Na čelu mu se zrcalila istina donešena vjetrom iz daleke prerije, sa isušenog travnjaka stepskih širina. Miris stručaka umirućih vlati je iznjedrio suzu u kojoj se ogledala legenda o ratnicima plemenu ptica. U prizmi na licu vremena se san prelamo u zbilju.
On otvori oči,
u zraci probuđenog sunca
njena silueta,
pričin iluzije
ratnika plemena ptica.
Osluhnuo je tišinu i čuo glas ljubavi.
Dolazim suncem,
osmijehom neba,
ljepotom moga
i tvoga buđenja.
Dolazim pogledom,
sluhom
i okusom.
Zovem te,
krenimo do kraja svijeta.
Omamljen miomirisom jave šapnu:
Budim se zbog
tajne vremena,
daleke vječnosti
skupljene u
naše ovdje i sada,
zbog bezimenih
silueta ljudske dobrote,
zbog jecaja tišine,
zbog osmijeha prerano
zaspalih prijatelja.
U oblaku sunčanog praha
ozrcaljena stoljeća,
prohujalo vrijeme,
sjećanja,
misli
i osjećaji.
Šapnuo je
uranjam u budnost,
razbijam krletku
ćemera,
zbog sebe,
zbog tebe,
zbog okrutnosti svijeta.
Ona se zagleda u njega.
Njen odraz
u njegovim očima,
očigledan odgovor.
Budim se drugačija,
a uvijek ista,
rijeka nevraćanka
romori zornicu životu,
poezija mora
odu ljubavi.
To je bila duša istine.
Došla je u ovom svitanju,
sjemenjem ljubavi
sjedinila
muškarca i ženu
u krug postojanja.
Budim se,
otvaram oči,
u kapljici zbilje
tvoja slika.
Rijeka vremena
bešumno protiče,
krenimo zajedno
do kraja svijeta.
Koračamo…
Dijana Jelčić
