Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
Nina Zelenko & Fernando:
U PRVOM LICU MNOŽINE: GROŽNJAN
fotografski likovni projekt
otvorenja/aperture:
nedjelja/domenica, 13. IX. 2015. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Kustos: Eugen Borkovsky
Nina Zelenko i Fernando: U PRVOM LICU MNOŽINE: GROŽNJAN
Grožnjan zadnjih 50. godina živi na poseban način. Od davne 1965. godine promijenilo se mnogo toga, čak i politički sustav, čak i država. Grožnjanu nije ništa smetalo. Grad je sanjivo prihvaćao novosti i promjene. Povijest ne će pamtiti tko je koga više volio i tko je s kim dijelio istu septičku jamu. Povijest će pamtiti da smo tu bili prisutni. Da smo tu pronašli mjesto pod suncem. Umjetniku nije dom ondje gdje je udobno. Umjetniku je dom ondje gdje može stvarati. Mnogi su ga nervozno napustili. Neki su ga zauvijek napustili. Ostali su tragovi. Plemeniti tragovi. Zasade za budućnost. Sve to je Grožnjan. Ni više, ni manje. Jedno raskošno tijelo s mnogo različitih funkcija. Skladnih ili manje skladnih, ali uzajamno duboko prožetih.
Ovim likovnim projektom, u dokumentarnoj maniri, predstavljamo dvije fotografske zbirke. Nina Zelenko, potomkinja jednog od prvih kreativaca koji su naselili Grožnjan i Fernando, koji je ovamo došao koje desetljeće kasnije, udružili su kreativne snage. Oni nam nude svojevrsni paralelni foto – slalom. Oboje bilježi iste lokacije ovog grada na uzvisini, ali sa vremenskom razlikom od više desetljeća. Nina Zelenko predstavlja svoje stare fotografije iz vremena početaka revitalizacije Grožnjana a Fernando, temeljem ovih motiva, istražuje i bilježi recentnu vizualnu situaciju istih motiva. Tako se pred nama ukazuju diptisi. Tu su zabilježene ulice, trgovi, uglovi kuća, fasade, pogledi, pa čak i osobe iz prethodnih vremena a odmah pored, njihova suvremena stanja.
Autori naizmjence prelaze granice istraživanja individualne percepcije i opće fenomenologije životnog/radnog lokaliteta. Na nekim fotografijama uočavamo promjene. One su najčešće uzrokovane uređivanjem, preuređivanjem, dodavanjem ili izmjenom boja fasade ili klimatskim uvjetima. Ponegdje je vremenski raspon očit samo iz razloga što su neke fotografije u boji a druge crno – bijele. Čini nam se da se ništa nije dogodilo u međuvremenu.
Ali, istarskom gradiću na uzvisini u središnjoj Istri na samrtničkoj je postelji udahnut novi život. Likovni umjetnici su došli i zaustavili umiranje grada daleke 1965. godine. Detalji, zasluge, inicijative, pomalo su zbrkane. I kao što to uvijek biva, grad živi duže od svojih stanovnika. Živi duže i od svojih osnivača ili preporoditelja. Ideja se nikad ne ostvaruje sama niti je može provesti samo jedan čovjek, ali svi izvori ukazuju da je Aleksandar Rukavina bio lokomotiva prenamjene: od grada, koji je izgubio svrhu, u grad koji i danas želi opravdati važnost i posebnost. Aleksandar Rukavina ne hoda više ulicama Grožnjana, a ni obližnje Brtonigle. Ali mi, ovovremeni zatočenici grožnjanske priče, bez obzira jesmo li se životu grada priključili na početku ili kasnije, mogli bi napisati svoje viđenje cijele situacije a napose međuljudskih odnosa. Kad bi bili sasvim iskreni, zbirka viđenja i dojmova bila bi vrlo zanimljiva i zasigurno bi izazvala pažnju.
