Protiv prosjeka i protiv struje
Svaki umjetnik ima određeni motiv koji ga duboko pokreće, kojemu se uvijek vraća i s kojim je u posebnoj, intimnoj relaciji, samo njemu poznate snage i razloga. Tomislav Marijan Bilosnić svoje je slikarsko i crtačko utočište pronašao u temi dalmatinskoga pejzaža, preciznije, motivima s otoka Iža i Zemunika, gdje je priroda i intervencija ljudi u nju još uvijek u pitomu suodnosu. Gotovo da ne postoji umjetnik rođen na moru koji u nekom kraćem periodu nije osjetio potrebu produbljivanja vlastita identiteta i lokalne pripadnosti zavičaju kroz iskustvo crtanja ili slikanja kamena, mora, obrađenih komada škrte ili plodne zemlje, lokalnog raslinja i autohtone arhitekture. Ta je pojava takvih razmjera u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća da je jednom Zdenko Rus zapisao kako «moramo podvući objektivno postojanje suvremena hrvatskog pejzaža kao autentične komponente u totalitetu živih, vitalnih umjetničkih tendencija i pojava koju teorijski, a ne samo i po sudu ukusa, nećemo promatrati kao povijesno reteradirani fenomen do granica beznadnog provincijalizma» (1982).
Ciklus pejzažnih motiva Tomislava Marijana Bilosnića stvaran najfrekventnije između 1983. i 1988. u kombiniranoj tehnici pastela i krede u boji po mnogim likovnim komponentama međutim nadrasta okvire tradicije dalmatinske škole pejzaža i prepoznatljiva regionalna kolorita i oblika, tzv. babićevskog «našeg izraza». Iako možemo okvirno pratiti dvije faze Bilosnićeva pikturalna pristupa temi dalmatinskoga pejzaža – uvjetno figurativniju, lakše vizualno «čitljivu» te apstraktniju, kolorisitčki mnogo više divlju struju – osnovna im je karakteristika i poveznica iznimno autentični subjektivni doživljaj palete boja i odabir perspektive. Ti se pejzaži sustavno odupiru bilo kakvoj strogoj morfološko-stilskoj klasifikaciji. Takav specifičan pristup «pitomu», ubavu dalmatinskom pejzažu, gdje nema regionalističke komponente oblikovanja koja promatraču olakšava topografsko dešifriranje, niti uobičajena, rutinskog figurativnog prevođenja pejzažnih karakteristika u likovne elemente slike i crteža, nema mnogo bližih i daljih likovnih srodnika na našim prostorima. Pejzaž koji se rastvara u samostalne fragmente što žive na slici samostalni život, uz jaku prostornu pokrenutost i dinamizam geometrijski nepravilnih oblika, jedino je na tom morfološkom tragu približno blizak jednoj fazi pejzaža Dalibora Paraća, iako u potpuno drugom koloritu i stilskom kontekstu. Gotovo je svim crtežima zajednički vrlo blizak plan, mala udaljenost između umjetnika i pejzaža kojeg crta, zapravo do te mjere da slikar uranja u pejzaž crtajući ga u mnogo većim dimenzijama i bližem mjerilu no što je postavljeno u prirodi. Umjetnik do te mjere poistovjećuje svoja intimna emotivna i mentalna stanja i raspoloženja s pejzažem kojeg slika da na velikom dijelu Bilosnićevih pejzaža možemo govoriti o nehotičnoj apstrakciji kao posljedici spajanja «vanjskog i unutarnjeg pejzaža» (Ivo Babić). Često se za velike, krupne vizualno nečitljive površine zemlje i raslinja ne može precizno odrediti radi li se o ptičjoj perspektivi ili dubokom i bliskom vizualnom poistovjećivanju s pejzažem zabilježenim u sjećanju – ili onim trenucima boravka na otoku kada čovjek od vrućine više ne vidi bistro, sva je priroda u izmaglici, zapara je, a pogledom smo fokusirani u jednu točku pejzaža i lagano nam se «manta»… Mentalno uranjanje u detalje pejzaža Iža i Zemunika zbiva se na