Mirko Vidović
NOVI AHASVER
Istina o Hrvatskoj i usputne bilješke
NOVI AHASVER je povijesna istinita, a po svojoj poruci – suprotna ukletosti Ahasvera. Novi Ahasver je gonio Ahasvera do kraja svijeta – do grada Pertha u Australiji i tu udario osudom savjesti svijeta te ga tako porazio jednom zauvijek.
“Hrvati su zdrav narod, veseo. Narod koji ima jako bogatu dušu i sadržajnu prošlost u kojoj se s vjerom i vedrinom gledalo na budućnost. Treba jačati tu vjeru i stalno obnavljati dragocjenu vedrinu.
Ako tijekom čitanja ove knjige u očima čitatelja zasija vedrina i na usnama zaigra smiješak, ona će postići svoj najveći učinak.”
Mirko Vidović
Izišla je iz tiska, u Zagrebu u izdanju Škorpiona, najnovija knjiga Mirka Vidovića, Novi Ahasver, u kojoj je na petstotinjak stranica, javnosti postao dostupan uvid u pola stoljeća intelektualnih, diplomatskih, političkih i organizacijskih nastojanja hrvatske političke elite u dijaspori i unutrašnje opozicije čiji cilj je bio – obnova hrvatske državne nezavisnosti putem samoodređenja i uz naklonost i pomoć međunarodne zajednice. Posebno je važno uočiti učinak kako među Hrvatima cijele dijaspore, tako i smišljene i planske napore vodećih ljudi u započetom i razvijenom dijalogu s velikim uredima zapadnog svijeta koji se nisu usprotivili povijesno-pravnom poravnanju nacionalnih težnji na europskom jugoistoku u čemu su Hrvati dokazali visoku političku zrelost hrvatske nacije nasuprot „liderima” koji su išli za tim da sačuvaju svoje dominantne pozicije u društvu. Definicija cilja europske Hrvatske razvijana je tijekom zadnjih pedesetak godina i doživjela je pun uspjeh u vanjskom svijetu, a usput i u unutrašnjim odnosima obilježenima složenim izlaskom iz ideoloških zamki. O tome u pogovoru opširnije piše hrvatski književnik i diplomat, dr. Đuro Vidmarović.
Napisao: dr. Đuro Vidmarović
Bio sam iznenađen kada mi je kolega po peru (obojica smo članovi DHK), Mirko Vidović, predložio da napišem pogovor njegovoj novoj knjizi izazovnog naslova “Novi Ahasver. Istina o Hrvatskoj i usputne bilješke«, kojoj će biti izdavač, također inspirativnog imena, Skorpion. Kako je Mirko Vidović, naš sunarodnjak iz Dijaspore, svestrana intelektualna osobnost kao književnik, povjesničar, filozof, politički pisac i političar, čovjek koji je odigrao znacajnu politicku ulogu u hrvatskom drzavotvornom pokretu kao politicki emigrant, a svoje hrvatstvo platio višegodisnjim robijanjem u strašnom starogradiškom kazamatu, osjećao sam kako nemam kapaciteta za ocjenu njegove nove knjige. Poglavito, ukoliko se tiče antičke povijesti, gdje je on superioran zbog poznavanja starih jezika, poglavito grčkog i perzijskog (inače je poliglot), a objavio je više knjiga iz tog povijesnog razdoblja. Malo me “prestrašio« i prvi dio naslova rukopisa “Novi Ahasver«, jer mi se učinio, mit respekt, već korišten kod Augusta Šenoe i Vladimira Nazora. S druge strane, Mirko VidoviĆ objavio je nekoliko vrlo vrijednih zbirki stihova, te zapažene knjige proze: “Druga strana mjeseca« i roman “Antej«. Treći moment u ovoj priči jest činjenica što je Mirko Vidović baštinik povijesne memorije kao disident u vrijeme Titove Jugoslavije, a potom visoki politički dužnosnik u Hrvatskom narodnom vijecu, de facto svojevremenom Parlamentu iseljene Hrvatske.
Ali počnimo (zbog mladjih čitatelja) od imena Ahasver, koji Mirko Vidović koristi u naslovu svoje knjige…
Na temeljima kristijanske vjere
U knjizi “Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru. Testament disidentske generacije« (Zagreb, 2013.),Vidović donosi zanimljive podatke o svojoj obitelji: »Činjenica je da sam potomak stare bosanske obitelji s dugom vojničkom tradicijom. U livanjskom prigradskom naselju Dobro, gdje je rođen moj pradjed Ivan Vidovic-Vuk, i danas više od polovice kuća pripada Vidovićima. Vidovići su starosjedilački rod, i to u blizini legendarnog izvora Duman, po kojem je ilirsko pleme Dalmana i dobilo naziv. (…) Tradicija moje obitelji građena je na temeljima krstjanske vjere koju su održavali i franjevci, a preuzeli su je od Crkve bosanskih krstjana i proželi teologijom Katolicke crkve. (…) U Drugom svjetskom ratu, kao domobran, moj otac Ante ratovao je u središnjoj Bosni, najviše u sektoru Romanije i Igmana, u XV. Domobranskoj pukovniji. Njegova dva brata, Ivan i Stipan, bili su u drugim postrojbama. Stipan je pohađao vojnu školu u Bečkom Novom Mjestu i stekao izobrazbu za ratovanje topništvom. Početkom 1945., kad se pojavila potreba snažnije vatre u opiranju prodoru komunističkih postrojbi u Bosnu, a kasnije i Hrvatsku, Stipan se našao u elitnoj topničkoj jedinici i kao časnik, u ustaškoj uniformi, u kojoj je najvjerojatnije završio i svoju ratnu karijeru i život – negdje na području Dravograda. Ivan je pao u ruke partizana Vice Buljana i sudjelovao u prodoru svoje partizanske jedinice prema sjeverozapadu. Bio je ranjen u glavu prilikom prebacivanja preko rijeke Kupe te je ostao u bolnici sve dok rat nije završen. Nije nemoguće da su se dva brata našla na suprotnim stranama u fazi završetka ratnih operacija. Taj stariji stric, Ivan radit ce kasnije u SUP-u, ali će se u odlučnom trenutku pokazati dobrim rođakom i pomoći bratu da dođe do putovnice, kako bi mogao krenuti u Austriju na rad.
