“Povijest sadrži mnoge lukave prolaze, skrivene hodnike i pitanja”

1 Stankovci 1 Tomislava Marijana BilosnićaPrva knjiga Stankovci 1 ima za svrhu predstaviti život i prilike na prostoru današnje općine Stankovci koju sačinjavaju mjesta Banjevci, Bila Vlaka, Budak, Crljenik, Morpolača, Stankovci i Velim, u rasponu od prapovijesti do pred početak Prvoga svjetskog rata, u onoj mjeri koliko je to dostupno trenutnome znanju

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Naime, Stankovci kao i cijeli stankovački kraj u historiografskome smislu, arheološki, istraživalački i znanstveno-povijesno potpuno su zapušteni i  zapostavljeni, dok neki vremenski periodi jedva i da bilježe kakvog traga u nama poznatoj arhivskoj periodici. Na prvi pogled začudno djeluje činjenica da je stankovački prostor ostao van razmatranja, istraživanja i domašaja znanstvene pozornosti, iako je u širem i užem smislu, okružen povijesno bitnim gradovima i mjestima kao što su Nadin, Asseria, Šopot, Ostrovica, Bribir, Skradin, Vrana, Biograd i Tinj, bez čijih se bogatih arheoloških nalaza, materijalnih i pisanih tragova, kao i arhivskih dokumenata ne može rekonstruirati „zatamnjena“ oaza stankovačkog prostora, koji čini zajednički trbuh svim rečenim povijesnom središtima.

Na pitanje zašto je istraživanje povijesti ovog krajnjeg jugoistočnog dijela Ravnih kotara  jednostavno ignorirano, možemo odgovoriti tako što ćemo ustvrditi kako je i sam prostor Ravnih kotara, nekada Hrvata, ostao izvan dosega središnje hrvatske historiografije, nekako po strani, zaboravljen, premda se radi o kraju bogate povijesti u milenijskom kontinuitetu, i što je posebno značajno, kraju koji ima jedno od ključnih mjesta u povijesti i razvoju hrvatskoga naroda i njegove Države. Od utrnuća hrvatskih narodnih dinastija ovaj je kraj izložen ratovima, osvajanjima, pljačkama, političkim promjenama, zatiranju autohtone kulture, prepušten geostrateškim interesima moćnih carstava i zemalja, istodobno tonući u svaki zaborav osim onoga koje nosi nevrijeme.

Krenemo li od početka vidjet ćemo kako je već i antički, grčki i rimski svijet izbjegavao spominjati ovdašnje autohtono stanovništvo, jednostavno se na njih ne obazirući, ili što je još gore za sud povijesti o ovdašnjem se svijetu uvijek izražavao s prezirom i mržnjom.[1]  Otuda i potreba da svijest o ovom prostoru, u ovome slučaju i o prostoru općine Stankovci, valja izmijeniti, što je i krajnji cilj ove knjige, kao i drugih izdanja iz serijala Kroz Ravne kotare i Bukovicu u okviru kojega se knjiga i objavljuje. Značajni, iako slučajni, nalazi prapovijesti, liburnskog antičkoga doba, ranokršćanskog i ranohrvatskog perioda, zorno svjedoče o bogatom i neprekinutom kontinuitetu života na ovom tlu. Ako je ovo prostor megalitskih liburnskih gradova, ako su svoje ville rustice ovdje imali rimski vojskovođe, a kasnije hrvatski knezovi, kraljevi i velmože, ako su ovud prolazili poznati antički putovi uz koje i danas zatječemo urušene i zatravljene, neistražene i nevalorizirane gradine, utvrde, kaštele, ville, kule, kuline i dvorce, onda je jasno kako ovaj kraj nije u davnini bio pust, beznačajan i nepoznat, kao što bi se to moglo zaključiti iz trenutno dostupne povijesne građe. Ovo je prostor vladara hrvatske narodne dinastije, ovdje su njihova imanja na kojima su boravili, putovi kojima su se kretali, na ovome su tlu konačno i sami iznikli.

Samo u hrvatskoj nacionalnoj povijesti ovim su prostorom osvajajući ga i podčinjavajući harale franačke, normanske, ugarske, austrijske, mletačke, osmanlijske, francuske, talijanske, njemačke, jugoslavenske, pa i druge vojske, neke se zadržavajući kraće a druge i stoljećima, što samo po sebi govori kako ovo područje nije ni zemljopisno ni povijesno marginalno. Dapače, na obodnici mediteranskoga svijeta, Kotari su se našli kao najistaknutija njegova geostrateška točka, fokus u kojemu se odvajkada križaju razdjelnice Istoka i Zapada. Istinu o Kotarima kao prvom hrvatskom kulturnom pejzažu sustavno su uništavali svi osvajači i pretendanti, a konačno je zabetonirala jugoslavenska vlast, kako karađorđevićevska tako i titoistička. Činjenica da se u SFRJ-u Kotari, pa tako ni Stankovci, na političkoj sceni krajem prošloga stoljeća ni pukim izgovorom svog imena punih trideset godina nisu spomenuli u Saboru SRH, dovoljno govori sama za sebe. Kako u to doba Stankovci prostorno i politički pripadaju ili kotaru, ili općini Benkovac, koji su kao i cijeli slabo razvijeni bukovački kraj bili gotovo neprestana tema saborskih rasprava, nespominjanje i neuključivanje Stankovaca u te rasprave još očitije govori o naravi i karakteru onodobnih političkih konstelacija i prevlasti.

