Goran Aleksić: Vlada ima mogućnosti rješenja problema s CHF ali..

U Ministarstvu financija održan sastanak radne skupine za rješavanje problema dužnika s kreditima u švicarskim francima

Prvi sastanak nije rezultirao pomakom u pregovorima, jer su banke čvrsto ostale pri stavu da su spremne isključivo na modele pomoći socijalno ugroženima, dok sa druge strane dužnici traže konverziju svih kredita u kune.

Tim povodom portal Index razgovarao je s Goranom Aleksićem, aktivnim sudionikom u izradi kolektivne tužbe u “slučaju Franak”, a intervju prenosimo u cijelosti.

U ponedjeljak su započeli pregovori između dužnika i banaka o rješavanju problema kredita vezanih uz švicarski franak. Banke i dalje ostaju pri svom stavu da su spremne na rješenje samo za socijalno ugrožene. Kako to komentirate?

Banke su ponudile to kao hitno rješenje za sve one koji ne mogu više nikako otplaćivati kredite. Tako sam barem ja to shvatio. One još nisu ponudile rješenja za ostale dužnike. Međutim, ne vjerujem da će njihova sljedeća ponuda biti nešto povoljno i kompromisno. Banke jednostavno neće učiniti ništa dok ih vlast na to ne prisili. A vlast ima itekako dobra oruđa za rješenje problema. Postoji nekoliko načina, i svi ti načini su zakoniti i legalni.

Smatrate li da država treba natjerati banke da izvrše konverziju svih kredita u kune, i ima li ona mehanizme za to?

Kao što sam rekao, država može banke stjerati u kut, i to apsolutno legalno i bez imalo straha.
Država može i mora zakonom odrediti metodologiju za određivanje marže u kamati u onim kreditima u kojima marža nije ugovorena, a takvi su svi “švicarci”. Potrebno je odrediti izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju da marža u kamati mora biti izračunana na temelju razlike početno ugovorene kamate i početne vrijednosti promjenjivog parametra.

To su tako npr. učinili u Srbiji još 2011. Ja osobno bih u tome slučaju danas imao kamatu 1%, a ne 3,23%. Naša vlast takav prijedlog ima službeno dostavljen iz Udruge Franak, osobno sam napisao prijedlog izmjena zakona tada dok sam još bio aktivan u udruzi, ali jednostavno se vlast pravi gluha i slijepa, i ne poduzima ništa po tome pitanju.

Vlast može odrediti novu granicu za kamate u kreditima s enormno apreciranom valutom kredita – npr. ta granična vrijednost može biti 0,5%.

Također, vlast može novim porezima opteretiti banke, i sredstva usmjeriti prema dužnicima.

Osim toga, vlast može stisnuti banke prekršajnim postupcima. Kako? Člankom 26. stavkom 1. podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da svaki vjerovnik koji ne ugovori s dužnikom maržu i razdoblja promjena kamata može biti kažnjen novčanom kaznim od 80.000,00 do 200.000,00 po svakome ugovoru, to se odnosi na sve one ugovore u kojima to nije već ugovoreno – a takvi su baš svi švicarci.

Ako bi kazna bila maksimalna, banke bi morale platiti cca. 12 milijardi kuna u proračun Republike Hrvatske zbog kršenja zakonskih odredaba. I onda bi taj novac mogao biti plasiran dužnicima s valutnom klauzulom CHF za konverziju kredita po realnom tečaju. Banke su marže odredile samovoljno, umjesto da ih ugovore. Ja sam već podnio optužni prijedlog Prekršajnom sudu, ali vlast bi mogla to učiniti globalno i masovno.

Kada bi vlast imala hrabrosti i znanja da pokrene mehanizme koje sam nabrojao, banke bi na koljenima molile da se učini konverzija po početnome tečaju i da se ne čini ništa od ovoga što sam nabrojao. Tvrdim da je sve to što sam nabrojao legalno i vlast to ima pravo učiniti te ne bi bilo nikakvih pravnih posljedica za državu. Međutim, najlakše je lupati šakom po stolu nakon što su banke već pristale na zamrzavanje tečaja. Biti kreativan i pravičan – to je već malo viša matematika.

Koje bi bile posljedice za banke u slučaju konverzije?

Ostale bi bez dijela dobiti koji su ionako nezakonito stekle, a to će se dokazati u sljedećim godinama u privatnim sudskim procesima. Samo što će to banke na kraju koštati i više, jer će morati platiti još i zatezne kamate i sudske troškove.

