U prostoru CVU Photo Art Gallery “Batana” u Rovinju, u subotu, 6. lipnja 2015., u 20 sati otvara se samostalna izložba art fotografija Berislave Picek pod tematskim nazivom “METAFORA…METAPHOR-METAPHORE-METAFOR-METAPHER-METAFOOR…”.
Kustosica izložbe i autorica teksta u katalogu izložbe je Višnja Slavica Gabout, koja će izložbu i otvoriti.
METAFORA
…METAFORA-METAPHOR-METAPHORE-METAFOR-METAPHER-METAPHER- METAFOOR…
Nevjerojatna je snaga i moć ljudskih emocija zbog kojih se vežemo uz osobe, uz stvari, uz podneblje, uz svoje korijene od kojih smo potekli, uz svoj identitet. Cijeli naš život sastoji se od emotivnih odnosa – obiteljskih, prijateljskih, poslovnih, ljubavnih. Od trenutka rođenja slojevito ih razvijamo, njegujemo, čuvamo, prenosimo dalje. Berislava Picek kroz seriju fotografija vizualnim metaforama priča svoju životnu autorsku priču, otvarajući pred nama stranice svojevrsnog dnevnika. Pričajući o emocijama koje je nose, drže, uzdižu i podupiru, s kojima živi i koje je ispunjaju. Otkrivajući ih kroz njoj drage ljude koji ih utjelovljuju. Koji su metafore životne snage, obnove, uspinjanja i vjere; mudrosti i znanja; postojanja i osobnoga identiteta. Koji su za nju metafore samoga njezina života.
Transgresijski „stružući” svoju vanjsku, racionalnu svakodnevicu i preko nje rasprostirući svoju nutrinu, svoju istinsku, pravu prirodu, autorica na ovim fotografijama posredno oslobađa emocije i načinom interpretacije motiva razotkriva sebe – svoje intimne radosti i veselja, svoju ukorijenjenost u djetinjstvo i svoju osobnu genealogiju. Ne čini to opisno i narativno, već simbolički – sažeto i produhovljeno, pretvarajući sve u metafore. Asocijativne i globalno razumljive ne samo kao slike/fotografije, nego i kao riječ „metafora”, napisanu na više jezika velikih svjetskih jezika. Jer i onda se tu redaju gotovo isti grafemi istoga, starog korijena. Vizualne metafore ubrajaju se u najkreativnije načine likovnoga govorenja. Iziskuju pronicljivost i mentalnu aktivnost, budući da određenim motivom (najčešće neke osobe, ali i stvari, ambijenta, ili mjesta) sugeriraju skriveno, preneseno značenje, te asociraju i vizualiziraju neki apstraktni pojam. Vizualne metafore suptilno otkrivaju nevidljiva suglasja među raznorodnim stvarima i pojavama, navodeći gledatelja da sam dokući značenje vlastitom predodžbenom aktivnošću, obogaćujući tako, ali i preobražavajući osobno iskustvo. Takav način predočavanja ukorijenjen je u ljudskoj svijesti (i podsvijesti) još od najranijih civilizacijskih vremena, pa je djelovanje pomoću metafora – prije svega na emocije, neobično snažno, a čovjeku omogućuje da kreativno spoznaje, interpretira i razumijeva svoju svakodnevicu i svoje okruženje. Da je tome tako dokazuju i radovi iz serije pod nazivom „Metafora” Berislave Picek.
Devet crno-bijelih fotografija ovećeg formata (neke od njih koncipirane su tako da stoje uza zid, a neke da kao instalacije slobodno zauzimaju prostor) vizualizira tu devet za autoricu važnih emocijom spojenih životnih aspekata: vjeru, ljubav, ljepotu, mir, sreću, sklad, snagu, energiju i prijateljstvo. Svi ti apstraktni pojmovi prikazani su na fotografijama personaliziranim metaforama – konkretnim osobama iz autoričina života i ambijenta. Te osobe su, svaka nekim svojim fizičkim ili karakternim osobinama, ili nekom emocijom koju emaniraju, s Berislavom čvrsto povezane i njezine su energetske i pokretačke točke. Izvor su njezine duhovne stabilnosti i postojanosti, ljubavi i sreće. Uz to, emotivno je, intimno i misaono, ali i duboko ljudski, toplo prožimlju – i inspiriraju. I najvažnije, u životu su joj utočište, oslonac i okosnica. Svatko od njih autorici je svijet i misao za sebe, zauzimajući u njezinu životu posebno mjesto. Zato i na njezinim fotografijama zauzimaju samo za njih kreirani poseban prostor. Prostor koji je prozračan, prosvijetljen – ali na neki način i zastrt. Koji je prema gledatelju ekranski otvoren, ali istodobno polu-transparentnim „screenom” i decentno zaklonjen. Time sugerirajući kako ono što se otkriva i ne mora biti u potpunosti otkriveno. I kako ono u što nam je dozvoljeno priviriti je ustvari intimno i osobno, pa zato obično štićeno (što je i jedna globalna metafora, ili više aluzija, današnjeg odnosa „privatno-javno”). Konkretnost osoba zato je tu decentno kriptirana, a njihova prepoznatljivost tek nagoviještena asocijacijama, slutnjama, prigušenom čulnošću, ekspresivnošću, produhovljenošću, pulsirajućim energijama… Autorica je svoju privatnost smjestila u područje metafora, zagolicavši maštu gustoćom metaforičkih značenja. Pritom je vizualnu priču ispričala naizgled jednostavnim, crno-bijelim likovnim vokabularom, iskusno znajući da će tako s malo, reći puno. Jer u crno-bijelo dvoglasje može se sabiti cijelo bogatstvo senzacija, pa Berislava sa svojih fotografija odašilje mnoštvo vizualno-haptičkih podražaja, postižući snažan vizualni dojam. Pričajući vizualnu i metaforičku priču u kojoj se isprepliće ono što se vidi i ono što se pretpostavlja; ono što se opipava okom i ono što se naslućuje umom. Priču u kojoj se susreću različite stvarnosti i različita vremena, različite osobe i različiti prostori. Berislavini likovi zasjenjeni „screenom” (koji, na trenutke se čini, metaforički s nama uspostavljaju čak i neku suvremenu „touch screen” komunikaciju) pojavljuju se i žive u svom kadru i metaforički i nekako osobno: u pokretu su, dišu i osluškuju, odašilju fluide, doznačuju se mimikom, pokretom i gestom, traže dodir, komuniciraju. Autorica nas stalno lagano uvlači u svoju priču; čini to i postavom fotografija u prostor, kako bismo doslovce ušli u njezin svijet i u jednu drugu dimenziju. Tako njezina priča nekako postaje i naša – i pritom se doživljava i kao opća, globalna. Kao priča o ljubavi i prijateljstvu, o osobnosti i duhovnosti, te o komunikaciji riječju, slikom i dodirom. Ali i o potrebi i neophodnosti bilježenja i definiranja sebe, svoga identiteta i svoga postojanja u današnjem svijetu, te ostavljanja traga svoje čestice u ovome velikom svemiru.
Višnja Slavica Gabout
