Poezija u dvorištu – Različiti glasovi jedinstvenog užitka čitanja i pisanja

Gost Poezije u dvorištu – pjesnikinja Sanja Lovrenčić

Program Poezija u dvorištu otvaranje je novoga mjesta govorenja, čitanja i slušanja: riječ je o našem sudjelovanju u onome što je neophodan dio čitateljskog iskustva – užitka u teksta! Pjesnici i poezija u traženju jedinstvenoga glasa rade na svojoj posebnosti, razlici, ali i žive od onih koji ih okružuju, s kojima dijele zajednički zrak, osjećaj ljepote i prolaznosti vlastitog života. Želja nam je biti u “zoni živoga”, u nepredvidivom prostoru poezije (jezika) koji preživljava vrijeme između nade i trošenja. Zaustavimo se na ovom mjestu, jer nerijetko je lakše govoriti što sve poezija nije nego što ona jest – dok zajedno govorimo, čitamo i slušamo “poeziju u dvorištu”.

14. travnja (utorak) 2015. u 19:00 sati
Café u dvorištu, J. Žerjevića 7/II, Zagreb

Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još pet pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski i slovenski. Upravo je objavljena knjiga pjesama Iz ateljea (2015). Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je 2007. godine nagradu Kiklop za najbolju pjesničku zbirku. Autorica je nekoliko proznih knjiga: zbirki kratkih priča Wien Fantastic i Portret kuće, romana Kolhida, Klizalište (2005) te Dvostrukog dnevnika žene sa zmajem u kojemu se isprepliću dnevnički zapisi i ulomci dramskog teksta. Napisala je i biografiju hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić U potrazi za Ivanom za koju je dobila nagradu Gjalski 2007. Za roman Martinove strune, objavljen 2008. na hrvatskom i na njemačkom dobila je Književnu nagradu Steitermaerkische Sparkasse. Godine 2010. objavila je zbirku kratkih proza Zlatna riba i istočni Ariel. Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora, od koje su dosad objavljena dva dijela – Palača i Vrt i Put do mora. Bavi se i pisanjem za djecu te je za knjigu Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila nagradu Grigor Vitez 2001. Kao dramska autorica dobila je 1997. nagradu ASSITEJ-a za najbolji kazališni tekst za mlade za Bajku o Sigismundi i Krpimiru. Za djecu je priredila i nekoliko knjiga i slikovnica prema motivima iz svjetske i domaće folklorne baštine; za Hrvatske bajke dobila je nagradu Kiklop 2009, a za Noinu mačku i druge igrokaze nagradu Grigor Vitez 2010. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod knjige C. S. Lewisa Konj i njegov dječak uvrštena je 2004. na Časnu listu IBBY-a.

Sanja Lovrenčić
Vrtlarski razgovori II

postoji vidljivo stablo,
a postoji i nevidljivo
vidljivo je zeleno kako treba, ima grane i
lišće i koru koja je mjestimično pomalo
oštećena od vremena, ali sve je to u skladu
s očekivanjima –
nevidljivo stablo crno je i crveno, zlatno
i ljubičasto, i ono što na njemu raste ne
možeš zvati lišćem:
privjesci, izdanci, praporci i male munje –
nevidljivo stablo ima kristalnu izraslinu
koja blješti
ima granu iz koje lije krv
ima zube, kliješta, paperjaste bodlje i
pahulje koje samo izbacuje ne bi li bar
jedna grana dobila snježni pokrov –
vidiš, tako je i ovdje, ista je ruka koja piše
ovo i ono, reže i lijepi, pozdravlja na
dolasku, pozdravlja na rastanku,
čestita, izražava sućut –
u nevidljivom? vitla mačem, udara u
zvono, urezuje ljubavnu poruku u more –
što god radila ovdje, tamo pali vatru, pali
vatru i za njom ostaju nevidljiva zgarišta