Bojan Dolenec: TIJELO KAO MATRICA

Dolenec Bojan 2

Dolenec Bojan 2

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
samostalna izložba
otvorenje: petak, 10. IV. 2015. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisustvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky

foto-galerija

predgovor katalogu
TIJELO KAO MATRICA

Namjera nagoni umjetnika da izabere sredstva i načine kojima bi izgovorio zamišljeno ili doživljeno. Izvlačenje znakovitosti iz memorije, ogoljivanje i uobličavanje, pružaju mogućnost poigravanja. Proživljeno postaje materijal za oblikovnu interpretaciju. Bojan Dolenec predstavlja radove čiju okosnicu čine motivi sazdani od impresija trenutaka. Jer postoje stanja koja, iako su se dogodila u prošlom dijelu života, želimo zaboraviti. Da bi ih zaboravili, moramo ih osvijestiti. Pred nama je niz radova u kojem lično biva interpretirano kao dokument. Oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja, autor evocira povezanost osobnog stanja i doživljaja bola. Memorija je suputnica boli. Bol utječe na memoriranje situacije. Gubi li bol snagu u vremenu ili se naviknemo na nju? Je li bol potrebno pokazati? Je li podijeljena bol manje bolna? Možemo dati odgovore kad ne osjećamo bol, ali nikako kad je ona prisutna.

Bojan Dolenec podastire doživljaj fizičke boli te odsustvo, nestajanje pa pojavljivanje svijesti o sebi. On predstavlja seriju radova koja je nastajala kroz tri vremenska perioda. Najstariji radovi sežu u 2008. Godinu, a posljednji nastaju 2014. godine. Iako svi radovi iniciraju intenzivan doživljaj, razlučujemo da ove tri grupe razlikuje čvrstina interpretacije stanja. Prvi, najstariji niz slika, zamagljenim, ekspresivno snažnim rezultatima, najuvjerljivije izgovara dramatične impresije transformacija njegova tijela. Slijede dvije grupe radova koje ilustriraju najbliže moguće interpretacije proživljenog, a kronološki se prepliću. Jedan dio ove uvjetne podjele naglašeno je baziran na crtežu i osvješćuje stanja na ilustrativniji način. Treći dio ostvaren je na rubu humornog pristupa i „najčitkiji” je za promatrača. Svjedočimo tome kako djelići jave postaju promijenjeni senzibilitetom vremenske membrane. Udaljenost sjećanja mijenja proživljenu realnost. Memorija zadržava oblike pretvarajući ih u znakove.

Postavljeni pred radove, a ne poznajući premisu, ove nam vizualizacije ne govore određeno ni o prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutke. Na slikarsko-crtački način autor naizmjence prelazi granice oblikovanja individualne percepcije i likovno doraslog oblikovanja. Po njegovu iskazu slike sadrže odbljeske bolesnih stanja pa ih možemo tumačiti slobodom pristupa seciranju memorije. Osobni doživljaj detektiramo elementima koje autor dosjetljivo i pomalo cinično prevodi u umjetnički oblik. Svi radovi poigravaju se stanjem, osjećanjem vlastita tijela. Umjetnik osvješćuje, bilježi, ilustrira doživljaje pobrkane svijesti. Proces postaje igra, a ona je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, uvjetovana. Hrabra igra iziskuje svježinu razmišljanja. Igra nas obuzima i mi zakoračujemo u neistraženo ili, da bismo doživljeno prepoznali u novom svjetlu. Bojan poštuje osobnu povijest. Sliku čini svojim, individualnim predmetom. Oblikovanje nudi osobni doživljaj, no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Tu mu pomažu maštovitost i doza humora koji nalazimo u rezultatima. Situacije su čitljive, a pojedinačni radovi djeluju kao nadrealističke kompozicije. Nakupine oblika/motiva kombinirane su promišljeno. Oblikovane znakovitim elementima, uznemirujuće su.