toj apstraktnoj dimenziji, ali i kroz uslojavanje pejzaža do sitnih detalja lišća, poput fino ugođene slikarske terapije, odmora i predaha u toku dana. U kombinaciji s čestim korištenjem ptičje perspektive i jarkim, snažnim koloritom, pejzaž koji je rastvoren na nepravilne, zupčaste, apstraktne oblike gotovo poprima obilježja pejzaža domorodačke, oceanijske, afričke umjetnosti te lokalnih stilova umjetnosti stanovnika udaljenih otočnih skupina… kao da Bilosniću tradicionalni tonaliteti boje i fino, odmjereno figurativno crtanje pejzaža nije dostatno za prenošenje vlastita doživljaja ljetne žege, lokalne vegetacije i vruće mediteranske atmosfere u sliku! To koloristički ekspresivno potenciranje jarkih boja razlikuje se od Murtićeve, Lubardine, Pulitikine ili Dulčićeve palete za koje nema dvojbe da pripadaju našem lokalnom podneblju. To je zaista na trenutke pejzaž nekih južnih mora, divljih tropa, guste prašume, crnih lijana i otrovnih biljaka! Kod Bilosnića se impresija miješa s ekspresijom, kultivirani pejzaž u kojemu su kuće pitomo uklopljene među stabla s podivljalim raslinjem i zapuštenim maslinicima i čokotima loze. Nasadi jablana, bajama, šipkov plod, obrađeni vinogradi i vrtovi s pomidorima ili mala lučica s vezovima za brodiće već na idućoj slici pretvaraju se u kakofoničan vrtlog boja i dinamičnih apstraktnih oblika. Bilosnićev pejzaž na trenutke uopće ne bismo mogli dešifrirati kao elemente pejzaža da ne postoji naziv djela, a još više iznenađuje što se radi o djelima nastalima u vrlo malom i bliskom odsječku vremena. Ta kontinuirana antiteza u Bilosnićevim pejzažima nije precizno svodiva na godinu u kojoj su određeni motivi nastajali, već se radi o dva pola umjetnikova temperamenta i karaktera, a je li to prednost ili mana, ovisit će o iskustvu svakog pojedinog promatrača. Brutalni intenzitet vizualna obilja i pitomi motivi lučica na Ižu prigušena, pomalo hladna tonaliteta tonskih nijansi zajedno tvore vizualno zanimljiv i nesvakidašnji prinos tradiciji dalmatinskoga pejzaža, u kojemu je pred nama otkriven još jedan segment metijerskih i idejnih mogućnosti Tomislava Marijana Bilosnića. Od svih stručnih «meditiranja» i teza o evoluciji našeg lokalnog slikarskog izraza u dalmatinskom, primorskom i otočnom pejzažu, ipak mi je najbliže razmišljanje kako sa zanimanjem treba pratiti lokalne stilsko-morfološke inovacije i otklone, a ne ih a priori etiketirati kao regionalna zastranjenja koja se logično i kontinuirano javljaju u svakoj generaciji naših umjetnika. Uvijek je bilo teško interpretirati i svesti pod zajednički nazivnik pojavu koja je idejno i morfološki usamljena, stvarana s pomaknutim očištem, protiv prosjeka i protiv struje. Njezina kvaliteta time nije ni veća, ni manja, ona je u začetku naprosto drugačija, stvorena da se na njoj lome kritičarska koplja. Poznavajući način razmišljanja i umjetnički habitus Tomislava Marijana Bilosnića, čini mi se da je on radi toga sretan i da ga to ispunjava kao umjetnika. Umjetnička je udica bačena, a tko će se javiti da ulovljenu sliku s nje skine, ostaje otvorenom ponudom! Stoga sam sve više sklona neke elemente interpretacije umjetničkih djela zadržati za sebe, i ne podijeliti s drugima cijeli niz osobnih asocijacija, metafora i dojmova; važno je dati glavne smjernice i ulančati djelo u širi kontekst, a svakom pojedinom i novom promatraču prepustiti zasluženo uživanje u slici i crtežu, osigurati mu pravo na vlastitu mrežu emocija i asocijacija.
Iva Körbler