S druge strane, činjenica je da je malo naroda čije je ime više od tisućljeća na životu, koji su preživjeli sve povijesne, političke, državotvorne tvorbe i mijene, kao što je to uspjelo hrvatskom narodu, za kojega Vjekoslav Klaić kaže kako se „maleni hrvatski narod održao pored svih bura i nepogoda koje su ga redom snalazile“.  Parafrazirajući ovoga glasovitog povjesničara, spomenimo kako su se i veliki Goti, Svevi, Franci, vremenom prometnuli u Francuze, Talijane, Španjolce, Portugalce, a samo Hrvate nije „mogla odnaroditi rimska kultura.“[2]  Otkud ta „otporna snaga“ ako ne iz ljubavi prema samosvojnosti, što je također jedan od povoda za pokušaj ispunjenja prazne povijesne kockice koja se zove stankovačko područje na ravnokotarskome hrvatskom grbu.

Povijest ovog tla, vidimo, korištena je u permanentnim političkim sukobima koji su se odvijali na njemu, pa i tako što je povijest često prešućivana. Kolika je šteta nanijeta u pogledu naše prošlosti, danas je teško i zaključiti poslije više od tri tisuće godina kako ovaj prostor s neznatnim prekidima živi. Uostalom, u povijesti ovog prostora nedostaje poveznica više od puna dva stoljeća, od pada Rimskoga Carstva do pojave Hrvata i njihova imena. A vjerovati je tvrdnjama zapadnih znanstvenika kako ovaj prostor nije bio prostor imigracija, kako nas naša povijest uči, nego emanacije sjedilačkog pučanstva. Možemo samo reći da su kroz minula vremena zauvijek uništeni mnogi materijalni i pisani spomenici, jednostavno samljeveni u materijal za nasipanje putova i temelja kuća, da je mnoga arheološka građa otuđena, ukrasi pretočeni u oružje i novac, grobišta preorana i iskrčena, jednostavno svijet iluzija davne prošlosti pretvoren je u prah i pepeo. Narodne predaje, pjesme, priče, legende i mitovi zatirani su i zabranjivani, ili izvrgavani ruglu kako bi se dokinulo ili bar zamaglilo povijesno pamćenje. Uza sve, znanstvena su otkrića i spoznaje nerijetko bili upregnuti u vrlo pragmatične političke interese. Recimo, tko se još sjeća Kotarskih narodnih pjesama koje je 1930. godine u Šibeniku uredio i protumačio o. Stjepan Grčić, a koje su s onim što je pisao Andrija Kačić Miošić prva pučka povijest ovoga kraja!? Pjesmarica je zatravljena, a pjesme istisnute iz memorije jer se nisu uklapale u ideologiju koja je širila poslanje Vuka Karadžića.

Ova knjiga, prva takve vrste o Stankovcima, zato se može smatrati tek okvirnim vodičem kroz povijest stankovačkog kraja, putokazom u kojem nam smjeru tek valja krenuti. Neka ona bude i opomena onima koji s lakoćom i nehajem, bilo da je riječ o domicilnome stanovništvu, a još češće o struci, znaju reći kako je ovo „tamni vilajet“ povijesti, gdje za ozbiljnu historiografiju nema značajnih elemenata. Jednostavno, takvoga mjesta u Kotarima nema, poglavito to nisu mjesta stankovačkog prostora kao što su Velim, Banjevci, Morpolača i Budak, kao i Stankovci koji ni po čemu nisu slučajna pastirska naseobina, već mjesto starodrevnih gradina i kula. Vidljivo je to i uz poštivanje manjkave postojeće stručne literature kada se razgrnu njezine nejasnoće, kontradikcije i bijele mrlje, ali istodobno i uz određenu dozu imaginacije i logike, koje nas komparativnim metodama dovode do stvarne zbiljnosti na terenu.

