Mijo Bijuklić – Mišo: MORE U NAMA, pjesme

Mišo Mijo Bijuklić

Pjesnik zavičaja i zavičajnih događanja

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Mišo Mijo BijuklićMijo Bijuklić – Mišo pjesnik je krajolika i svakodnevnih događanja, otvoren sirenskome zovu mora i otoka, u ovome slučaju (najčešće) odzivu Paga i mediteranskom ugođaju, gdje se nemoguće oduprijeti ljubavnim zgodama i privatnosti, onim lirskim slučajevima koji egzistiraju van tzv. apsolutnih spoznaja o svijetu, okrenuti sebi, svojim doživljajima, ljubavi i prijateljima

U pitanju je onaj pjesnički pokušaj u kojemu pojedinac sve svoje dileme i osjećaje, snove i razmišljanja, jade i ushićenja, rezignacije i vapaje, intimno i egzistencijalno jednostavno pretače u ono što „govori duša”. Otvorena stiha i bez napregnutosti, neusiljeno, prihvaćajući rizik svoje odluke, pjesnik nas kroz svoju privatnu vizuru uvodi u svoj duhovno-autobiografski milje, čineći to kratkim stihovanim iskazima, bez velikog metaforičkog i metamorfoznog naboja, tek u nekoliko poteza koji se odlikuju prepoznatljivim osobnim timbrom. Bijukliću nije do svevažeće istine, on ponajprije nastupa kao privatna osoba, govoreći o onome što je u svakodnevnici poznato i opipljivo, kao što su stvarni i duhovni krajobrazi, koji se istodobno isprepliću prošlošću i sadašnjošću, međusobno ih umrežujući kroz propitivanja identiteta i smisla življenja. Sve je to kazano ljudski neposredno u elegičnoj maniri s blagom patetičnom patinom, bez obzira pjeva li pjesnik o svojoj egzistenciji ili sudbini svojih prijatelja, interpretira li paško vruće ljeto i udihu otočkog podneblja u vremenu, ili biva okrenut popularnijim i poznatijim, tematski jednoobraznijim temama na uvijek nove varijacije ljubavnih zgoda.

Zbirka pjesama More u nama Mije Bijuklića – Miše podijeljena u tri zasebno uokvirena ciklusa, More u nama koji je i nosivi naslov zbirke, Nedorečena prošlost i Samar pun dragosti, svojevrsno je svakodnevno svjedočenje postojanosti. Danas kada se pjesništvo svodi na otvorenu igru jezika, kada su lirici dozvoljene sve moguće kombinacije od larpurlarističke kićenosti, preko asocijativnih i metaforičkih vratolomija, do suhoparnog iskaza nasumično poslaganih riječi lišenih svake čvršće unutarnje koherencije, onda je ne samo moguć, već i dobrodošao ovakav sustav riječi kakav nam nudi Bijuklić, gdje jednostavno posloženi stihovi inzistiraju tek na pokriću autorske potrebe za naglašenom privatnošću, kojoj se, ipak, u konačnici ne može lako ući u trag.

More kao svekoliki simbol dinamičnosti života, voda, sunce i sol, pijesak, nebo i zvijezde, ljepota, žene i ljubav, kao i „kamene brazde” otoka Paga, stalno prisutna zavjesa Velebita, život onkraj valova i u vihoru tuđine, odvojenost, odcijepljenost, rasuće, kao i protekla mladost ozvjezdana krajobraznim česticama u svim mogućim kombinacijama sjećanja, sve su to teme i opjevci prvoga, uvodnoga ciklusa pjesama More u nama. Ovdje iz mora sve dolazi, i sve se moru vraća, jer „život je melodija / satkana od šuma mora” , a na moru, posebice u onim njegovim nevidljivim i nespoznatljivim dubinama, moguće su i apstraktne zbiljnosti, posebice kada se s morem ujedini strast, srce i uzavrelost krvi, slućena mogućnost prelaska na drugu stranu – „Uz more / na dlanovima trešnje i kamenice / a među njima poljupci”. Moru se sve žrtvuje i od njega se traži žrtva, svakoga se trena „s morem jedinim” i spajam, njegove su mogućnosti bezgranične sve dok „morske struje ćutim u svojoj blizini”. Kao i svaka voda, more je i za Bijuklića izvor života, ali i njegov tijek i ušće, mjesto gdje se susreću život i smrt, gdje se „udiše sol”, ali i mjesto obnavljanja i čišćenja; zapravo, u lirici ovoga pjesnika more je istodobno jutro, dan, večer i noć, ono je radost, dokolica, rad, briga i tuga, jer je more „gospodar i prosjak” u njemu se ribari i pliva „golo vrelo tijelo”, peru „smokve i masline” ; more od prilike do prilike mijenja svoje ćudi, dimenzije i nijanse svojih stanja, posvuda pršti voda, rasipa se svjetlo, kristali vode i uzavrela kamena, sipi pijesak u dodiru s bosim nogama, i ovdje nitko pod „kapom nebeskom” nije ništavan, niti ništavno može biti bilo što. Vezujući ne samo tjelesni i duhovni život za vodu mora, već u svemu tome tražeći i smisao vječnosti, pjesnik kao da ponavljanjem imena mora želi nam izreći i kakvu nepoznatu objavu. Ponekada čak i doslovno ovdje je dovoljno tek spomenuti more kako bi pjesma živjela, pulsirala zajedno s morskim valovima, čas zatvorena poput školjke, čas prepuštena slučaju sudbine, poput alge. Da more i morska voda ovdje nisu samo amblemi krijeposti, već i znaci kreativnosti, vidimo kad zagazimo dublje u vodu prošlosti, u more sjećanja, u „romantiku i sjetu”, jer „bez lijepe prošlosti / nema ni sadašnje priče” tamo gdje je „sunce visoko”. Paško „priorano stinje”, pjesnika koji se podjednako i naizmjenično služi književnim jezikom i lokalnim idiomom, ponekada će nagnati i na urbane izlete, daleko od Eva kojima se stalno vraća, u svakodnevnu ili virtualnu zbilju u kojima se javljaju čak i likovi poput Castra, Guevare, Janice, Elvisa, i drugih, ali „svi ti likovi kao krikovi” ovdje su tek dio eksperimenta, toliko da bi upozorili kako se otočka zbiljnost odupire svakom rogobatnom stilu, te kako se sve strano ovdje lako nasuče na golim kamenim hridima, koje tek za dušu željnu arkadijskih doživljaja mogu biti ekvivalentom bijelim oblacima.

