Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
samostalna izložba
otvorenje: petak, 22. V. 2015. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisutstvu autorice, predstaviti Eugen Borkovsky
Predgovor:
Iva Haramina Milinković: MAPIRANJE PROSTORA STANJA
Namjera nagoni umjetnika da izabere sredstva i materijal kojim bi izgovorio zamišljeno. Iva Haramina Milinković kao gradivo za oblikovanje/preoblikovanje rabi olovku, akrilne boje, platno, konac, žicu, ovčju vunu. Nalazimo tragove rezanja, gužvanja, crtanja, paljenja. Ovom građom i načinima upotrebe ostvaruje bizarne kombinacije. Formiranje predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Konfrontacija netipičnih materijala govori o slobodi pristupa kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija ili materijal ne označava status djela.
Poetika papira, tekstila, žice i podatnost materijala, zavodi umjetnicu. Ona intervenira traženjem novog značenja. To postiže efektno se ograničavajući na jednostavne postupke: formiranje plošnih i/ili linijskih formacija, zauzimanjem prostora. Umjetnica zna da oštrina može prepoznati sjećanje. Rez je kontroliran memorijom. Autorica dopušta liniji ili plohi da postanu praznine ili ispune. I pozitiv i negativ ujednačuju vrijednosti. Umjetnica kasnije popušta svjetlosti. Svjetlost postaje suradnik. U konačnici, ovi radovi usklađeni su s upotrijebljenom tehnologijom. Integriranje izrezanih, gužvanih ili formiranih neizrezanih oblika postaje akcija koja rezultira artefaktom koji postaje umjetnički predmet u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Često, oduzimajući obliku njegovu materijalnost, pokazuje se sjena. Likovnom je artefaktu uvjetno oduzet uzrok, a naglašena posljedica. Ovom inverzijom senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
Postavljajući oblike u prostor i ponekom dopuštajući da se djelomično izobliče težinom u slobodnom padu, autorica problematizira dvodimenzionalnost plohe. To je naglašeno usmjeravanjem svjetla koje rezultira projekciju sjena i odaje transparentnost slojevanih oblika. Seriju ambijentalnih instalacija možemo promatrati kao trodimenzionalne grafike. Ova optičko-kinetička djela teže negiranju tradicionalnog geometrijskog prostora i potiču promatrača na nove mogućnosti percepcije. Kompozicija, ritam, boje/neboje, sjene, sve je usredotočeno na dramatiku niza. Zatvorene kompozicije elemenata vabe na kretanje, na praćenje oblika unutar svakog pojedinog rada. Niz radova koji se mogu doživjeti u slijedu, raspoređeni u bjelinu galerijskog mira, bude u nama mnoge asocijacije. Dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Prisutna je energija propitivanja. Promatrajući ove instalacije pitamo se kada, gdje, zašto i kako su se dogodile. Ali, radovi ne prikazuju. Oni komentiraju, a pritom sugeriraju, ali ne definiraju stav. Oni prepričavaju doživljeno. Pričaju nam kako je bilo ili kako je moglo biti. Ovdje je objekt–instalacija oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. Očito je da projekt ne polazi od opće, već od osobne situacije. Autorica osobno pretvara u arhetipske znakove.
Iva Haramina Milinković se povjerava krhkom mediju. Slojevani, perforirani, asamblažirani objekti postaju polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Ovaj dokumentarno-ispovjedni ciklus nastao je u kratkom vremenu, gotovo u jednom dahu. Autorica niže seriju radova ne zaustavljajući se. Tako niz prikaza nosi prepoznatljivi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice. Karakteri oblika očitavaju se u slijedu i predstavljaju nam autoricu kao senzibilnu sudionicu situacija.
