O Tomislavu Marjanu Bilosniću kao slikaru, književniku i pjesniku, pa i pjesniku haiku poezije do sada je puno kazano. O njemu kao fotografu baš i ne, mada njegov izričaj fotografijom nije nepoznat a ni beznačajan
Piše: dr.sc. Ivo Fadić
Sjećam se, jednom je i na ruševinama franjevačkog samostana u Karinu, nakon Domovinskog rata, sub divo imao foto izložbu o ljepotama toga prostora. Fotofrafije su mu, premda malog formata, u tom sablasnom ambijentu ruševine sakralnog kompleksa, imale iznimnu snagu.
Od tada, njegovo fotografsko oko nije prestalo bilježiti prostor u kojem živi i stvara, kao što se nije prestao družiti ni s perom ni s kistom. Na jednako dokumentaran i osebujan način, iz foto-aparata Tomislava Marjana Bilosnića proizašao je i ciklus fotografija «Skriveno kameno blago». Naravno, i ovog puta Ravnih Kotara i Bukovice, jer su oni velika ljubav i stalna inspiracija T. M. Bilosnića u svim žanrovima s kojima on posve suvereno vlada.
«Skriveno kameno blago» dokument je prošlosti i doba u kojem živimo. Iz prohujalog vremena, on bilježi prapovijesne gradine – kao što su Cvijina i Lergova gradina, ili one koje su prerasle u antička središta poput Bribira, Aserije ili Nadina, kao i srednjovjekovnu kamenu arhitekturu Kličevice, Ostrovice, Perušića, Fortice, Ljubča, Karina, Knina, Nina … . Nadahnutim i istančanim fotografskim zapažanjem snima kamene ostatke prošlosti u plodnosti, kršu i pustoši Ravnih Kotara i Bukovice, ili u ruralnim i urbanim središtima. Bilježi kamene utvrde, kule, postaje, zdence, svetišta, mlinice, ali i skromnu seosku arhitekturu Marasovića u Paklenici, Ninskih stanova, Poljica, Popovića, Prkosa i Zemunika. Sve s istim žarom i osjećajem za kadar. S iznimnim senzibilitetom prilazi ovoj skromnoj ali nadasve vrijednoj kamenoj baštini, koja je, u vjetrometini brojnih osvajačkih ratova, sustavno tisućljećima razarana. Osim ljudske destrukcije koja je rezultat otimanja, «zub vremena» i ljudski nemar još jedan su čimbenik stradavanja kamenog blaga koje baštinimo iz prošlosti. To, najčešće skriveno ili mnogima nezanimljivo kamenje satkano u razne građevinske objekte, obrambenog, sakralnog ili profanog karaktera trebalo bi biti ostavština za budućnost.
Fotografija Tomislava Marjana Bilosnića prožeta je nemirnim duhom zatajenog romantika, ali i vrsnog dokumentariste koji nije samo opčinjen ljepotom kamenih modela koji se savršeno uklapaju u pejzaž. On se nije fokusirao ni na one objekte koji su imali tu sreću da im se sredina u kojoj su nastali u potpunosti posveti u brizi i obnovi. Takvih «zbrinutih i njegovanih kamenih modela» na fotografijama T. M. Bilosnića nema puno. To su crkve svetog Križa i Nikole u Ninu, ninski most i gradska vratima, Franjevački samostan u Karinu, Fontana u Zadru, Kninska tvrđava, kao i crkva svetog Ante u Benkovcu i Aserija kod Podgrađa. Od ruralne arhitekture to je posjed u Prkosu i dio arhitektonskog kompleksa u Marasovićima na Paklenici. Preventivnu zaštitu i obnovu čekaju još mnoga zdanja. Otužno je vidjeti kulu u Dračevcu, bedeme Perušića, Han na Vrani, Kakmu ili Forticu na Pagu, mlinice na Zrmanji u Žegaru i Karišnici u Karinu. Za dostojnom prezentacijom vape brojni mali dragulji ruralne arhitekture i gospodarskih posjeda u Ninu, Poljicima, Lisičićima, Rodaljicama, Bruškoj …
No, četrdesetak fotografija T. M. Bilosnica iz ciklusa «Skriveno kameno blago» plod su zavidnog fotografskog umijeća koje autora pozitivno afirmira, uz književna djela i slikarski opus, u još jednoj sklonosti, daru i umješnosti. Fotografije su i edukativne, jer upućuju na brojnost punktova koje je vrijedno posjetiti, upoznati i spoznati. Svi ti kameni objekti dio su našeg identiteta, naša su baština, koja je snimljena umješnim fotografskim okom fotogenična i u svoj svojoj skromnosti i ponekad zapuštenosti. Fotografije su poticaj za obilazak i očuvanje onoga što nam je ostalo izvan Zadra kao većeg urbanog središta kojem cijeli prostor Ravnih Kotara i Bukovice gravitira. Stoga, upoznajmo «Skriveno kameno blago» kroz fotografije ovog nadarenog autora, ali i u stvarnosti. Ono još uvijek stoji i strpljivo nas čeka na domak Zadra.
