DSCN0968

Predvečerja i praskozorja proćućenih prikućja

Zanesen zavičajnim krajolicima, a posebno tragovima ljudskog rada i življenja u dodiru s moćnom prirodom, slikar Željko Bubalo se u najvećoj mjeri posvetio motivici dalmatinskih naselja.

U najnovijem ciklusu slika, gvaševa i akvarela kadrovi su pretežno određeni kombinacijom triju elemenata: s jedne strane je zid kuće (ili nekoliko kuća), uz nju je, i iza nje neko raslinje, a sve je potom uronjeno u atmosferu neke prigušene (najradije večernje, ali i ranojutarnje) svijetlosti.

Dakle u istoj se vizuri miješaju sastojci mineralne i geometrijske naravi, prinosi organičkog podrijetla, neodređenih obrisa te faktor promjenjiva, lelujajućeg zraka. Cjelinu možemo dobiti jedino neposrednom vizulalnom impresijom, odnosno fiksirati isključivio odgovarajućom likovnom ekspresijom.

bubaloNaravno, Željko Bubalo je svoj motivski repertoar suzio na posjećene i zapamćene ambijente, one koje nose patinu nataložene prošlosti i mogu biti svjedocima dugoga trajanja. Osobito su mu drage zgrade i građevine na nekom samotnom mjestu, pogotovo ako su otočnog podrijetla. U prvom, krupnijem planu obično su pročelja i krovovi, ali još radije je pred njima dvorište ili vrt, vanjsko stepenište (sulor) ili stablo, jednom riječju: prikućje, prostor u kojemu se krutost građevnih oblika smekšava bujnošću biomorfnih prepleta i obrisa. Takvi proćućeni intimni prostori mogu postati povodom lirske sanjarije, odnosno slikarske evokacije koja s onu stranu viđenoga naslućuje zapretane slojeve čovjekova pronalaženja i nestanka. Stare opustjele kuće nužno emaniraju sjetu, melankoniju, turobna raspoloženja, a njihov likovni korelativ naći ćemo u jetkoj i korozivnoj tvarnosti, u materiji koja i sama zrači rastvaranjem i razaranjem, u mrljama koje se pretapaju i u nanosima što se međusobno preklapaju, u crtama koje se prekidaju i gube, u sjenama što prodiru u sve zakutke.

Dijelom prepoznatljivi oblici i neki konkretni naslovi upućuju na stvarne toponime i doživljene prizore, premda većina slika ima zapravo dah slobodnoga, opuštenog rukopisa i kromatike daleke lokalnim tonovima. Na putu apstrahiranja od predmetnosti Bubalo s razlogom zastaje i ne prelazi prag očuvane aluzivnosti. Mogli bismo, dakle govoriti o semifiguraciji (ili pak: semiapstrakciji), no najbolje je zaključiti tvrdnjom u ekspresivnom pejzažizmu enformelne fakture, o likovnom dnevniku tašističkoga nadahnuća. Spominjem termin tašizma, referentnoga za prevlast (živih, neukroćenih) mrlja, iako stanoviti kadrovi imaju i čvršće kompozicione silnice ili – vertikalne i horizontalne –direktrise.
Autorova neravnodušnost prema motivici očituje se i u tome što rado bilježi nazive pobuđenih vizura, omiljenih sredina: Humac, Bonkov dvor, Put u Kozju, Glavica, Račevina, Hvarski capriccio, suton u Zaglovu, Put od križa, Molo kola…Drugi put se zadovoljava imenovanjem karakterističnog detalja: Mimo puta, Škaline, Siva zdanja, Mirina, Palac, Kalober, Bolat, Pjaca…Ali više od objektivnog motiva slikaru je na pameti doživljaj svjetlosti. Filtriran meteorološkim kalendarskim ili dnevno promjenjivim uvjetima, njegov subjektivni svjetlomjer ili temperaturno-geofizički oscilograf najradije je reagirao na praskozorja i predvečerja (Prid zoru, Po večeri, Notturno, Noćna ura), ali ništa manje i na klimatske uvjete vezane uz godišnja doba (Veljača, Marač oplakuje, April – dolče dormir, Tramuntona).

Najnoviji slikarski ciklus Željka Bubala rezultat je emotivne sraslosti s bliskim mu ambijentom, a stoga je dan empatijski i ispisan nagonskim rukopisom, izravnim temperamentom.

U nizu i znatnoj tradiciji hrvatskoga sredozemnog pejzažizma, ovaj je slikar pronašao svoju osobnu mjeru i stvaralačku parcelu koju ustrajno njeguje i plodno obogaćuje.

Tonko Maroević

zelko bubalo 1

Leave a Reply