Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Večer za Boška
Boško Petrović, 1935. – 2011.
petak, 24. VII. 2915. u 19.30 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
dokumentarne, izložbene prezentacije: Davor Hrvoj: FOTOGRAFIJE BP & Nenad Dogan: JAZZ IS BACK (vizualni identitet festivala, plakati)
slijedi: u 21.30h, Balwan City, Grožnjan: BP Memoriam featuring Primož Grašić and friends
Grožnjan: Ozvučena slika ili naslikani zvuk
Usklađivanje osobnog vremena i prostora mora odisati hrabrošću. Možda i drskošću. Svakako odlučnošću, eksperimentom, ponudom za propitivanje. Grožnjan je Grad umjetnika od 1965. On se dogodio, zaživio i nadživio svoje osnivače, zanesene stvaranjem slika i skulptura. Uskoro se ide dalje: likovnosti se, 1969. godine, pridružuje glazba. MO/HGM/MKC HGM, postaju odrednice zvuka na Grožnjanu. Svjedočimo: od početka je prisutna energija, naglašeno očovječena, u liku Boška Petrovića. Osobnu predanost nekonvencionalnim muzičkim igrama on nudi Grožnjanu. Grožnjan pristaje na igru koja prije 16. ljeta sazrijeva, ali i još traje: festival Jazz is back – BP. Godinama se danju vježba i podučava mlade, a niz večernjih nastupa publici nudi prepuštanje majstorstvu izvođenja. Jer, jazz je zvučna instalacija, interpretacija, osobna ilustracija tijeka vremena u kojem se ogleda suvremenost. Ovaj način muziciranja protestira protiv dogovornosti i uobičajenosti. Nudi ideju eksperimenta za izvođača i za slušatelja. Nosi duh vremena.
U našem slučaju, sve opisano nalazimo u prostorima interijera i eksterijera Grožnjana. Pokazuje se: ruku pod ruku, grad i zvuk pristaju uz sliku ili oblik. Ili obrnuto, nevažno. Bitna je konsolidacija kreativnih htijenja. Osobe, događanja, prijateljstva ili animoziteti bivaju pregaženi kreativnošću. Ostaju sjećanja na pojedince koji su svoju energiju zdušno ostavljali lokaciji. Boško Petrović je ostao u memoriji kao mrgudni, ali kolegijalni pojedinac koji je donio i predao natprosječnu količinu energije ovom gradu. Zato ga se večeras prisjećamo s raznorodnim osobnim impresijama, ali s neopozivim poštovanjem.
Eugen Borkovsky, VII. 2015.
Boško Petrović (biografija)
Vibrafonist, skladatelj, vođa sastava, producent, promotor, diskograf i jazz edukator Boško Petrović je rođen 1935. u Bjelovaru, a preminuo 10. I. 2011. godine. Violinu je počeo učiti sa šest godina, a sa četrnaest godina, slušajući radio stanicu American Forces Network, zaljubio se u jazz. Kasnije je svirao harmoniku, te bubnjeve. Godine 1954. nakon mature vratio se u Zagreb gdje je surađivao s Mihajlom Schwarzom, Radanom Bosnerom i ostalim zagrebačkim jazzistima.
Bio je utemeljitelj Zagrebačkog jazz kvarteta, sastava međunarodnog ugleda. Poslije je vodio i druge Hrvatske, ali i međunarodne sastave: Zagrebački jazz kvintet, B.P. Convention, B.P. Convention Big Band, B.P. Club All Stars i Boško Petrović Trio.
Bio je vlasnik B.P. Cluba u kojem su nastupali najveći svjetski glazbenici, te izdavačke tvrtke Jazzette Records za koju su mnogi od njih snimali. Bio je organizator brojnih jazz događanja od kojih i Hrvatskog jazz sabora koji je promovirao domaće jazz glazbenike. Bio je jedan od rijetkih naših jazzista koji su redovito nastupali diljem svijeta, sa svojim sastavom ili kao solist u sastavima glasovitih svjetskih glazbenika.
Dobitnik je Vjesnikove nagrade Josip Slavenski, Nagrade grada Zagreba i drugih, te višestruki dobitnik “Porina”, između ostalih i za životno djelo. U svoj je jazzistički izraz inkorporirao elemete narodne glazbe. Petrović je i naš najznačajniji jazz skladatelj. Neke od njegovih skladbi, primjerice “Green Lobster Dream” ili “With Pain I Was Born”, ostat će trajnim vrijednostima hrvatskog glazbenog stvaralaštva.
