Svoj prvi susret sa cvijećem doživio sam u najranijoj mladosti u Zemuniku, i vezan je za blagdan Cvjetnice čemu sam posvetio neke svoje pjesme, te pisao u memorabilijama. U pjesmi Cvjetnica kažem i ovo: Latice iz vode moje nebo dižu: / mećava ivančica kao bijeli anđeli / što kradom dolaze dok se zora kroza san provlači. / Bog je svuda, svaka latica. Ovaj ću osjećaj slijediti i u pjesmi U svjetlu Zemunika: U zrcalu Zemunika vidim dijete/ janje kako brsti cvjetni vjenčić / ispleten od proljeća. Svaki moj susret sa cvijećem od početka je susret s vjerom i nadom, onim simbolima u kojima se zrcali sjeme Božje ljepote. Doživljavajući svaki ubogi cvijet kao ures svijeta usnama ljubavi istoga svijeta, u hijeroglifima njegovih latica pokušavao sam isčitati povijest svemira. A zašto i ne, kada sa cvijećem možemo predstaviti i Sunce i Mjesec, kao i tolike zvijezde, svaki se cvijet sastoji od solarnog ili lunarnog broja latica.
Jednom sam i nazočio Danu cvijeća, u Elbasanu, o čemu pišem u putopisu Golubovi u zemlji orlova. Bilo je to u proljeće 2009. godine kada sam u Albaniju pozvan na pjesničke susrete i kada sam za zbirku Tigar ovjenčan Crvenom ružom Elbasana. Evo kako sam to doživio onomad:
„Na Dan cvijeća, odnosno Dan ljeta, kad je održan i veliki poetski susret, široke i lijepo uređene ulice Elbasana osvanule su sa stotinama tisuća ljudi. Iako je nas pjesnika iz Albanije, Kosova, Makedonije, Hrvatske, ali i sa drugih strana svijeta, bilo više od stotinu, jednostavno smo se utopili u mnoštvu ljudi koji su nahrupili u ovaj grad. Nešto slično još vidio nisam, kao kakav karneval u Riu na albanski način. Zapravo ovo i jest karneval, na kojemu nastupaju razne glazbene, plesačke i folklorne grupe, gdje se prodaje sve i posvud, najčešće na ulicama i travnjacima, dok beskrajne kolone ljudi u mimohodu, sa cvijećem u ruci, ili bez, šotobraco, ruku pod ruku, gotovo šutke hodaju ulicom s jedne na drugu stranu grada, od jednog brda do drugog, i tako to ponavljaju sve do predvečerja, kad nestaju odakle su i došli, najednom, svatko na svoju stranu. Nema ni strke, ni galame, nikakvog ekscesa, samo šetnja, zagledavanje, smješkanje i tiho dogovaranje.
I to je bio jedan od ključnih razloga zašto mi se taj albanski pozdrav ljetu, ili dan cvijeća, poganski obred gotovo posvud poznat u svijetu, ali već zaboravljen, činio posebno lijepim doživljajem. Radovao sam se kao što sam se radovao Cvjetnici u Zemuniku kada sam zorom odlazio brati proljetno cvijeće kako bih se umivao u njegovim laticama potopljenima u vodu. Svjedočio sam tome i u Elbasanu, i na poetskoj večeri, ali i u izjavama za brojne albanske privatne TV postaje, kojih je, kažu, gotovo stotinjak. Pitao sam se: kako ne voljeti zemlju u kojoj se svake godine slavi cvijeće i čeka ljeto!? Što ljepše i potpunije može simbolizirati pojavni svijet i njegov razvoj izim cvijeta, koji kao i svijet raste iz zemlje i vode? Cvjetna je čaška kao sunčeva ploča stjecište nebeske aktivnosti, to dobro znaju potomci onih koji su gajili kult sunca. Nije čudno ni što je sv. Ivan držao da je cvijet slika duševnih vrlina, ali i edenskoga stanja. Zato valjda ovaj blagdan, posebno u Albaniji štovan u Elbasanu, zajedno s radošću i mirom mogu slaviti katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, sve postojeće vjeroispovijesti ovog prostora, poistovjećujući se sa svojim djetinjstvom.
Zato mi je bilo izuzetno drago što sam u Elbasan ponio i nekoliko primjeraka svoje monografije nazvane „Cvijeće ravnokotarskih vila”, u kojoj ima i takvih motiva nazvanih „Ruža iz Asserije”, „Liburnski ljiljan”, ili „Ilirski cvijet”. Kada sam ove cvjetne motive mahom slikao u ljeto 1996. godine u Karinu, nisam ni slutio da ću ih desetak godina kasnije, kako bi rekao moj pokojni kolega Miljenko Mandžo, poklanjati u Elbasanu kao svoje monograme sunca. Doista, osjećajući da su cvjetovi smiješak zemlje, jedan primjerak, stručak cvijeća ravnokotarskih vila, na glavnoj elbasanskoj šetnici poklonio sam prekrasnoj TV voditeljici. Dobio sam jedan, pa drugi dugi poljubac u obraze.”
U Elbasan na proslavu Dana cvijeća pozvao me kolega i prijatelj, pjesnik Milianov Kallupi, koji mi je tada poklonio i svoju rukopisnu haiku zbirku jednostavno naslovljenu Pelud, s varijantom naslova i Nektar, a koja upravo govori o cvijeću. U želji da ovu zbirku ilustriram svojim uradcima počeo sam fotografirati cvijeće koje je dio ove izložbe. Tražio sam ono nebesko što se zrcali u njegovim čaškama, nektar u kupama, prvu kap rose, ono eterično, praiskonsko, edensko stanje, onaj tren kada se voda pretvara u vatru, onu alkemiju koju sam još kao dijete pokušavao otkriti zorom prilikom klijanja ili pupanja bilja, otvaranja latica. Na dan kada je Kallupi napustio ovaj svijet u pjesmi Vrt u Elbasanu zapisao sam: S ružama su procvjetali leptiri / Koliko je vremena prošlo ne znam / leptiri se brzo mijenjaju / Znam da je vremena malo ostalo. Kako nestalnost cvijeća simbolizira našu prolaznost u vječnosti, našu prepuštenost neprekidnom preobražavanju, cvijeće ističe i besmrtnost svijeta, pa ovu izložbu posvećujem prijatelju pjesniku koji je opjevao sve njemu poznato cvijeće. Nama je cvijet jednostavno bio vjera: Zvuci moga djetinjstva u sitnim su vlatima – / čujem li to majčin glas kao kapanje kapi: / Koliko je, sine, još do Uskrsa?! / Bog je svuda, svaka latica.
