Mario Suško i Goran Čolakhodžić laureati su 52. Goranovog proljeća, najstarije i najveće pjesničke manifestacije u nas
Tako je ove godine Mario Suško dobitnik ‘Goranova vijenca’ a Goran Čolakhodžić dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike. Prosudbena komisija u kojoj su bili Irena Matijašević, Miroslav Kirin, Tomica Bajsić, Delimir Rešicki i Branko Čegec donijela je jednoglasnu odluku da se Goranov vijenac za poeziju ove godine dodijeli pjesniku Mariju Sušku. Nagrada se sastoji od Vijenca, kiparskog rada Vojina Bakića te novčanog iznosa.
Donosimo izjavu Branka Čegeca: – Goranov vijenac priznanje je za ukupan prinos suvemenoj hrvatskoj poeziji, a dodjeljivanjem Mariju Sušku to se priznanje vjerojatno najviše približilo poetskim polazištima iz kojih je ono i pokrenuto, polazištima koja su upisana u Jami Ivana Gorana Kovačića, velikoj poemi svevremenih značenja koja je ostavila dubok trag daleko izvan granica jedne male nacionalne književnosti. Goranova poezija i tragična sudbina sada, nakon niza potvrda, dobivaju pravi literarni hommage, ovovremeni refleks onoga što Goran nije mogao niti stigao napisati, uvjeren da poezija može pridonijeti tome da se strahote jednoga ratnog besmisla više ne ponavljaju. Suškova poezija svjedoči o onome «poslije», o životu, ali i o smrti koja nije dio prirodnog slijeda, u tom mehaničkom narušavanju ritma normalne ljudske svakodnevice. – riječi su Branka Čegeca.
U obrazloženju nagrade Goran za mlade pjesnike stoji da je prosudbena komisija radila u sastavu Davor Ivankovac, Dorta Jagić i Marko Pogačar jednoglasno odlučila da između sedamdeset i jednog ovogodišnjeg pristiglog rada nagradu Goran za mlade pjesnike dobije Goran Čolakhodžić za pjesnički rukopis ‘Na kraju taj vrt’. Nagrada je objavljivanje prve knjige pjesama. Prosudbena komisija pohvalila je rukopise Darka Šeparovića, Marije Dejanović i Bruna Vučkovića. O pobjedničkoj zbirci ističe se: – Zbirka pjesama ‘Na kraju taj vrt’ Gorana Čolakhodžića (1990.) primjer je uspjele konstrukcije subjekta kao protagonista lirske radnje i samih poprišta zbivanja, koja su dosljedno provedena kroz brižljivo oblikovani koncept, te imenovana kao vrt, voćnjak, šuma i grad. Oni se u prostoru i vremenu, ali i u njegovoj (pod)svijesti, pretapaju, na razne načine prožimaju, međusobno potiskuju i supostoje, često jedno na račun drugoga. –
Nives Gajdobranski
