Titova uloga u bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda

U moru članaka o sedamdesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskoga rata bilo je u zapadnim medijima riječi i o nečovječnom ponašanju nekih dijelova antifašističkih pobjedničkih armija iz demokratskih zemalja, primjerice o silovanjima koja su počinili američki vojnici u Njemačkoj i o zlostavljanju navodnih francuskih kolaboratora od strane De Gauellovih pristaša, no o najvećem zločinu nad pobijeđenima iz istočne i jugoistočne Europe u Austriji malo se govorilo. Riječ je o repatriranju ratnih zarobljenika i civila iz istočne i jugoistočne Europe Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji, u Hrvatskoj poznatom kao Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda. Sad je to donekle nadoknadio ugledni ‘Frankfurter Allgemeine Zeitung’ (1. lipnja) u cjelostraničkom članku svoga dopisnika za jugoistočnu Europu Karla-Petera Schwarza pod naslovom ‘Jedna sramotna operacija’.

Bleiburška tragedija i Titova uloga u njoj

Za Hrvate je posebno zanimljiv dio članka u kojemu se opisuje Bleiburška tragedija i s time u vezi Titova uloga u njoj. U svrhu repatriranja ne samo Hrvata nego i ostalih bjegunaca u Titovu Jugoslaviju Britanci su poslali iz Italije u Korušku u borbama iskušani Peti korpus svoje armije u snazi od 25.000 vojnika! U kolonama iz Jugoslavije prema Austriji nalazili su se njemački vojnici i bjegunci raznih naroda, vojnici i civili, koji su, kako piše njemački novinar, ‘pokušavali pobjeći pred terorom komunističkih partizana.’

Prema britanskim podacima riječ je o 200.000 Hrvata i Bosanaca, 13.000 Slovenaca, nekoliko tisuća srpskih i crnogorskih antikomunista, 45.000 Kozaka, 10.000 Ukrajinaca i 4.500 Rusa iz Srbije. Pouzdanih podataka o broju izbjeglica i o onima koje su partizani pohvatali u Sloveniji nema, zaključuje Schwarz. Zadatak je britanskih vojnika bio osigurati teritorijalni integritet austrijskih pokrajina istočnog Tirola, Koruške i Štajerske, ali Rusi su već ušli u Štajersku i Bugari u južnu Korušku. Tito je bio protivan ponovnom uspostavljanju Austrije u granicama od 1937. tražeći priključenje Koruške ‘Velikoj Jugoslaviji’. Njegovi su partizani ušli u Klagenfurt/Celovec kako bi naglasili to traženje, piše njemački novinar.

On spominje i jugoslavensku okupaciju Trsta prije dolaska savezničkih postrojba, gdje su titovci likvidirali tri tisuće stvarnih i potencijalnih protivnika. Britanski veleposlanik u Beogradu Ralf Stevenson rekao je u svezi toga: ‘Ako Titu dopustimo da zauzme Trst, podignut će zahtjev na južnu Austriju u koju su već umarširale njegove postrojbe, što će pomoći komunistima u makedonskim područjima Grčke da se pobune protiv Atene.’ ‘Frankfurter Allgemeine’ piše: ‘U svibnju 1945. Churchill je žalio što je u jugoslavenskom građanskom ratu podupirao krivu stranu.’ A to znači partizane! Ali i četnici nisu bili bolji.

Sudbina hrvatskih zarobljenika i civila

Daljnja sudbina hrvatskih zarobljenika i civila u Austriji bila je određena na najvišoj razini u dogovorima predstavnika britanske vlade pri njezinim oružanim snagama u Sredozemlju, kasnijeg premijera Harolda Macmillana, i zapovjednika 5. Korpusa britanske vojske u Koruškoj generala Charlesa Keightleya. Staljin i Tito inzistirali su kod njih da se pobjegli zarobljenici i civili u Koruškoj izruče Sovjetskom Savezu, odnosno Jugoslaviji. Britanska vojna misija u Beogradu obratila se 16. svibnja 1945. Titu riječima: ‘Zapovjednik savezničkih postrojba u Austriji javlja da se predalo oko 200.000 jugoslavenskih građana koji su služili u njemačkim oružanim snagama. Mi bismo ih rado odmah predali Titovim oružanim snagama.’ Njemački novinar zaključuje: ‘Britanci su htjeli umiriti Staljina i Tita kako bi izbjegli vojni konflikt.

