Mišo Filipovac: ŠUTLJIVI

Filipovac Miso 03

Filipovac Miso 03

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Mišo Filipovac
ŠUTLJIVI
samostalna izložba

foto-galerija

otvorenje
petak, 31. VII. 2015. u 20.00 sati

Izložbu će, u prisutstvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky

Pred nama je niz asocijativnih scena izvedenih kombiniranom tehnikom na papiru. Njihov autor, Mišo Filipovac, poštuje ideju motiva. Unutar serije nalazimo više pristupa oblikovanju. Umjetnik poštuje gestu, a negdje pažljivo oblikuje detalj. Linija se intenzivno pojavljuje kao samostalna činjenica, raster, nosilac oblika ili kao obrub. Ponegdje je podloga ton ili je slojevanje iznjedrilo djelomično kontroliranu ispunjenost površine. Autor dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Na nekim radovima očitavamo karakteristike fotografskog kadra, grafita ili uličnog slikarstva. Ponegdje nalazimo pikseliranje poput kompjutorskog programa. Neki motivi kao da su preneseni šablonom. Kolorirane površine ili detalje autor postavlja promišljeno, ne poštujući uvijek pravila perspektive. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Kompozicije većine radova funkcionalne su i naglašavaju sadržaj.

Kad prvog susreta s radovima nameće se pitanje plasmana, prezentacije. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. To nosi novu konotaciju: problematiziraju se zbirka, galerija ili muzej (Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik”). Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline. Ideji kolekcije slijedi postav i komentar.

Mišo Filipovac uzima poznatu životinju kao motiv za likovni zapis. Razvijajući projekt, određuje situacije. Na većini radova nalazimo pripadnike srnećeg roda smještene u pejzaž. Ponekad je on čitak, a ponekad ne možemo sa sigurnošću odrediti okruženje. Čini nam se da se ponašaju i međusobno odnose poput ljudi: promatraju pejzaž, strepe, komuniciraju ili se dotiču. Srneći rod označava slobodu koja se manifestira neposjedovanjem osobnog. Znamo, srneća divljač ima neprijatelje kao što su vukovi, medvjedi, ptice grabežljivice i lisice. Srne stradavaju od strojeva ili u prometu. One imaju neprijatelje, ali uvijek iz druge vrste. Jedino su pripadnici ljudskog roda sami sebi neprijatelji. Kao i srne/srndaći i mi tražimo svoje mjesto pod suncem, ali opterećeni imovinom i osobnošću. Prekasno shvaćamo da su naše aktivnosti imobilizirane razrađenim i zadanim načinima. Odnosi su uvjetovani institucijama, običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Eventualna iskakanja se uklanjaju, a običaji postaju alibiji sistema. Pitanje iskrenosti postaje pitanje interesa, socijalnog prihvaćanja. Određenje identiteta traži od nas odluku. Najčešće se poistovjetimo s tuđim uvjerenjima, primirimo svoju drugačijost i nosimo uobičajeno ruho. Mnogo je lakše biti u krdu nego samostalan. Teško se prihvaća činjenica da se identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih pravila. Mišo Filipovac evocira povezanost osobnog stanja i sumnje. Varijacijama radova progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Autoru životinja zamjenjuje ljude. Zamislimo da umjesto srna i srndaća ili jelena, na radovima nađemo ljudske figure. Situacija bi postala mnogo dramatičnija, a tumačenje bi moglo izazvati nelagodu.

Interakciju umjetnika i promatrača – izložbu – Filipovac koristi za ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Elementi radova djeluju regresivno. Umjetnik, izvlačeći sekvence iz bjeline, inicira promatračev ulazak u zasanjana područja. Freud kaže da su snovi odraz potisnutih i podsvjesnih želja i misli. Snovi se označuju kao pojavni oblik nesvjesnoga. Mišo Filipovac uvodi nas u snažan slikovni odjek snova/sjećanja. Tu odjednom izranja dramatična situacija: mladić s povrijeđenim nosom. Mi znamo da, najvjerojatnije, nije pao na nos već da je „dobio po nosu”. Tu smo začas u realnosti: svjedoci smo da se drugačijost kažnjava na brutalne načine. Razlog može biti nacionalna, spolna, rodna, intelektualna ili bilo kakva različitost. Stanje civilizacije je korak natrag kojeg smo svjedoci i nesvjesni akteri.

Realizirani kadrovi odišu kontroliranom, ali napetom energijom naginjući nadrealističkom ozračju. Filipovac osobno Ja personificira ponudom situacija uvodeći motive konvencionalno omiljenih bića. Nježna životinja srna postaje znak društvenih konvencija. Bilježenje osobnih prostora i odnosa miješa se s idejom uobičajenog. Primjerice, sraz dvaju srndaća za kojeg ne znamo da li je pristanak ili sukob. Tako, naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje. U našem slučaju, imamo dva nivoa suočavanja: pojedinca koji prepoznaje motiv i onog koji prepoznaju značenje. Priča, možda, počinje razbijenim nosom mladića. Mogući obračun dogodio se u srazu sa neistomišljenicima. U nedostatku argumenata, najčešće uz nedostatak edukacije, događa se brutalna fizička intervencija. Ali, priča završava prikazom preparirane glave jelena u nekom (malo)građanskom prostoru. Ovdje autor gradi obujmicu za cijeli projekt. Jer, umjesto glave, mogla je biti urna.

Ova izložba događa se u intervalu perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarski, administrativni, socijalno neosjetljivi sistem divlja. Za to vrijeme fizičari/filozofi, kvantima, fraktalima, bozonom redefiniraju realnost. Oni mijenjaju percepciju i odbacuju uobičajene načine ponašanja. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj.

Umjetnost je živa stvar. Sva je povijest umjetničke prakse, zapravo, dekodiranje iniciranih, usmjerenih poruka, koje su upućene na razumijevanje i iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Filipovac pred promatrača postavlja zadatke. Većina njih tražit će oblike te će biti zadovoljena količinom ovisnom o individualnoj maštovitosti. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Očita je uložena energija koja rezultira nadprosječnim promišljanjem. Nametanje atribucija promatraču, nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini se da je autor to upravo želio.

Eugen Borkovsky, VII. 2015.

Filipovac Miso 07

Mišo Filipovac, rođen 1987. godine u Bajinoj Bašti; 2006. godine završio Umetničku školu u Užicu; diplomirao 2010. godine (odsek zidno slikarstvo) FILUM Kragujevac, u klasi profesora Zorana Ivanovića; 2011. godine završio je master studije. Zaposlen na predmetu crtanje, crtanje i slikanje i akt kao asistant FILUM-a Kragujevac. Doktorant na ALU u Beogradu, kod mentora Vladimira Veličkovića. Član je ULUS-a od 2012. godine. Samostalno izlaže dvanaesti put. Ove godine publika će imati prilike da vidi njegove radove u Kovinu, Paraćinu, Pančevu, Beogradu, Despotovcu, Hrvatskoj. Filipovac je dobitnik brojnih nagrada i priznanja u oblasti kulture, obrazovanja i umetnosti. Izlagao na više od 50 grupnih i internacionalnih izložbi. Neka od dela se nalaze u vlasništvu državnih institucija i privatnih kolekcija. Paralelno sa umetničkim delatnostima bavi se ilustracijom, enterijerom i scenografijom. Živi, radi i stvara na relaciji Beograd-Kragujevac.