Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
samostalna izložba
Otvorenje: subota, 21. III. 2015. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisustvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky
David Belas: Skitanje memorijom
Na bjelini papirnatog mira, nalazimo nepravilne krugove, linije, plohe. Ponegdje ploha bježi liniji, a ponegdje obrnuto. Ritam je naglašen igrom nakupina oštrih zapisa. Frekvencija elemenata mijenja se od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Intenzitet često ne prestaje na formatu pa zapisi dodiruju rubove. Potezima, zaustavljenim u nakupljanju ili rasprostiranju, sugerirana je efemerna dinamika. Umjetnik namjerno miješa igru i elemente igre. Umjetnik je David Belas. On pripada kreativcima, igračima. Pred nama je višegodišnja igra elementima koje si umjetnik sam zadaje.
Belas se obraća crtežu paralelno uz aktivno iskustvo u proširenim medijima. Oslobađajući se narativnosti i poruka koje obznanjuju njegovi konceptualni scenski radovi, on ravnu podlogu doživljava na intimniji način. Na njoj kreira drhtave, minuciozne, apstraktne hologramske zapise. Radovi su satkani ponavljanjem poteza koji čine nakupine, rastere različitih gustoća, učinjene kemijskom olovkom. Tek ponekad ponuđen je oslonac za pogled. Autor materijal i činjenje tretira istovrijedno obliku, a odnos prema njima krajnje je intimistički. Grafički postupci, crtež pa multipliciranje, karakteristike su činjenja. Pred nama je niz isječaka plošnih prostora gdje su na kušnji klasični elementi likovnosti. Planovi, linije, rasterirane površine, odnos i napetost elemenata ne traže proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je stabilan.
Davidove crtačke radove možemo podijeliti na dvije osnovne grupe. Jednu grupu predstavljaju radovi na kojima nalazimo sitno „vezene”, iscrtane elemente. Umjetnik, prepuštajući se igri multipliciranja linija, tvori spontane tek djelomično kontrolirane nakupine. Šara, koja je uglavnom kružna, može se usporediti sa šaranjem koje izvodimo, primjerice, tijekom nekog sastanka. Drugu grupu čine crteži na kojima nalazimo asocijacije oblika, ideju motiva dovedenu na rub apstrakcije ili, ponegdje, nadrealizma. U oba slučaja, linija je medij kojim se očituje energija. Belas, odlučujući svojom voljom o trenutku prestanka nizanja oblika, igru nastavlja tehnološkim multipliciranjem urađenog: povećavanjem, smanjivanjem, zrcaljenjem, multipliciranjem. Umjetnik sam manipulira radovima istražujući vizualne učinke „postprodukcije” već izvedenih likovnih činjenja. Rezultati su maštovite fraktalne formacije koje izazivaju pažnju našeg vidnog organa u potrazi za mogućim prepoznatljivim.
Prezentaciji začudnih crteža umjetnik dodaje seriju bizarnih predmeta, zbirku tanjura. Unutar projekta, možemo pretpostaviti vezu između plošnog, okruglog oblika tanjura i osnovne, sitne kružne šare kojom je izvedeno najviše crteža. Ova poveznica može ponijeti interpretaciju oslonjenu na psihološku vezanost oblika i znaka. Možemo ovu podudarnost doživjeti kao povezivanje (uvjetno) obrednog predmeta tanjura i ritualnog oblikovanja/ukrašavanja čipkom. Ovo unosi nove konotacije: ideju doma, identiteta, pripadnosti. Po zadatosti nomad, umjetnik može iz memorije izdvojiti, osvijestiti elemente. David Belas to čini instinktivno. Fragmentacija ideja/oblika, svjesnog i nesvjesnog, odlikuje i ovaj postav. Autor nas istovremeno uvlači u materijalno i nematerijalno okruženje. Dok su tanjuri realni, čipkoliki oblici projicirani kao efemerna slika, predstavljaju apstraktni dio promišljanja. Imamo dvije faze autorovog djelovanja: jedna je sakupljačka, koju određuje materijalno, a druga je instinktivna, koja se materijalizira ritualnim crtkanjem na papiru. Misaoni spoj pronalaze u našim, arhetipskim sjećanjima: kuhinja i jelo, objedovanje uz stol prekriven čipkastim stolnjakom. Mi postajemo svjedoci nizanja, ponavljanja oblika, a vidimo transformaciju obilježenu umjetničkom imaginacijom. Jer promatrač i umjetnik uvijek sklapaju konvenciju. Trenutak prepoznavanja ili identifikacije postaje događaj.