Domaće banke i banke majke su unazad 7 godina nezakonito stekle cca. 7,5 milijardi kuna – te kune valja vratiti dužnicima u obliku konverzije po početnome tečaju, i problem riješen. Zašto kažem 7,5 milijardi nezakonito stečenog novca? 3,5 milijardi stečeno je na nezakonitom povećanju kamata, 1 milijarda je stečena na razlici tečaja u zakonito naplaćenim kamatama i banke majke su kroz forward ugovore s valutnim swapom stekle još 3 milijarde kuna ekstra profita. Mislim da je to novac koji bi bio dovoljan za pokriće razlike tečaja kod konverzije.

Mađarska vlada često se ističe kao primjer uspješne pomoći dužnicima. Što se tamo zapravo dogodilo?

Moramo krenuti od početka. Najprije je Mađar Arpad Kaszler podigao privatnu tužbu. On je tu privatnu tužbu dobio u potpunosti, dakle banka koja je s njim ugovorila kredit morala mu je na temelju sudske presude vratiti razliku tečaja i nezakonito povećane kamate. Vrhovni mađarski sud je na temelju te privatne pravomoćne presude tražio mišljenje Europskoga suda pravde (ECJ) o nezakonitostima ugovaranja kamata i valutne klauzule.

ECJ je donio svoju presudu C-26/13 kojom je presuđeno da nije dovoljno gramatički jasno napisati u ugovoru kako se provodi konverzija strane valute, nego se dužnika mora upozoriti na ekonomske posljedica koje ga mogu zadesiti ako ugovori valutnu klauzulu u kreditu. Vrhovni sud je na temelju te presude ECJ-a donio i konačnu odluku da je valutna klauzula u slučaju Kaszler nezakonito ugovorena. Na temelju svih tih presuda, mađarski parlament donio je tri zakona.

Prvim zakonom je određeno da banke moraju vratiti dužnicima razliku prodajnog i kupovnog tečaja, jer su ugovarale kredite po kupovnom, a naplaćivale rate po prodajnom tečaju.

Drugim zakonom je određeno da banke moraju vratiti dužnicima sve preplaćene iznose kamata, zbog nezakonitog povećanja kamata. Taj zakon sličan je pravomoćnoj presudi našega Visokoga trgovačkog suda, samo što u našem slučaju svaki dužnik mora sam privatnom tužbom ostvariti pravo na povrat preplaćenih iznosa kamata od banke.

Trećim zakonom je određeno da se svi krediti s valutnom klauzulom, dakle bez obzira na valutu, moraju konvertirati u kredite bez valutne klauzule, po tečaju koji je određen kao prosječni tečaj u nekom razdoblju između srpnja i listopada 2014. Ipak, za Mađare je bolje krenuti u sudske procese, jer u tome slučaju imaju velike šanse za dobitak kompletne razlike tečaja. Sudsku praksu po tome pitanju već imaju, i svaki bi sud morao presuditi na temelju pravomoćne presude za Arpada Kaszlera te na temelju presude ECJ-a u korist dužnika i proglasiti valutnu klauzulu CHF nezakonitom i ništetnom.

Banke tvrde da nisu zaradile na rastu tečaja franka. Dužnici tvrde da su zarađivale. Kakva su vaša saznanja o tome?

Već sam objasnio, ali ponavljam: Domaće banke zarađuju ekstra profit na razlici tečaja u naplaćenim kamatama. Banke majke zarađuju na razlici tečaja u naplaćenim glavnicama kroz forward ugovore s valutnim swapom, pa se tako većina tečajnih razlika prelijeva iz Hrvatske u Italiju, Austriju i Francusku. Je li onda čudno da se Austrija i Italija javljaju kao zaštitnice „hrvatskih” banaka?

U kojoj fazi su vaši sudski procesi protiv banaka?

Dosta je dužnika već podiglo tužbe za povrat preplaćenih iznosa kamata. Pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda je obvezujuća, i sudovi bi morali bez puno razmišljanja presuđivati u korist dužnika. Tako imamo i nedavnu prvostupanjsku presudu u Zaboku u korist dužnika, a imamo i pravomoćnu presudu u Splitu.

Sve to polako dolazi na pravi kolosijek. Ja osobno ću tužiti banku i za vraćanje novca naplaćenog za obradu troška kredita, za vraćanje razlike tečaja, za vraćanje preplaćenih iznosa kamata te ću konačno tražiti i konverziju preostale glavnice u pravi kunski kredit. Sve ću to dobiti na temelju činjenice da su banke prekršile niz odredaba u našim zakonima kod ugovaranja kredita te na temelju presude ECJ-a C-26/13 koja je obvezujuća za naše sudove, jer je ona dio EU sudske prakse. Index, foto: Patrik Maček/PIXSELL