Iz svega rečenog vidljivo je kako većina tekstova u ovoj knjizi proizlazi iz „vanjskih izvora“, dakle povijesti drugih mjesta i gradova kao što su Skradin, Bribir, Šibenik, Vrana, Šopot, Ostrovica, a što je normalno ako prihvatimo tezu povjesničara Geoffreya Barraclougha kako je povijest „niz prihvaćenih prosudbi“.  Istina i povijest, dakle, nisu tek puke činjenice, jer istina o povijesti ne može nikad biti konačna, sve dok je moguće da novi dokazi mijenjaju priču o njoj, a u ovome slučaju to je više nego očevidno. Samo dva zadnja desetljeća na stankovačkom prostoru otkrivena su dva velika  i uopće za povijest značajna nalaza, onaj prapovijesni koji pripada vremenu hvarske kulture, i onaj ranohrvatski koji predstavlja drugu po veličini nekropolu iz tog perioda na hrvatskom prostoru, oba u blizini bunara znanog pod imenom Velištak. Rudnik povijesti je neiscrpan, no na stankovačkome tlu još u cijelosti nije otvoreno ni rudarsko okno.

Nadalje, nova tehnološka dostignuća nude i nova povijesna saznanja i nove dokaze, pa tako danas znamo što su sve jeli nekadašnji stanovnici na stankovačkom prostoru, kakvoga su bili zdravlja i koje su ih sve traume mučile. Bioarheologija s lakoćom danas otkriva spol i dob starohrvatske populacije, karakteristike prostora na kojemu je živjela, dob smrtnosti, vrstu prehrane muškaraca i žena, specifične zarazne bolesti, kao što su tuberkuloza i lepra, postojanje nasilja, pa shodno tome i ozljede s te strane, kao i one prouzročene teškim uvjetima života. Takvu analizu za starohrvatsko groblje Velim – Velištak izradio je antropolog Mario Šlaus.[3]  Povijest je danas široka disciplina otvorena najrazličitijim područjima istraživanja, geostacionarni sateliti, genetika, DNK analize, nuklearna fizika i kemijski laboratoriji na pragu su senzacionalnih novih povijesnih istina. No, povijest se sastoji i od priča koje ljudi prenose jedni drugima, a često i baš od toga, na što se u hrvatskoj historiografiji gleda s prezirom. Jedno i drugo pokazat će u skoroj budućnosti stankovačku povijesnu zbiljnost na koju mi je ovdje tek uputiti, pa ću se u to ime, umjesto na povjesničare ovdje pozvati na pjesnika T. S. Eliota i njegovu misao: „Povijest sadrži mnoge lukave prolaze, skrivene hodnike i pitanja.“

Na kraju, ovaj pregled povijesne zbiljnosti kroz prizmu mikro prostora, praćen od prapovijesnih dana do onih pred samo rasulo Austro-Ugarske Monarhije, tek je jedan od mogućih pokušaja donošenja objektivnije slike života na stankovačkom području, za kojeg takve objektivizacije dosad nije bilo. Iako bez posebnih znanstvenih pretenzija, ova prva knjiga o Stankovcima marno je slijedila sve one znanstvene radove i istraživanja do kojih je na rečenu temu autor ovih redaka mogao doći. To je i razlog da se zahvalim svim arheolozima, povjesničarima, istraživačima i drugim znanstvenicima i piscima koji su spomenuti u literaturi kojom sam se služio pišući ovu knjigu, bez čijih radova teško da bih je sastavio. Zahvaljujem se Općini Stankovci, vijećnicima Općinskog vijeća Općine Stankovci, posebice načelniku Općine Stankovci gosp. Željku Baradiću na pozivu i strpljenju da se ova knjiga Stankovci 1 napiše i objavi, vjerujem, na radost i svih drugih koji su mi bili od pomoći pri pisanju, kao i onih koji će je čitati. Pisanje povijesnog pregleda jednog ovako suženog lokalnog obzora težak je i složen posao  čak i za timove stručnjaka, a da se ne govori o pojedinačnoj avanturi sličnoj ovoj u koju me mogao povesti samo „dublji“ interes za novi i nepoznati svijet naših ravnokotarskih mjesta, svijet „sakriven pod zemljom, u napuštenim grobljima, crkvištima, starim ruševinama i gradinama koje leže zaboravljene i zarasle u makiju, napuštene od onih čiju su povijest stvarale“.[4]  Iako i u velikim povijestima postoje različite interpretacije istih izvora, ovdje sam pokušao objediniti sve meni poznate verzije uvida u ista povijesna razdoblja. Premda povijest nije linearno događanje, držao sam se kronologije, kako bih moguće čitatelje što jednostavnije proveo kroz vrtlog najrazličitijih povijesnih silnica.  A koliko sam u svemu uspio, prosudite sami.

 

[1]Usp. John Wilkes: Iliri, Split, 2001., str. 17.-18.
[2] Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga prva, Zagreb, 1982., str. 11.
[3] Usp. Mario Šlaus, Bioarheologija – demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija, Školska knjiga, Zagreb, 2006.
[4] Đuro Vidmarović,  “Obnova putopisa/povjesnice kao književnoga žanra”, Marulić, br. 6., Zagreb, 2007., str. 1206.-1215.