Cijeli ciklus baziran je na crtežu, liniji. Crtež, bez obzira nalazimo li ga u obliku linija, poteza, rezova, trodimenzionalnih formacija ili nakupina, važan je element ovog promišljanja. Elementi su ogoljeni od asocijacija figurativnog. Linije/potezi prelaze i izlaze iz formata i idejno se nastavljaju na sljedećem, koji ih preusmjerava u nekom drugom smjeru. Tekstura je naglašena ostavljanjem zgužvanog ili nepravilno oblikovanog dijela rada. Umjetnica uzima materijal koji nosi odlike promjenljivog. Snažno intervenirajući, obrađujući materijal, u sprezi ideje materije i ideje oblika Iva izgovara gestualne igre. Ona rijetko nudi oslonac za pogled. Kompozicija je raspršena apliciranim fragmentima ili intervencijama. Iako bez naglašenog kolora, radovi djeluju izuzetno ekspresivno. Ponegdje plohe bježe liniji, a ponegdje je obratno. Ritam je naglašen gustoćom i frekvencijom uklopljenih elemenata. Frekvencija se mijenja od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Oblici ne poštuju konvencionalni format.
Iva Haramina Milinković oblikuje na instiktivnom planu više nego na strogom intelektualnom obrascu koji bi ju mogao zavesti. Tako se odjednom nalazimo na području sasvim svježe, još ne sasvim definirane kategorizacije, koju nazivamo postmodernizam. On pokušava obuhvatiti nov način spoznaje smisla. Zamjetna je reakcija na tzv. provjerene vrijednosti. Sumnja u pravila reflektira se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštivanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Prezren je privilegirani položaj određenih pravaca. Naglasak je na različitostima i promjeni. Umjesto bitno estetskog, postmodernizam poštuje instinktivno. Važnost je igra, a ne pravilo. U fokusu interesa suvremenih autora, u našem slučaju Ive Haramina Milinković, osobni je pristup ili doživljaj oblika, a ne likovnost kao takva, bez obzira na vizualni rezultat.
Radovi iniciraju više mogućih interpretacija. Način umjetničinog djelovanja u materijalu priziva misao o promjeni produktivnog društvenog uređenja u potrošački usmjereno reproduktivno društvo. Iva uzima bizarni materijal koji rabi ga za svoja promišljanja. Ova svojevrsna reciklaža kontradiktorna je i sami moramo odlučiti hoćemo li njen čin doživjeti kao produkciju ili reprodukciju. Autorica uvodi određeni cinizam spram slike. Ona raščlanjuje, problematizira konstitutivne elemente slikarstva: plohu, liniju, kolor… Pritom rabi jednostavnu i provokativnu tehnologiju i materijal. Utjecaj slučajnosti u radu materijalom za koji se autorica opredijelila, pobijeđen je na veličanstven način.
Likovno promišljanje Ive Haramina Milinković možemo promatrati/analizirati iz aspekta mijene i igre koja biva na trenutak zaustavljena baš u ovom, izloženom obliku da bi se dalje mijenjala u nekom sljedećem stupnju igre. Dodatno oblikovanje radova uz pomoć postava je dozvoljeno. Prezentacija ovih objekata zahtjeva maštovitost, ali i pažnju. Pozicioniranje se može izvesti na više načina. Skoro svi predmeti mogu biti u isto vrijeme i crteži i skulpture ili objekti/reljefi. Niz radova možemo prezentirati načinom kronologije nastanka, ali to nije nužno.
Ovaj projekt na osobnoj ravni izgovara apel masovnoj kulturi. Jer, estetika post-kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Simulakrumi prikrivaju realno. Opuštamo se prekomjernom potrošnjom, slaveći hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Ritam vremena i grubost potrošačkog društva, nemogućnost otpora jedinke, ponuda podobnih sredstava za ugodu i slične situacije koje kapitalizam skriva pod pojam demokracije, pokazuje se ovdje u artističkom uprizorenju. Ovi umjetnički promišljeni predmeti otkrivaju uzburkanu estetiku: plemenito svjedočanstvo postojanja običnog predmeta. Uzročno-posljedična spoznaja svijeta kaže kako je sve bitno: kuhanje gulaša jest istovrijedna kozmička promjena kao kad na nebu ugledamo zvijezdu repaticu.
Eugen Borkovsky, V. 2015.
Biografija autorice:
Iva Haramina Milinković rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2004. godine, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo, 2009. godine. Sudjelovala je na više samostalnih i grupnih izložbi i radionica. Član HDLU-a Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.
GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 – 2015 GRISIGNANA Cittá degli artisti