1 Naslovnica knjige Mije Bijuklića - Miše More u  namaCiklus pjesama naslovljen Nedorečena prošlost okoristit će se svim mogućim kombinacijama riječi kako bi se zašlo što dublje u mladost, u sjećanje, u prošlost, „u znak ljubavi” razgrnuo sav mogući lug s njezina zgarišta, grozničavo tragajući za ugarcima neostvarenih nada, čežnji i ljubavi. Pjesnik će to jednostavno, jasno i lijepo kazati: „Moje noći ne sjaje zvijezdama, / nego tvojim očima”. Sve je ovdje prolazno, prijatelji i ljubavi, nedorečeni su najbliži i slučajni prolaznici, sve i svatko je proziran, gotovo paučinast, prolazan i tanak „poput vlati trave” i nitko i ništa ne „traje duže od jeseni”. Sjetit će se Bijuklić ovdje i ujaka, i njegova „vjernoga psa”, sjetit će se majke čije se brige i trud „prekasno shvate”, ribara, konoba i vina, „vlastitih zabluda” mekih i toplih duša, „zadnjih snjegova” koji kao „okovi srca pucaju”, svih onih koji uporno s vjerom grade most „između neba i zemlje”, svega što „treperi kao jasika na olujnom vjetru”, provlačeći se „kroz tundre skrivenih želja”, ali i povlačeći „okovan vodom i slobodom”, gonjen vjetrovima sna u kojemu „život polako jenjava”. Prirodni okoliš, najčešće paški krajobraz, je i ovdje, uvijek i svugdje; njegove ćemo krhotine naći razbacane u svim pjesmama, jer se u ovoj lirici, kako na stvarnom, tako i na imaginarnom otoku, za njega i s njim „zidove vjere gradi”, pa ćemo ovdje uz stihove osjećaja naići i na stihove iskustva, kojima se i sam pjesnik krijepi, prije nego li „okrene se jugu”.

Jugo će nas dočekati u zadnjem, trećem pjesničkome ciklusu Samar pun dragosti, pjesničke zbirke More u nama Mije Bijuklića – Miše, pjesnika koji se s uspjehom okušao i kao pjevač svojih stihova, koji će svoju pjesničku avanturu zapravo i započeti u ulozi kantautora. Ovdje je riječ o odjelitom, zapravo posebnom ciklusu pjesama, rekli bismo pjesama za lake note, za uglazbljenje, ili pjesama pisanih s tom namjerom i u tome duhu, pa time konačno i neobveznije i nekritičnije lirike. Sam naslov ciklusa upućuje na to kako je ovdje riječ o prtljagu punom raznih sitnica, spomenara, svega onoga što je lako ponijeti „priko plave lokve” kada se čovjek „zaputi u svit”, a što će ga pogled na prvu vratiti na mjesto početka, tamo gdje je „moja srića, moja bol”. Iako Bijuklić nije izvorni čakavac, već onaj koji je prihvatio lokalnim idiomom, on će ove pjesme mahom pisati čakavicom, u kojoj samo i spomen na ča, vraća sve ono što je ikad „lipo bilo”„Nigdi kraja, samo more”! U ovome „začaranom krugu boema”, u kojemu se opet ne može bez paškog kola „sve u krug”, javljaju se prolazne i nesretne ljubavi, starci uz žmul vina, svi oni koje na bilo koji način muči sudbina rastanka, zbog čega se i vraćaju starim pjesmama „za svoju dušu”, onome prostoru i vremenu u kojemu „srce kao ura udara”. Svojevrsni je ovo „bodulsku bluz”, kako je naslovljena i jedna pjesma, onaj stvarni, ali i duhovni prostor u kojemu zajedno hode „tovar i vitez”.

I tako, More u nama, zbirka je pjesama različitih namjera i namjena, kao i ostvarenja, ali uvijek s istom tematikom – nostalgijom kao živim vrelom kojemu ni kamen ne može odoljeti. Ovo pjesništvo koje se hrani izgubljenom mladošću govori o godinama ljudskih sumnji u kojima čovjek neprestance obrće zlatnik svojih pitanja, zašto je nešto učinio, i kad je učinio, je li to učinio dobro. Konačno, kao što i naš primjer govori, sve je dobro što se pjesmom završi, usuprot stalnoj mijeni i hiru vremena.