Znam da će ovo zvučati nazadno i kroatocentrično (prema nekim naprednim i osviještenim političarima u EU Hrvatskoj), ali jednostavno volim Hrvatsku, volim tradiciju, volim hrvatsku povijest i kulturu, volim to što smo dio katoličkog i zapadnog civilizacijskog kruga i što sam nastavak naraštaja koji su prije mene mukotrpno gradili svoj osobni i obiteljski život te hrvatsku domovinu
Piše: Vice John Batarelo
Ja nastavljam gdje su oni završili i nadam se da će tako i moja djeca nastaviti
Nitko ti ništa nije dužan, izbori se
U globaliziranom svijetu jako je važno imati svoje sidrište. Znati tko si, od kuda si i koja je tvoja pozicija i doprinos. To znači imati samopouzdanje, hrabrost, samosvladavanje i biti spreman na – žrtvu. Nitko ništa nije nama dužan, ni kao pojedincima niti kao narodu i državi. Kroz komunističko razdoblje te sada s nastavkom promicanja etatističkih stavova, mnogi ljudi misle da imaju „pravo” na ovo ili ono, u biti što god njima padne na pamet, i to naročito od države. Pri tomu očekuju da političari kao mali bogovi ispune sve njihove želje, hirove i očekivanja.
A političari, s druge strane, potiču ovakvo ponašanje obećavajući stvari koje ne mogu ispuniti, samo da bi se dodvoravali medijima, svojim glasačima i na kraju (možda) i narodu, umjesto da govore teške istine i prionu poslu u razboritom vođenju države.
Pasivno i cmizdravo ponašanje
S druge strane imamo žitelje, odnosno građane i njihovo pasivno ponašanje. To se vidi i kroz ovu zadnju medijsku ofenzivu oko odlaska iz Hrvatske. Oko iseljavanja ću napisati poseban blog. Ovdje bih htio komentirati kako je ova medijska hajka oko odlaska nastavila stvaranje opće klime bespomoćnosti, besmislenosti i da je jedina opcija odlazak iz ove strašne i užasne zemlje.
Molim vas, nemojte se dati uvlačiti u ovaj defetistički, negativni i cmizdravi stav. Hrvatska ima problema. To je činjenica. I što sad, hoćemo li svi dignuti ruke i fatalistički i nezrelo reći da je sve gotovo??? Kakav infantilan stav! Na stoljetnoj žrtvi naraštajima prije nas (a naročito za vrijeme Domovinskog rata), mi kao nikada do sada imamo više slobode, nego ikada u našoj povijesti. Odgovorni smo za ovaj mali dio zemlje koji se zove Hrvatska. A ona će biti onakva koliko se svaki od nas založi i (ona strašna riječ) – žrtvuje, svatko prema svojim sposobnostima i zvanju.
Kritiziraj, ali pokreni se
Međusobno, virtualno i u kafićima – svi znamo koji su problemi. I puno o tome govorimo, a malo djelujemo. Mislimo da znamo rješenja za velike državne probleme, a nemamo dovoljno snage dignuti se iz svojih ugodnih kaučeva i uključiti se u svakodnevne lokalne probleme s kojima se susrećemo. Imamo „šprance” iz bivših kolektivističkih i totalitarnih vremena gdje smo očekivali da veliki vođe misle i sve za nas rješavaju. I kada nešto nije uredu, onda je kriva središnja vlast. I u nekim stvarima stvarno jest, ali mnoge druge stvari ovise o nama i našem izravnom (ne)angažmanu. Glavno je pitanje, što je svatko osobno, pojedinačno, učinio da situacija bude bolja. Evo samo nekoliko pitanja i razmišljanja:
Ako vas nešto zasmeta na TV, u općini, u nekom državnom uredu, jeste li formalno nazvali, i/ili napisali email i tražili od nadređenih odgovornost?
Jeste li se pridružili nekoj udruzi za područje koje vas zanima? Ili, jeste li sami stvorili s prijateljima neku udrugu?
Ako netko od vas traži plavu kuvertu, jeste li to odbili i prijavili?
Ako vas smeta siromaštvo oko vas, jeste li nekomu (potajno) pomogli; jeste li se pridružili lokalnom Caritasu ili nekoj drugoj organizaciji koje konkretno ljudima pomažu?
Ako vam glavni mediji idu na živce, jeste li prestali kupovati/ bojkotirali te novine, prestali čitati neke portale, prestali gledati taj TV program? Čitate li alternativne portale i medije?
Ako vas zanima politika ili smeta neka nepravda, jeste li se učlanili u neku stranku ili stvorili građansku inicijativu koja će ukazivati na određene stvari?
Pridružujete li se onoj izreci „ne mogu oni mene toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi” ili se svaki dan trudite raditi savjesno i izvrsno, tražeći više od sebe?
Ako radite u nekoj državnoj agenciji ili uredu i imate kontakt s građanima (poreznim obveznicima), služite li im spremno ili površno i nezainteresirano „odradite” ili otpilite? Jeste li svjesni da ti tražitelji plaćaju svoje (visoke) poreze da biste vi imali posao?
Ako ste iz dijaspore i ovdje ne ćete živjeti, planirate li redovito svoje odmore u Hrvatskoj? Jeste li kupili neku nekretninu? Jeste li aktivni u održavanju hrvatskog identiteta i jeste li stvorili neko hrvatsko društvo tu gdje živite?
Dosta više s „kakva je ovo država?”
Imat ćemo jaku Hrvatsku kada ćemo imati jake pojedince, odnosno građane koji samosvjesno znaju što je važno i što treba (proaktivnost nasuprot pasivnost). Zato ne volim defetizam i cmizdrenje/ plakanje kako je sve loše. To je ispod ljudskog dostojanstva i obezvrjeđuje sve što smo do sada napravili. Nemojmo dopustiti da nam negativci truju javni i naš osobni prostor, a naročito Hrvatsku. Nemojmo govoriti „kakva je ovo država”, to je kao da pljujemo po sebi, nego izrazimo konkretno o čemu se radi, što nije u redu i što smo napravili da se ispravi nepravda ili da se nešto poboljša.