Bio je zapažen i na polju jazz pedagogije, posebice kao voditelj Ljetne jazz škole u Grožnjanu u kojoj su stasali mnogi danas afirmirani jazz glazbenici.
priredio: Davor Hrvoj
Boško Petrović u Grožnjanu
Koliko je nadarenih mladih glazbenika hrvatski jazz nepovratno izgubio! Onih koji su sa zanosom uplovili u svijet jazza omamljeni njegovim aromama, čarima i posebnim duhom koji vlada među jazzistima, svijetom koji, ako mu se prepuste, potpuno obuzima i opčinjava – dušu i tijelo. No samo su najhrabriji ostali, unatoč teškoćama na koje i danas nailaze. Naime, mnogi su zbog slabih uvjeta za školovanje i napredovanje, nepovezanosti s tradicijom koja se u jazzu uči suradnjom s iskusnijim glazbenicima, ali i zbog nemogućnosti nastupanja, odustali i posvetili se nečem što donosi sigurnost, ali zasigurno i manje glazbenih uzbuđenja.
Jedan od rijetkih koji su pokušavali unijeti promjenu u to stanje bio je vibrafonist, skladatelj, promotor i glazbeni pedagog Boško Petrović, ponajprije ponovnim pokretanjem Ljetne jazz škole koju je u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži sa svojim kolegama vodio u Grožnjanu. Iako djelomično klasično školovan, a djelomično samouk glazbenik, Boško je rano shvatio važnost glazbenog obrazovanja, te načelo učenja jazza kroz sviranje mladih glazbenika s onima iskusnijima. Pozitivni efekti koje je donio sistematski rad na Školi očituju se na nekoliko razina.
Budući da je Boško mudro birao profesore, ne samo hrvatske pedagoge – glazbenike, polaznicima se pružila veća mogućnost da znanje nadograđuju na prestižnim jazz školama. Neki jazzisti koji su prve spoznaje o tajnama jazza usvajali u Grožnjanu danas su akademski glazbenici s diplomama prestižnih fakulteta, najčešće Sveučilišta za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu koje ima jedan od najznačajnijih europskih jazz odjela, a mnogi su trenutno na školovanju. Upravo zahvaljujući ljetnim seminarima u Grožnjanu stekli su potrebna znanja prijeko potrebna za prolaz na prijemnom ispitu, a postotak upisanih vrlo je visok. No, zanimljivo je da većina njih i dalje osjećala potrebu nastaviti svoje usavršavanje svakoga ljeta u Grožnjanu, gradu umjetnika koji nadahnjuje svaku kreativnu dušu. Tako je i danas, kad Boško više nije s nama.
Iznimno važan produkt grožnjanske škole bio je HGM jazz orkestar Zagreb, big band utemeljen 2002. u kojem su pod umjetničkim vodstvom austrijskog saksofonista i glazbenog pedagoga Sigija Feigla djelovali i mnogi “Grožnjanci”. Feigl je i sam, kao mladi glazbenik, dvije godine pohađao tu istu ljetnu jazz školu. Zahvaljujući uzornoj organizaciji HGM-a i Feiglovu predanom radu Orkestar je ostvario niz uspješnih sezona, uključujući ciklus Sunday Nights. Nakon seminara u Grožnjanu i usavršavanja na školama, članovi Orkestra usavršavali su se suradnjom s vodećim svjetskim pjevačima, instrumentalistima, aranžerima i glazbenim pedagozima s kojima su pripremali programe i koncertirali. Priznanje je stiglo ponudom za utemeljenje Svjetskog jazz orkestra glazbenih mladeži sa sjedištem u Zagrebu i Grožnjanu.
Jedan od najznačajnijih europskih vibrafonista, Boško Petrović, godinama je bio jedini svirač tog glazbala u nas, izuzmemo li neke glazbenike kojima je “roštilj” sekundarno glazbalo, a jazz tek jedan od stilova u kojem djeluju. Pred kraj Boškova života ta se statistika promijenila. Naime, na veliko iznenađenje, ali i zadovoljstvo, ne samo Boška, pojavili su se mladići koji jazz doživljavaju i proživljavaju zvukom vibrafona. Uz ulogu voditelja Škole, Boško je preuzeo i njihovo usavršavanje, počevši od osnova. Bio je to novi poticaj u njegovoj karijeri – “izvesti dječarce na pravi put”, uputiti ih u tajne zanata, mogućnosti i zamke glazbala, ali i prenijeti im bogato iskustvo koje je stjecao surađujući s legendama jazza. Pojavila se nova iskra u njegovu oku, novi smiješak na njegovu licu, impuls koji je pokrenuo val novih događaja. Zahvaljujući njegovu mentorskom radu na scenu su iskočila četvorica iznimno mladih vibrafonista: Slovenci Vid Jamnik i Matic Črešnik, Rus Vladimir Terekov i Hrvat Šimun Matišić. Zahvaljujući dobro osmišljenom programu, autoritetu mentora i poštivanju njegovih učenika, te strpljivom radu mali su ljubimci kolega i publike sve bolje i bolje “roštiljali”, a danas se bez straha upuštaju u zahtjevne izvedbe i improvizacije.
