Izložba crteža Azre Svedružić

pozivnica Azra Svedružić

Otvorenje zložbe crteža Azre Svedružić je u Galeriji CEKAO u ponedjeljak, 15.06.2015. u 20.00 sati

pozivnica Azra Svedružić

Drawing Me Gently

Crtački senzibilitet Azre Svedružić u ovom je trenutku sasvim jedinstven unutar suvremenog hrvatskog crteža. Nastavljajući zahtjevnu i kompleksnu liniju tradicije poetske apstrakcije u kojoj se „apstraktno javlja kao radikalizacija figurativnog” (Zdenko Rus), ova umjetnica radi serije crteža bijelim ugljenom, kredom i pastelom koji tvore nizove poput friza, bez početka i kraja – jedan veliki kontinuirani crtež u prostoru.

Taj vrlo osobna vizija pulsiranja života, gdje se na crnom papiru iz ništavila javljaju i rastu koprenasti, eterični bijeli oblici, bliski protoplazmičkoj morfologiji, zapis je koji tragove svoje materičnosti duguje tradiciji ženskog tkanja, čipke, finog ornamenta i pisma. Sama će umjetnica reći kako su ovi crteži „hommage maminom ručnom radu, bakinom milieu, čipki i tkanju u koje su utkani sadržaji života žena” kroz generacije. Poput nekog nježnog, krhkog i fluidnog holograma, pred nama izranjaju paučinasti oblici s nekom posebnom halucinantnom ljepotom koja u sebi nosi jasno naznačenu dualnost: osjećamo ju blizom i bliskom, a opet je tako teško uhvatljiva, s neizvjesnim vremenom trajanja. To je ženska tradicija koja je jednim dijelom u nestajanju, i koju suvremeni način života guta i potiskuje na margine.

Suptilno ulančani spletovi organičke mikrofiguracije nose u sebi životnu iskru, ukazuju na trajno postojanje ženskog dijela svijeta i senzibiliteta, ali jednako tako posjeduju energiju bunta, slobode i nezavisnosti. I crno i bijelo podjednako su simboli života i smrti, inverznog značenja u zapadnoj i dalekoistočnoj narodnoj i duhovnoj tradiciji, dakle, rađanja i umiranja.

Crteži Azre Svedružić nastavljaju u ovom trenutku onaj prostor svijeta koji je zacrtala Biserka Baretić: obje polaze od eha i nasljeđa enformela. Pa dok se svijet Biserke Baretić konkretizirao iz enformela „u još dublje i izravnije prodore u tamne dubine svojih uznemirenih vizija” (Zdenko Rus), Azra Svedružić percipirala je finu površinsku taktilnost „fotokopije ili negativa” enformelne teksture koju je pretvorila u autentičan puls vlastite vizije svijeta. Kod Azrinog beskonačnog crteža nema ništavila, tame i propadanja, nema egzistencijalnih mučnina te vrste, iako se mogu razaznati neka intimna emotivna čišćenja i transformacije. Sklona sam u ovim serijama crteža prihvatiti tezu umjetnice kako se u njima reflektira ideja o Arijadninoj niti koju vode ženske ruke – jer možda na kraju ta nit isplete i divna velika bijela krila, nebesku zaštitu koju nam uvijek pružaju naše mame, bake i prabake.

Iva Körbler