Oni dolaze… Ivan Marković: “2”

Ivan Markovic 3

Ivan Markovic 3

Ivan Marković – 2

Sam naziv izložbe Ivana Markovića „2″, implicira element koji izmješta ovaj repertoar motiva iz njihova uobičajenog konteksta – oni su svi, u prvi mah iz nejasnog razloga, udvostručeni. Umjetnik kao ishodište uzima slučajnost, trenutak vlastitog nesvakodnevnog opažaja u svakodnevnoj situaciji, u kojoj je njegova percepcija iznenada postala usmjerena ka binarnostima. Motive, koji su mu uslijed ovog procesa zaokupili pažnju, izolira, dekontekstualizira te projicira na platno. Nešto sasvim poznato, poput cvijeta, kvake na vratima, čokoladice, sada vidimo – u paru. Naizgled malen pomak ipak čini osjetnu razliku, a produkti ove operacije zadržavaju pogled.

Svojevrsno je to davanje (ili vraćanje?) legitimiteta trivijalnomu, omogućujući mu da postane početkom priče, razrada čije je fabule prepuštena promatraču. Na taj način propituju se kako sklonosti tog istog promatrača, tako i potencijal svakodnevnog kao podloge za kreiranje jedne vrste scenarija, bez obzira na to vodi li on u poetizaciju ili banalizaciju, izaziva li odobravanje ili kritiku.

Ono što karakterizira ove radove moglo bi se opisati kao povratak primarnom, nagonima i instinktima. Stječemo dojam da si je, prilikom promišljanja o njima, umjetnik postavio pitanje

– zašto ne, pri samom ulasku u izložbeni prostor, suočiti pogled sa slatkišima? Izazvati želju za slatkim, zatim je potencirati, dovesti gotovo do natruhe proždrljivosti koju je trenutno nemoguće ignorirati, a niti zatomiti? Ili se, kao što to čini u sljedećem predstavljenom djelu, koncentrirati se na cvijet, samu njegovu prezentnost i estetski kapacitet? Tim pitanjima ocrtava vlastitu, ne toliko eksplicitnu agendu – poigrati se, ne napuštajući pritom i mogućnost nekih novih spoznaja. Umjetnost je za Markovića upravo to – igra, spontana, ludički intonirana, nekompetitivna i nepredvidiva. Apsolvirajući na prethodnim radovima, poput ležernog poziva na palačinke, nastavlja u tom smjeru, te se kao koncepcijska poveznica kristalizira sklonost autora ka jednoj vrsti intrige i induciranju interakcije s krajnjim ciljem zabavljanja svih sudionika. U toj igri on, istina, zadaje početne elemente. Međutim ne pretendira režirati njezin daljnji tijek, nego ju prepušta individualnom mentalnom procesu publike. S ovime na umu, postaje nam jasna njegova umjetnička strategija – servirati artefakte čije je značenje arbitrarno, koji su prijemčivi za razna tumačenja, i time rasvijetliti njihov interpretativni potencijal. Pritom, ipak, ne propušta skrenuti pozornost na osobno senzorno iskustvo, iznenadno, neobjašnjivo, gotovo bizarno – čuđenje. Pred publikom je stoga izazov, prilika da ga i sami iskuse.

Naposlijetku, Marković zaključuje s dvostrukom dozom intimnog inputa. Izlaže, naime, fragment vlastita djetinjstva, svoj crtež koji je nastao u dobi od tri godine (naslućujemo – udvostručen), rukotvorinu maloga sebe. Podsjetnik, rekla bih, na vrijeme kada je već i svakodnevno izazivalo ushit i oduševljenje, čiji nedostatak kronično osjećamo kao kolateralni gubitak u procesu postajanja – velikima.

Jozefina Ćurković

Ivan Markovic Medo

Ivan Marković rođen je 12. veljače 1988. u Zagrebu. Završio je srednju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu 2007. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo 2008. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Zoltana Novaka 2014. godine.

Ivan Markovic 1

Oni dolaze… projekt je čiji je cilj promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička „scena” izvan nje. Ujedno, umjetnici na projektu rade s mladim povjesničarima umjetnosti i kustosima te zajednički realiziraju samostalne izložbe navedenih autora. Uz praktičan rad naglasak je na komunikaciji između mladih umjetnika i kustosa čime se razvija spona i mreža novih generacija te, nadamo se, i budući zanimljivi projekti.