Boško je mislio i na problem nedostatka koncertnih prostora u kojima mladi jazzisti mogu nastupati. Osim što su završne koncerte Ljetne škole održavali, i još uvijek ih održavaju, na međunarodnom jazz festivalu Jazz Is Back!, koji se održava u Grožnjanu u isto vrijeme, redovito su nastupali i na njegovu Hrvatskom jazz saboru u B.P. Clubu stječući prijeko potrebno iskustvo i promociju u javnosti.
Iznimna aktivnost, ali i akumulirana kvaliteta grožnjanskih dječaraca rezultirala je potrebom za dokumentiranjem njihovih “ranih radova”, što im nikako ne bi uspjelo bez Boška koji je u suradnji s Croatia Recordsom inicirao projekt i ustupio prostor B.P. Cluba, koji je tom prigodom prilagođen uvjetima snimanja.
Davor Hrvoj
O autorima izložbi:
Autor fotografija na ovoj izložbi, Davor Hrvoj rođen je 17. VII. 1960. u Zagrebu. Studirao je na Fakultetu za fizičku kulturu. Stalni je član HND kao slobodni novinar, te HGU, HDS i HZSU. Novinarstvom se počeo baviti sredinom 1980-ih. Radio je niz novinarskih i uredničkih poslova vezanih uz jazz (Radio 101, I. i III. program Hrv. radija, HTV.; tiskovine: OKO, Jutarnji list, Vijenac, Zarez, Hrv. revija, Status, Fokus, IQ, KOOX, Mega Muzika, Croatia Review, Metropolitan, Glorija, INZG, Luxury Living, Novi List, WAM, Hi-Fi; te web izdanja: jazz.hr, hds.hr, muzika.hr, Ravno do dna, Barikada.com….). Objavio intervjue sa velikim brojem slavnih jazzista. Članci su mu objavljeni u Zagrebačkom leksikonu, LZ M. Krleža i Grove Music/Oxford Music Online. Umjetnički je voditelj nekoliko jazz manifestacija. Sudjeluje na znanstvenim i edukativnim događanjima te žiriranjima vezanim uz Jazz. Dobitnik je Posebne plakete Hrvatskih blues snaga 2010. godine. Objavio je knjige Jazz Reflections (Radio 101, 2001.), Jazz Connections (Menart, 2010.) i Jazz Vibrations (Menart, 2011.) te “Život kao jam session, Boško Petrović – autobiografija” (Menart, 2012.) koju je napisao u suradnji s Boškom Petrovićem.
Fotografijom se bavi dugi niz godina. Cikluse portreta jazz glazbenika izlagao na mnogim samostalnim i kolektivnim izložbama (Bale, Bjelovar, Grožnjan, Osijek, Poreč, Rijeka, Rovinj, Sisak, Slunj, Varaždin, Zadar, Zagreb, itd). Živi i radi u Zagrebu.
Autor vizualnog identiteta Jazz is back / Jazz is back BP:
Nenad Dogan, akademski slikar. Rođen je 9. lipnja 1950. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao i završio u Zagrebu. 1975. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Raula Goldonija. Profesor je na Preddiplomskom Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kolegiju Projektiranje, Vizualne komunikacije 1 – 6 i Diplomskom Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kolegiju Projektiranje, Vizualne komunikacije 1 – 4. Djeluje na području grafičkog dizajna ostvarujući značajnu autorsku i institucionalnu aktivnost. Autor je dizajna mnogobrojnih vizualnih identiteta, plakata, kataloga, knjiga, te grafičkog dizajna ambalaža. Sudionik mnogih domaćih i međunarodnih izložbi te dobitnik nekolicine nagrada i priznanja.
Organizacija: Gradska galerija Fonticus, Općina Grožnjan, MKC HGM u Grožnjanu, PKC, HDLU Istre; Realizacija: Mojca Makovac, Eugen Borkovsky, Rino Dunis; Curator: Eugen Borkovsky; Tekst: Davor Hrvoj, Eugen Borkovsky; Projekt financirala općina Grožnjan / Comune di Grisignana: www.groznjan-grisignana.hr