Osamljenost sličnih oblika, plošnih objekata i poteza, rastvorena je serijom. Zapravo serijama koje nose slične karakteristike i sličan emotivni naboj. Belas onirično niže predmete/slike koji postaju umnožena projekcija osobnog. Tome se pridružuju tanjuri. Unutar postava elementi ostaju osamljeni bez obzira jesu li u odnosu ili su neovisni. Uostalom, kao i u životu, samoća zapravo ostaje jedina konstanta koja nas prati bez obzira jesmo li usred čopora ili sami u sobi. Možemo samoću nazvati osobnošću, ali bili ponosni na taj kompliment ili ne, i dalje ostajemo sami. Rezultati Davidovog vizualiziranja na tragu su spiritualnog činjenja. Poniranje u izvanosjetilno i kretanje ka spoznaji univerzuma vodi nas prema teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Umjetnik memoriju, tijek i ritam želi učiniti vidljivim. Tako ovo promišljanje iznjedruje ponudu vizualnih elemenata različitim kombinacijama. Iako su načas zaustavljeni ostaju svjedočanstva tijeka. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u izvedbi, a rezultati su neka vrsta materijalizacije, memoriranje energetskih trenutaka.
Svako je likovno oblikovanje igra i za umjetnika i za promatrača. S dokazima važnosti utjecaja i međusobnoj interakciji između promatrača i promatranog, razvija se novo shvaćanje naše spoznaje okoline, sebe i cjeline. Uvedeno je iskustvo promatrača kao bitna činjenica kod opisivanja sustava. Pokazalo se da je potrebno brisati stari pojam „promatrač” i na njegovo mjesto staviti novi pojam „sudionik”. Ovako pojmljenu participatorsku realnost čine osnovni koncepti gibanja, spoznaja i osjećaja kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Ova izložbena prezentacija poigrava se promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Čini se kao da Belas propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje svježe impulse. Umjetnik suptilno progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Oblikovanje mu služi za propitivanje. Jer trag sjećanja inicira ritualno činjenje. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza. Umjetnik djelo čini svojim, individualnim povijesnim činom. David Belas nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. On ruši tradiciju transmisijom vrijednosti materijala i spoznaja. Umjetnik dokazuje da se rastakanje realnosti može postići građenjem. Tako on utječe na univerzum.
Eugen Borkovsky, III. 2015.
David Belas rođen 25. III. 1975. u Umagu. Osnovnu i srednju školu završava u Poreču. Diplomira na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, temom “Pokazatelji poslovanja kazališta kao javne institucije”. Također diplomira na The Moving Academy for Performing Arts, Amsterdam. MAPA diplomu dobiva u Beogradu 2010. godine, specijalizacija na području izvedbenih umjetnosti. Od 1994 upoznajem se s radom u civilnom društvu te posebno se educiram na seminarima i radionicama, ostajem aktivan do dan danas te dijelom profesionaliziram svoj angažman na području neovisne umjetnosti. Educirao se o kazališnom radu i organizaciji na brojnim međunarodnim seminarima i radionicama. Osnivač je udruge “I” proizvodnja suvremenih umjetnosti (01-11). Udrugu za promociju, produkciju i edukaciju svih oblika suvremenih umjetnosti. Udruga je djelovala na području Hrvatske dakako prije svega u Istri. Osnivač, autor, organizator Festivala „Sedam dana stvaranja” 2004-, te niz multimedijalnih projekata od kojih su posebice zapaženi: “Dimenzija zabave”(98-00), “GRIŠNJAK”(02-10), „Rekapitulacija”(03-05), „8DAN”(06-08), “dekontekst.,”(12) Svoju umjetničku praksu dijeli na izvedbenu i likovnu umjetnost te u svojim radovima teži ka njihovoj integraciji. Umjetnička praksa Davida Belasa ravnomjerno se djeli na likovnu-vizualnu umjetnost te izvedbenu-dramsku pa s pravom ga možemo nazvati izvornim multimediskim umjetnikom. U svom dosadašnjem radu autor više od 60 performansa, izlagao na 10 grupnih i nekoliko samostalnih izložba.