Radove Bojana Doleneca možemo interpretirati kao doživljaj povijesnog trenutka koji je također bolan i koji nije jednostavan. Autor obrađuje oblik tematizirajući osobni doživljaj koji se transponira na univerzalno. Provociraju li reminiscencije na bolesničko stanje zapravo prepoznavanje stanja stanovnika zapadnog dijela Plavog planeta? Značenje i poruke kompozicija možemo doživljavati kao sugestivne komentare. Upozoreni smo na napadne situacije suvremenog svijeta. I drugi ljudi, bez obzira na neprisutnost dijagnoze, mogu se osjećati slično. Jer, današnje vrijeme ne dozvoljava pojedincu micanje iz ustaljenosti i programirane funkcije preživljavanja. Ritam civilizacije i neekonomičnost suvremenog društva, nemogućnost apsorpcije viškova, brzo odbacivanje pomodnog i slične situacije koje divlji kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuju se u mogućoj redefiniranoj estetici. Ponuđeno je preispitivanje: stanje obespravljenog stanovnika tzv. demokratskih zemalja možda izgleda baš ovako kafkijanski.

Sve na radovima je u narativnoj i određenoj funkciji. Prikrivena čulnost prevladava u premisi i u doživljaju. Ova igra oblicima angažira promatrača barem onoliko koliko je autor bio angažiran odgovarajući na izazov grčevitog, tjelesnog doživljaja. Zanimljiv je izostanak spola, autor kao da prikriva erotske oznake. Tu su zahod, krevet, soba ili transmutacije sa životinskim likovima. Kretnje su uvjetovane bolesničkim stanjem, a interpretirane u okviru običaja, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Radovi osciliraju između doživljenog, dokumentarnog i fikcije. Bojan Dolenec podastire neku vrst pseudo-dnevnika. Bez obzira na to radi li se o pokretu opuštanja ili o ekstazom obilježenom pokretu, pred nama se tijelo pretvara u znak. Citirane geste zabilježene su kao rituali.

Bojan kadrira isti model i, uz drugačiji doživljaj, interpretira ga na nov način. Rezultat je također nov, ali, začudno, opet snažan. Ekspresivne načine vizualizacija primjećujemo na radovima. Tu umjetnik nije dosljedan jer mu to nije najvažnije. Pred nama je predstavljen raspon odnosa prema osobnim, ali i općim civilizacijskim aspektima života. Pred nama je neka vrsta inicijacije koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Primorani smo da svijet pogledamo i iz drugog ugla. Spoznaja o stalnom tijeku svih stvari uvodi u opažanje svjesni stav o mijenama, Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, mijenja doživljaj svijeta oko nas.

Hrabri izrez motiva, filmski kadriran, aktivira atmosferu i nosi snažnu poruku osobnog doživljaja. Oblikovna nedefiniranost i nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje ovih holograma stanja. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada i rada kao dijela niza ili grupe, što ovisi o postavu. Cijeli postav pretvoren je u instalaciju. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, autor koristi za ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Tu je krug zatvoren: emocionalno stanje, umjetnički nerv i materijalizacija doživljaja pretvoreni su u artefakt. Pred nama je razvoj misli od doživljenog, provučenog kroz „cjediljke” memorije pa do simbola.

Eugen Borkovsky, III. 2015.

Dolenec Bojan 6

Bojan Dolenec rođen je 15. lipnja 1979. godine u Zagrebu. Godine 2001. završio školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti, nastavnički smjer (slikarstvo), diplomirao je 2012. godine (u klasi prof. Damira Sokića i prof. Emila Roberta Tanaya). Radio je kao voditelj likovne radionice na Strossmayerovom šetalištu (HDLU Zagreba) te kao voditelj dječje strip radionice u knjižnicama grada Zagreba. Kolektivno i samostalno izlagao nekoliko puta (Grožnjan, Samobor, Zagreb, Zaprešić). Član je HDLU Zagreb i ULSZ-a Zaprešić. Živi i radi u Zagrebu.