Roberta Weissman Nagy: AMBALAŽIRANJE

Weissman Roberta Nagy AMBALAZIRANJE 7

Weissman Roberta Nagy AMBALAZIRANJE 7

samostalna izložba
otvorenje: Gradska galerija Orsola Buje, 24. IV. 2015. u 18.00 h
Izložbu će u prisustvu autorice predstaviti curator Eugen Borkovsky

predgovor katalogu
AMBALAŽIRANJE

Roberta Weissman Nagy predstavlja likovni projekt snažne poetičnosti i u isto vrijeme iznimne dramatike. Ona u izložbeni prostor unosi niz kutija u kojima su figure stiješnjenih ljudi te naočito postavljen par cipela na visokoj peti izveden u metalu. Umjetnica raznorodnim materijalima – tvrdim metalom i mekim, podatnim voskom – oblikuje artefakte izvodeći energetski, emocionalni i identitetski ritual. Nizu sličnih objekata dodaje sasvim drugačiji, čineći izložbu prostornom instalacijom, a galeriju eksperimentalnom psihosocijalnom ordinacijom. Pred nama je osmišljen izbor radova koji objelodanjuje razvoj misli od doživljene realnosti, propitivanja osobnog, nadrealističkih promišljanja do postizanja razine simbola.

Ova izuzetna konceptualna prezentacija, inicira više mogućih interpretacija. Analiza, komentar, traži od nas odgovornost doticanja mnogih područja koje umjetnica svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi dobila rezultat koji podastire. Očito je da se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već trud usmjeruje ka značenju. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autorice, povijesno vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos s promatračem.

Weissman Roberta Nagy AMBALAZIRANJE 5

Niz limenih kutija u kojima nalazimo figure ljudi doživljavamo kao zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost zbog nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Tjerani smo u zadane gabarite razmišljanja i ponašanja, načine i pristup životu: kutija-škola, kutija-televizor, kutija-stan da bismo završili također u kutiji – mrtvačkom kovčegu. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Ovom logikom nomad, drugačiji, nije podoban jer poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati. Umjetnica ponavljanjem i modificiranjem osnovnog oblika očitava emocionalne odjeke u sebi samoj, a rezultati snažno djeluju na gledatelja. Predmeti na zidu, niz kutija s ljudskim figurama, poput zametka u formalinu ili poput podivljalog eksperimenta prelaze gabarite uobičajenog.

I, taman kada pomislimo da umjetnica poput Mace Papučarice u „kutije za cipele” uredno posprema ljude, postajemo svjesni drugog i drugačijeg artefakta ove prezentacije. To su, u prirodnoj veličini, uvjerljivo oblikovane damske cipele s visokom potpeticom, ali od metala, uglačanog lima. Hefest pripomaže oblikovanju štikle koja pripada redu obuvala. Ići bos ili gol, nije pristojno. I više od toga: klik, klik, tok, tok… Zvuk štikle odzvanja u poželjnoj transkripciji identiteta. Konvencionalno poštujemo štiklu kao erotski/modni simbol ili znak uspjeha. Brkamo dojam: da li poštujemo štikle ili obuvenu osobu? Možemo se pitati jesu li su ovo užarene cipele Snjeguljičine zle maćehe ili (pronađene) obje Pepeljugine cipelice? Krv u štikli ne vidimo. Ona je vlasništvo i odgovornost nositeljice.

Obje vrste artefakata ovog projekta predstavljaju ideju ambalaže. Kutija: garsonijera, učionica, sobičak, često su neželjeni jer su neprostrani. Štikla je željena, iako može biti neudobna. Robertine metalne štikle su moćne. Izazivaju prisjećanje na majku, ženu, ljubavnicu, feminiziranog prijatelja. Odmah zatim pogled pada na realno stanje, siromašenje u kutiji koja nam je dozvoljena, škatuli od malo kvadrata gdje se stišćemo s nekim ili sami sa sobom. Učinjena je zamjena: umjesto da su u kutijama cipele, tamo su ljudi. Umjesto da je na postamentu figura čovjeka, tamo su štikle. Roberta provocira. Nudi nam fetiš, a uz njega realnost. Situacija postaje nepodnošljiva jer unutar kultne obuće nalazimo crvenu boju, ideju krvi. Shvaćamo: socijalno prihvaćeno i/ili podobno ne mora biti i udobno.