Ako bi do toga došlo, dopustili bi svojim vojnicima u borbenim područjima da rade što žele. No oni su izbjeglice smatrali i kao jamčevinu koja bi se mogla koristiti u pregovorima o tome kako bi se postiglo povlačenje partizana.’ Austrijski povjesničar Thomas Rulitz citira ratni dnevnik 5. Britanskoga korpusa od 21. svibnja o utanačenju prema kojemu su se Britanci obvezali da u zamjenu za odlazak Jugoslavenske armije iz Koruške do 21. svibnja svi jugoslavenski građani koji su se ‘borili za Njemačku’ skupa sa svojom rodbinom budu izručeni Jugoslaviji. S gledišta Britanaca to je bio podnošljiv kompromis, piše njemački novinar. Ali Britanci nisu znali pravi razlog tome, te nastavlja: ‘Nije bilo u Staljinovu interesu da ga Tito, radi područja koje je za njega bilo drugorazredno, uvuče u konfrontaciju sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, čime bi bila ugrožena konferencija u Potsdamu.’

Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!

Prema knjizi Pere Simića ‘Tito fenomen stoljeća’, Zagreb, 2009. Josip Broz Tito kao vrhovni komandant Jugoslavenske vojske izričito je naredio likvidaciju hrvatskih vojnika i civila koji su prebjegli u Austriju u zapovijedi potpukovniku Jefti Šašiću rekavši: ‘Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvarili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića u oči i u grču progovorio: Pobiti! Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio: Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija! ‘ (Simić : str. 221-222).

Otkriveno više od 1000 masovnih grobnica

I njemački dopisnik Schwarz nimalo ne sumnja u Titovo naređenje kad piše: ‘Hrvat Tito upotrijebio je srpske partizane za koje je mogao biti siguran da mrze Hrvate. Partizani su u kolonama smrti tjerali zarobljenike uzduž Drave do Maribora. Hrvat u egzilu John Prcela sakupio je izjave svjedoka (Operation Slaughterhouse, Chicago 1961.). Jedan je izvijestio: ‘Crveni su počeli ubijati ljude uvijek kad im je palo na pamet. U početku su izvlačili pojedince iz kolona i ubijali ih u šipražju. Kasnije su pucali neposredno ali i ne birajući ciljeve po kolonama.’ U Sloveniji je dosad otkriveno 600 masovnih grobnica u kojima su zatrpani deseci tisuća žrtava. Pretpostavlja se da se daljnjih 900 masovnih grobnica nalaze u Hrvatskoj. Tito je u svibnju i lipnju 1945. naredio likvidaciju toliko mnogo jugoslavenskih državljana da bi to, prema različitim procjenama, moglo odgovarati po prilici onom broju stanovnika koliko su imali gradovi srednje veličine, koji su obilježili kulturno lice regije između Alpa i Jadrana kao što su bili Klagenfurt i Graz, Zagreb i Ljubljana, Gorica i Trst.’

Pri kraju svoga članka Karl-Peter Schwarz zaključuje: ‘Mnoge Britance koji su sudjelovali u prisilnim repatrijacijama mučilo je sjećanje na to do kraja života. Među njima je bio kapetan Nicolson koji je 1945. službovao u Klangefurtu kao obavještajni časnik. Nicolson je pisao u travnju 1989. u britanskom ‘Indenpendentu’ da su deportacije ‘svjesno počinjene unatoč svojim vjerojatnim konzekvencija kako bi se umirilo Staljina i Tita. Bila je to jedna od najsramotnijih operacija koja je ikad bila naređena britanskim vojnicima.’ croexpress.eu