krstic 3

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Konačno imamo Krstićev zbornik o 110. obljetnici njegova rođenja. Riječ je o Zadraninu, Arbanasu, Kruni Krstiću kojega bi, kao jednog od najiznimnijih hrvatskih intelektualca dvadesetoga stoljeća, najkraće mogli osloviti kao enciklopedistu, leksikografa, eruditu, poliglota, jezikoslovca, albanologa, klasičnog filologa, polihistora, povjesničara kulture, pjesnika, romanopisca, filozofa koji je iz filozofije krenuo prema njezinoj predmetnosti “u povijesti, jeziku, životu i društvu”

Nije ovdje moguće iznijeti biografiju i bibliografiju čovjeka koji je postavio temelje modernoj leksikografiji i enciklopedistici, povijesti hrvatske filozofije i jezičnoj kroatistici, već nam je u sveopćem hrvatskom zaboravu upozoriti na jednu od duhovnih vertikala izniklu u našoj sredini. Dakle, pitanje je što mi svakodnevno obasipani tisućama informacija znamo o lučonoši, čovjeku koji je politički uvijek bio teško sumnjiv, upravo onoliko koliko je ljudski bio čist, umno kristalno jasan i jednostavan kako to samo mogu biti mudraci? Lučonošu smo zaboravili, korov i kukolj prekrio je naš duhovni prostor, i Krstić nažalost nije jedini od zaboravljenih u hrvatskoj kulturnoj zbilji. Zbornik njegovih studija, rasprava i članaka u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Glasa Koncila i DHK, a što je priredio Božidar Petrač, postolje je za njegov spomenik.

Krstićeva iznimna osobnost djelovala je u iznimno rizičnom i opasnom razdoblju hrvatske povijesti, pa je gotovo istodobno optužen od ustaškog i partizanskog režima, samo zato što mu je važniji bio probitak struke i obznana znanstvene istine, od svakog pragmatičnoga probitka. Njegova egzistencijalna sudbina oslikava ne samo naš nacionalni opstanak, već se u njegovom usudu zrcali i naše današnje stanje kad nam partizanski i ustaški barjaktari ne daju disati, zaglušujući svojim trubljem našu molitvu za mirom, radom i dostojanstvom, samo zato kako bi za sebe prigrabili sve što se može unovčiti. Kao što u NDH nisu htjeli tiskati hrvatski pravopis na kojemu je radio, već su mu razbili i uništili slog, tako su ga u komunizmu optužili kao “tvorca ustaškog jezika”. Obje vlasti namijenile su mu doslovna vješala. A on koji je znao tolike svjetske jezike, čije su misli i djela u svemu korespondirala sa zapadno-europskim kulturnim krugom, u svim je slučajevima podjednako upozoravao kako “treba hrvatski misliti”. Eto zašto je, Krstić, koji nije slušao ni lijeve ni desne prolazne junoše aktualan baš danas, jer je njegov put bio put Božje ljubavi i istine.

I konačno, u maglama prijepora naših vođa koji ni kavu ne mogu popiti zajedno, valja danas kod Krstića aktualizirati i sljedeću činjenicu: Miroslav Krleža čiju je “učenost”, u mladim danima kao oponent njegove politike Krstić izvrgavao podsmjehu, doslovno je s ulice pokupio Krstića, spašavajući ga od napada svih vrsta. Kada Krstića nisu htjeli na Filozofski fakultet u Zadru, već ga postavili na poniženo mjesto korespodenta u “Mesoprometu”, Krleža ga zapošljava u Leksikografskome zavodu. Danas bi to bilo doslovno nezamislivo. Takvo uvažavanje drugoga i pomirba suprotnih stajališta, danas su izvrgnuti političkom progonu, ljudskom ruglu, društvenom omalovažavanju, svakoji sumnji i pogrdi. Krstić je zato danas aktualniji nego u doba kad je pod Krležinim ogrtačem zajedno s tzv. “trockistima”, “frankovcima” i “ustašama”, a zapravo od politike prokazanim umovima, stvarao temelje hrvatske znanosti i uljudbe. Iz prošlosti Krstić izvire u budućnosti, a njih nema ni u prošlosti.

Naslovnica knjige studija rasprava i članaka Krune  Krstića