Weissman Roberta Nagy AMBALAZIRANJE 4

Inicijalna misao Roberte Weissman Nagy uvijek je ljudsko. Rezultat je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Premisu ovog likovnog iskaza odlikuje propitivanje, sumnja, što su oznake promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se aktivira sumnja, pokrećemo misao ka promjeni bez obzira oslanjamo li se na doživljaj ili razmišljanje, analizu situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike i filozofije, utječe na percepciju svijeta oko nas. Roberta sumnja, problematizirajući uvriježeno kroz izbor tema i način oblikovanja. Tako ova dva motiva podupiru jedan drugoga: ukutijana bića i metalne štikle. Ukutijavanje izgovara realno, a štikle željeno stanje.

Radovi pred nama provociraju zapadnu racionalnost. Igor Caruso kaže: „Paradoks ljudskosti je u činjenici da se čovjeku/osobi ne može prići u njegovom prirodnom već u kulturnom, društvenom, socijalnom okruženju.” Roberta pridaje značenje osobno doživljenom društvenom i kulturnom miljeu. To čini na sasvim jednostavan način: oblikovanjem predmeta koji imaju simbolično i kulturološko značenje. Ovaj postupak dekonstruira stvarnost i preispituje konvencije. Naglašena je značajnost tipskih predmeta/stanja i njihov suodnos. Oslanjajući se na memoriju i odvažnost priznanja, ona evocira povezanost predmeta i značenja – materijalnog i znakovitog; opipljivog općeg i osjećajnog osobnog.

U kutijama zasigurno biva zastupljen miris tijela. Stiješnjeni u sobama mirišemo na sebe. To je evokacija biološkog života. Miris tijela je trag postojanja, indeks bitka. U kutijama živimo i prikrivamo identitet. Rijetko u svoju kutiju zovemo prijatelje. Radije obujemo štikle pa se družimo u javnoj ustanovi – kavani. Važno je da smo na visokoj peti. Površnost percepcije sugrađana zadovoljava se pogledom na štikle. One su medij. Mnoga je žena prigrabila dodatnu vrijednost natakavši štiklu. I queer verzija ima odaziv partnera/ice u visokim potpeticama. Oponašanje uvriježenog. Svi mi muškarci smo barem jednom isprobali mamine štikle. Mnogo rjeđe očeve smrdljive cipele. Na njih smo bili osuđeni. Ostaje nezgodno pitanje: Smrde li noge i u štiklama? Dok mi „…I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…” Baudrillard

Eugen Borkovsky, IV. 2015.

Weissman Roberta Nagy AMBALAZIRANJE 6

Roberta Weissman Nagy rođena je 1965. godine u Puli gdje završava i Srednju umjetničku školu. Akademiju likovnih umjetnosti završila u Beogradu, 1988. godine, na odsjeku kiparstva, klasa prof. Jovana Kratohwilla. Bavi se pretežno skulpturom, u metalu, dizajnom te pedagoškim radom. Izlaže od 90-tih godina. Izlagala na kolektivnim i samostalnim izložbama mnogo puta u domovini i inozemstvu: Grožnjan, Opatija, Pula, Rijeka, Umag, Vodnjan, Zagreb (HR); Berlin (D); Paris, Marseille (F); Padova, Trieste (I); Helsinki (FIN); (Beograd (SRB); Ljubljana (SLO); Skopje (MAK); Poznan (PL); Sarajevo, Mostar (BiH); Brooklyn, Chicago, New York, Ohio (USA)… Nagrađivana je nekoliko puta za umjetnički i pedagoški rad. Organizatorica je Open riva Arta u Fažani, voditeljica je galerije Plaza u Sv. Lovreču. Javni rad nalazi se u Fažani, „Laštra” od 2006. godine. Bila je stalni je sudski vještak za likovnu umjetnost. Član je HDLU Istre.

Weissman Roberta Nagy AMBALAZIRANJE 2

Impressum: Izdavač / Editore: Grad Buje / Citta di Buie; Za izdavača / Per gli editori: Edi Andreašić; Organizacija: Slađan Dragojević, voditelj programa GG Orsola Buje; Curator / tekst / Il testo: Eugen Borkovsky; Lektura (HR): Doris Pandžić; Design: studio E.V.B.; Tisak / Stampa: Comgraf, Umag; Naklada / Tiratura: 100; Realizirano / Realizzato: IV. 2015.; info: www.akademija-art.hr

15 ORSOLA Weissman PLAKAT 02