Humornu ali i dokumentarnu „dijagnozu” promjena izgovaraju radovi na kojima nalazimo figure živih bića. Ne nekima je to čovjek, čak ga prepoznajemo. To je mladi slikar nekada i ista osoba ali sada, prisutan kao zreli umjetnik, Rok Zelenko, zabilježen je, u oba slučaja, na istom lokalitetu. Fernando se poigrao pa je na jednom radu, na istoj lokaciji, umjesto magarca kojeg je zabilježila Nina Zelenko, postavio žensku osobu, našu kolegicu… Ova decentna šala trebala bi biti poučna za posjetitelje ove izložbe. Naravno, nitko ne misli da smo svi magarci ali, šala kao komunikacija zaista je hvale vrijedna ideja. Mislim da bi sada, na našem Grožnjanu, našli malo osoba koje bi dozvolile da se na ovaj način portretiraju. Ova igra trebala bi nas osvijestiti da sami sebi postavimo pitanje: koliko smo preozbiljni, samodopadni i sami sebi važni u ovom prelijepom gradiću? Da li gradić zaslužuje naše egoizme?
Dobro je prokomentirati bez tabua: Povremeni animoziteti se događaju svima, ovisno o osobnom trenutku, stanju naoblake ili glavobolji… Tračevi su svakodnevna stvar ljudskih odnosa. Prenošenjem od usta do usta nesigurne informacije postaju gigantske, pa tako usputni komentar može izazvati problematičnu situaciju. Niti ovaj grad, kroz povijest pa ni danas, od toga nije imun. No, ovakve situacije zahtijevaju samo nešto više međusobne tolerancije pa smatram da su ipak stvar trenutka ili sezone. Nešto drugačije je pitanje koje postavlja Fernando: „…Grožnjan se uspješno nastavlja razvijati kao zajednica i Grad Umjetnika. Međutim, sa uspjehom dolazi i negativan aspekt komercijalizacije kad pojedinci lokaciju počinju iskorištavati isključivo kao mjesto zarade bez obzira na umjetničke tendencije, vrijednosti i njegov duh. Usredotočenje na zaradu prati zavist, a zatim strah koji se prikazuje u različitim licima od kojih je ksenofobija*** vrlo česta… …Umjetnost se nikada nije zasnivala na novčanim vrijednostima, no umjetnicima u Grožnjanu prijeti komercijalizam i pohlepa. Kao Grad umjetnika, Grožnjan bi mogao postati žrtva svojeg uspjeha.”… Iako je ovim riječima Fernando locirao opasnost, ozbiljan broj grožnjanskih autora ipak se trudi istovremeno preživjeti i producirati kvalitetne radove u duhu vremena. Osim u pojedinim manjim galerijama i studijima Grožnjana, produkcija suvremenih likovnih promišljanja na uvidu je kroz programe Gradske galerije Fonticus. Zbližavanje individualnih kreativnih situacija pokazuje se kolektivnim, tematskim, problemskim likovnim projektima. Tako grad pomiruje tendencije koje bi mogle izmaći kreativnosti. Ipak, Ova Fernandova pitanja moramo stalno imati na umu i korigirati svoje ponašanje i ustrajati u kreativnom okruženju.
Iako bi se moglo još komentirati projekt dvoje autora, Nine i Fernanda, prepuštam ove fotografije grožnjancima ali i našim prijateljima, posjetiteljima i gostima. Naveo bih još jednu Fernandovu misao: „…Nakon 50. godina Grožnjan i dalje funkcionira kao Grad Umjetnika. Pažnjom, znanjem i međusobnim razumijevanjem uspješno ćemo nastaviti djelovati i zadržati posebnost, ne samo u Istri, već i u svjetskim razmjerima. To će koristiti svim stanovnicima, bez obzira na poziv ili porijeklo. Grožnjan: Grad Umjetnika = Grad Ljudskosti…” Ove zadnje riječi možemo uzeti kao svojevrsnu prisegu i moto za budućnost.
