta gdje obavljaju posao znatno variraju i katkad premašuju 100 kilmetara a za njihovo je prevaljivanje potrebno i do tri sata vožnje”, upozorili se suci.

Slučaj bi mogao imati posljedice po primjenu europske direktive o radnom vremenu, kojom se radno vrijeme ograničava na prosječnih 48 sati tjedno, uz minimalni dnevni odmor od 11 neprekinutih sati nakon svaka 24 sata.

Direktiva je usvojena 2003., nakon višegodišnje rasprave i snažnog otpora Velike Britanije. London je tako uveo zakonsku mogućnost izuzeća od obveznog odmora, po kojem radnici mogu tražiti da rade dulje od propisanog europskog maksimuma. Tako bi presuda europskog suda mogla postati predmetom rasprave u britanskoj javnosti uoči referenduma o članstvu u EU koji bi se trebao održati najkasnije do kraja 2017., podsjeća EUobserver. (Hina)

Leave a Reply

Your email address will not be published.