Izložba Antonie Čačić u Galeriji Juraj Klović

Slika1

Slika1

(Koža slike)

Balansiranje između dvodimenzionalne realnosti slike i njezina iluzionističkog efekta, privida treće dimenzije koji gotovo uvijek stvara, temeljna je igra slikarstva. U toj su igri pristupi različiti; neki nam nastoje pažnju čitavo vrijeme održavati na površini slike, stalno nas podsjećajući da ona nije ništa do li ravna ploha kojoj se svaka projekcija uma i oka nužno vraća, do onih koji slobodno puštaju da imaginacija potone u dubinu zamišljenog prostora, vješto prikrivajući svaki trag „napravljenosti”. Između tih dviju krajnosti, pôla tautologije i pôla iluzionizma, dogodila se čitava slikarska povijest, a između njih se slikarstvo zbiva i dalje, uvijek pronalazeći nove načine da aktivira tu čarobnu napetost između tjelesnosti slike koja neposredno dodiruje naša čula, i njezina imaginarnog sadržaja, koji nije zapravo ništa drugo nego li pokušaj racionalizacije uznemirujuće i uzbuđujuće prisutnosti naslikane površine.

Slikarstvo Antonije Čačić posjeduje intuitivno, ali duboko razumijevanje te slikarske igre. Ne bojeći se prostranstva velikih formata, Antonia Čačić kreće slikati načelno otvorena za različita moguća rješenja. Tijekom slikanja smjer se slike neprestano mijenja, jednu fazu smjenjuje druga i slika na kraju može završiti nekim likovnim događajem ili slikarskom odlukom koja nije bila predvidljiva iz dotadašnjeg razvoja situacije. Kao takve, njezine su slike u osnovi procesualne; ne skrivaju svoju vremenitost, etapnost vlastitoga nastajanja – prolijevanja i razmazivanja boje, otiskivanja matrica sačinjenih od izgužvanih krpa i salveta, preslikavanja značajnih površina formata bijelom bojom, zatim ponovnog prolijevanja, otiskivanja itd. Tih nekoliko redovitih postupaka tijekom procesa slikanja višekratno se redaju jedan za drugim, neprestano mijenjajući sudbinu slike, uzastopno odbacujući moguće prilike da bi izazvali nove, bez kalkulacije sigurnih ishoda. To je pristup tzv. „kontroliranog slučaja”, koji dakako ne znači da je rezultat slikanja slučajan, nego da kreativna svijest u svakom trenutku umije zauzdati nekontrolirano likovno zbivanje i preusmjeriti ga, repozicionirati, dati mu smisao u kontekstu totaliteta slike. Bez obzira što slikanje ne teče prema strogo zadanome cilju, u svakom trenutku procesa cjelina se predmnijeva, i ta moć intuitivne sinteze vodi sliku prema njezinome završetku; slika pamti sve svoje faze, zbraja likovne zgode i nezgode, usklađuje ih u prostornom kontekstu formata do trenutka u kojem postiže vizualnu cjelovitost – stanje koje vremenitost nastajanja slike sažima u jedinstveni likovni znak. I tek tada slika počinje značiti: poigrava se iluzijom treće dimenzije, preklopljenošću planova koji proviruju jedan ispod drugog, sugerira odnos lika i pozadine, neodređenog tijela i okolnoga prostora, mjestimično možda čak i implicitno figurativnog sadržaja koji se pomalja negdje ispod zakovitlanih premaza boje.

U trenutku, dakle, kada se slikarski proces stabilizira u vizualni znak, može se nagađati i o postojanju psiho-tematskog ishodišta koje bi slike povezivalo u jedinstveni ciklus. Premda ono nije doslovno čitko, prepoznatljivo na razini oponašanja stvarnoga, predmetnoga svijeta, moguće je naslutiti da su slike motivirane jedinstvenom naracijom, nekom pripoviješću koju nije moguće prepričati riječima, ali koja poetski posreduje intimno proživljeno iskustvo, doživljaj svijeta za koji možemo nagađati da podrazumijeva kontakt s prirodom, ali i s ljudskim bićem. Takvom dojmu narativne povezanosti svakako pridonosi i u čitavom ciklusu korištena paleta, koja se temelji na različitim nijansama crveno-ružičastih i tirkizno-plavih odnosno zelenih tonova, stvarajući zajedno s obilato korištenom bijelom ne-bojom relativno stabilan koloristički spektar. Takav izbor otvorenih, čistih boja odaje ekstrovertiranost subjektivnog iskustva – interakciju svijesti s izvanjskom stvarnošću, možda i s poviješću i kulturom civilizacija različitih od naše. Činjenica pak da smo u tim mrljama i razmazima boje, nepravilnim strukturama otisaka, svemu što se doslovno, likovno zbiva na površini slike, a što nema jasnih denotativnih svojstava, spremni uvijek prepoznati ponajprije ljudsko lice, naznake njegovih crta koje se pričinjaju kroz slojeve boje, govori prije svega o našoj vlastitoj žudnji za susretom. Kada u slikama Antonije Čačić nastojimo štogod vidjeti, razaznati, prepoznati, to doista nije ništa drugo nego izraz naše vlastitog nastojanja da prevladamo samoću. U slikama, pa i u onim koja nam uzvraćaju zrcala, nikada ne tražimo sebe; uvijek tražimo drugog, drugačijeg od sebe, koji će biti društvo našem vlastitome Ja.

Ako nam valja interpretirati ovaj ciklus slika Antonije Čačić, krenimo stoga upravo tragom te želje za susretom. Nastajući većinom na način apstraktnog slikarstva, slobodnom manipulacijom bojom i nasumičnim uzorkovanjem površine, za slike iz ovoga ciklusa je doista teško reći da nešto egzaktno prikazuju. Pa ipak; slutnja imaginarnog sadržaja nekako nalazi put kroz apstraktne slojeve slike – mjestimično kao sugestija teško odrediva trodimenzionalnog oblika koji se pomalja nadomak površine, mjestimično kao linearni ili plošni figurativni fragment koji je „slučajno” zapeo negdje u tkivu slike, i koji ima isključivo konceptualni status, svjedočeći o postojanju daleke, oku nedostupne pripovijesti. Takvi narativni nagovještaji stvaraju dojam da slike čitavo vrijeme obigravaju oko nekog skrivenog motiva, imaginarnog objekta koji žudimo vidjeti, rečeno rječnikom psihoanalize. Čitavo slikanje pretvara se tako u izbjegavanje: zaplićući se u privlačne likovne digresije, slika pogled zavlači od izravnog kontakta s naslućenim sadržajem, s pripoviješću koja bi ponudila odgovor na kardinalno pitanje o tome što se na njoj prikazuje. Znajući da je upravo ta igra bît slikarstva, Antonia Čačić uspijeva majstorski slikati nešto što prethodi željenom saznanju, nešto što ga apstraktno uvjetuje, poput prostora i vremena, a što slikanjem postaje tvarno, poput kože, mjestimično naborane, a mjestimično napete, koju pogled može dodirivati, preko nje opipavati ono što se nalazi „iza”, polako se familijarizirajući sa skrivenim i nepoznatim. To tapkanje pogleda površinom slike nepoznato nikada neće učiniti poznatim, ali će ga učiniti neposrednim i bliskim; imaginarno će privesti u domenu stvarnog, osjetilima dostupnog doživljaja, što i jest etička zadaće slike.

Ivana Mance

Galerija Juraj Klović, Vedijeva 19 b, Rijeka
Od 15. 05. 2015., u 19 sati