Grožnjan živi svojim stalnim stanovnicima, živi svojim umjetnicima, svojim povremenim stanovnicima. Grožnjan živi svojim mačkama, živi prozorima osvijetljenih kuća, stalnim ili slučajnim posjetiteljima. Grožnjan živi svojim mirisima. Grožnjan živi bojama zalaska sunca, bojama paleta. Živi bojama zemlje pod plugom i zemlje u keramičkoj peći ili zemlje smrvljene u boju. Grožnjan živi zvucima zidara i tesara, živi zvucima umjetničkog dlijeta, zvucima klavira, saksofona, violine ili bajsa. Grožnjan živi svojom poviješću. Grožnjan živi svojom mješavinom jezika i narječja. Nitko u njemu ne zna sve jezike, a svi se razumiju. I tako 50. godina. Sretan nam svima 50. rođendan našeg Grada umjetnika!
Eugen Borkovsky, IX. 2015.
*** (građani koji se po nekom kriteriju smatraju izdvojenim, ne poštuju nove doseljenike. No, ksenofobija može biti usmjerena od novih doseljenika prema grupi koja je već prije formirala zajednicu. Ovaj oblik ksenofobije može potaknuti nasilne reakcije, a krajnji vid mu je genocid.)
Fernando je rođen u Dorchesteru, a odrastao u New Jerseyu, SAD i Guernseyu, Velika Britanija. Diplomirao je kazalište i arheologiju na Sveučilištu u Birminghamu. Nastavlja uspješnu karijeru glumca, redatelja i glazbenika radeći sa nekima od najznačajnijih britanskih kazališta i umjetnika. 1997.g. završava školovanje na New York Institute of Photography. Iako danas većinom radi digitalno, Fernando vrednuje školovanje u tehnikama analogne fotografije i mračne komore. U početku Fernandova se fotografija intenzivno veže uz njegov kazališni rad, te se profilira u kazališnoj i filmskoj fotografiji. 2006.g dolazi u Grožnjan gdje otvara umjetnički atelje Dreamscape. Fernando razvija novi opus, fokusirajući se u na pokret, tijelo i senzualnost. Atelier Dreamscape vodi prvenstveno kao izložbeni prostor – prednost daje radu koji ga istinski pokreće, radije nego komercijalnome. Kroz Dreamscape ostvaruje nekoliko samostalnih izložbi i kulturno-umjetničkih programa sa naglaskom na britansko-hrvatsku kulturnu razmjenu. Njegovi radovi uključeni su u niz skupnih i međunarodnih izložbi, od kojih su posljednje “Linija” (Grožnjan, HR i Sarajevo, BiH) te “Thirteen” (London, VB). Njegovi radovi bivaju izloženi i u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Londonu. Član je britanskog Royal Photographic Society. U početku Fernando uvodi fotografiju u svoj kazališni rad. Danas uvodi teatralnost u svoju fotografiju.
Nina Zelenko se bavi grafikom, keramikom i tekstilom (ručno tkanje). Školovala se u Školi za oblikovanje i na Filozofskom fakultetu u Ljubljani te na Hochschule der Kunste v Berlinu. Od 1983. godine ima status Samostalne umjetnice. Njeni radovi izloženi su u mnogim galerijama u Sloveniji, u obiteljskoj Galeriji »Z« u Grožnjanu te u Brunelovom muzeju u Londonu. Sudjelovala je na više od 80 kolektivnih i samostalnih izložbi u domovini i inozemstvu. 2012. godine boravila je kao umjetnik-demonstrator na uglednom art događanju »Art in Action«, Waterperry, blizu Oxforda u Velikoj Britaniji, gdje je prezentirala tehniku dubokog tiska. Iste godine bila je jedna od tri grafička umjetnika koji su pozvani na prestižnu izložbu Dazzle u National Theatre u Londonu. Članica je Društva likovnih umjetnika Ljubljana u kojem od 2009. pa do 2012. godine vrši funkciju Predsjednice umjetničkog savjeta. Živi i radi u Ljubljani i u Grožnjanu.
