Sanja Mendek: Igra

Sanja Mendek

 

Igra

Kupio si me
Kao rijetku pticu
U dućanu s kućnim ljubimcima
U krletci od koralja
Srebrnim kovanicama
Suviše kasno
Da bih ti koristila
Kao igračka
U igri života
Kad si došao kući
Otvorio si krletku
I konačno položio
Karte na stol

 

Samoća

Osamljeno svjetlo
U sobi
Svijetli uzaludno
Jer više ne vidim
Tvoje ruke
Kako razmiču zavjese
Otvaraju prozor
I unose sunce
U mračni svijet
Moje mašte
Graditelj
Gradim
Prema zapisima
U zvijezdama
Kuću od zemlje
Okruženu morem
I zelenilom
Na pijesku
Čekam vjetar
Da ju ponese
Prema oblacima
I počinjem
Ispočetka

 

Spoznaja

Nekoć davno
Kad ti još nisi bio ti
A ja još nisam bila ja
Sam te voljela
Više od sebe, svijeta i sudbine
A onda sam se prodala
Za pregršt
Slatkih i zavodljivih riječi
Umotanih u plavi papir zaborava
Samo zato da bi ti ostao ti
A ja spoznala kakva sam

 

Alat

Upotrebljavam riječi
Umjesto alata
Da bih popravila
Pješčani sat
Koji stoji
Na izlazu
Iz moje kuće
I svako jutro
Mi pokazuje
Točno vrijeme
U kojem
Sam zarobljena

 

Dvorac

Svaki dan
Iznova stvaram
Svoj svijet
Sa smiješnim stvorenjima
Koja mi govore
Čarobnim riječima
Dijele dan od noći
Svjetlošću krijesnica
I pomažu mi
Da od krhotina
Jučerašnjeg sna
Ponovno sazidam
Dvorac u oblacima

 

Spasitelj

Ne izigravaj maskiranog zaštitnika
I ne nudi mi svoju ruku
Da se grčevito
Držim za nju
Dok hodam preko
Ponora kao plesačica na žici
Bez zaštitne mreže
Kad iza svoje maske veselog pajaca
Kriješ lice spasitelja
Koji nije uspio spasiti
Samoga sebe

 

© Sanja Mendek

foto goodfon