Moj otac je već koncem 1943. obolio od tifusa, a u nedostatku stacionara gdje bi mogao biti liječen, demobiliziran je i vratio se kući. Kod kuće je ozdravio zahvaljujući lijekovima koje je dobio od doktora Reicha, liječnika jedne njemačke postrojbe koja je kontrolirala livanjsku zaravan. Kad je na kraju pao u ruke partizana, moj otac je postao prakaratur Biljanske župe. Pod misom je čitao “poslanice«, a kad sam ja naučio pravilno čitati i mene je uveo u tu praksu. Moja baka Ruža, zatim i moja majka, koju sam cijeli život zvao Neva (imitirajuci svog strica Juru) bile su laičke redovnice franjevke – pripadnice franjevačkog “trećeg reda”.
Vidović je rođen dne 31. prosinca 1940. u mjestu Bila pored Livna. Osnovnu školu pohadjao je u rodnom selu (1947.-1951.), a nižu gimnaziju od 1952. do 1955. u Odžaku i u Bosanskom Šamcu. Tada se prvi put pojavilo njegovo prvo pjesničko djelo – spomenuto u ‘Malim novinama’ koje je izdavala kuća ‘Oslobođenje’.
Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženio se Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, i privremeno zaposlio kao urednik Kulturne kronike u zadarskom Narodnom listu, očekujući da bude službeno imenovan asistentom u tamošnjem Institutu JAZU-a kao znanstveni istrazivač na područu povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. No, politički nerv nije mu dao mira. Nije prihvaćao komunističko jednoumlje, kult Titove ličnosti, jugoslavenstvo kao unitarističku ideologiju, a poglavito gušenje hrvatskog etničkog identiteta i državnog prava. U njegovom domu u Zadru počeo je djelovati Pokret nezavisnih intelektualaca koji se okupio po načelu mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim kanonima. Taj, ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, njegovi pripadnici izbacivani su s posla, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno na robiju. Zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru (etničko čiščenje Hrvata starosjeditelja!), Vidović je pao u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa suprugom i djetetom i otici u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.
Zatvoren nakon majčinog pogreba
Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno knjižvnost i ruski jezik na Sveučilistu u Lyonu i opet zaradio diplomu (magisterija). Nakon toga je upisao i čistu filozofiju, no taj fakultet nije uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Bilo je to vrijeme Hrvatskog proljeća i vjerojatno se činilo da će odlazak majci na pogreb i komunisticke vlasti prihvatiti s pijetetom. No, prevarili su ga. Po povratku iz Livna, Vidović je bio uhićen u Zadru. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. zbog knjige pjesama “Hram nade«. Danas je to neshvatljivo nepravedno i brutalno, ali pjesnik je zbog svojih stihova osuđen i kažnjen sa četiri godine strogog zatvora. Kako bi tu ionako visoku osudu učinili doista barbarskom, vlasti naređuju da kaznu služi u jednom od najstrašnijih jugologora koji se zvao “KPD Stara Gradiška«. Ondje su mu, kako osobno svjedoči, udbaški inspektori zbog međunarodnog pritiska ponudili da u zamjenu za slobodu svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni. Vidović je odbio. Nakon što je odradio kaznu zbog knjige pjesama, Titov ga režim ne pušta na slobodu, već protiv njega dižu novu optužnicu i organiziraju novo suđenje u Zagrebu 31. ožujka 1973., nakon čega mu dosuđuju još tri i pol godine robije. Ovog puta razlog nove brahijalne kazne nisu bile pjesme, već samo to što je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao radove u izdanjima Hrvatske revije, uz obrazloženje da je bio povezan s “neprijateljskom emigracijom«.
Na slobodi u inozemstvu, kao francuski drzavljanin, Vidović je objavio uspomene s robije pod naslovom “Sakrivena strana mjeseca”. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski jezik. Pozvan je službeno kao svjedok istine o komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty Internationala u Londonu i u središnjicu “Međunarodne lige za ljudska prava u New Yorku” . Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez (na francuskom i na hrvatskom jeziku u prijevodu) i uspio je poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom ( u Kaliforniji) i francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV?
Koncem 1979. na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća, i bio izabran na vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a iduće godine, u Londonu, u siječnju 1980., bio je imenovan predsjednikom Sabora HNV-a. Na toj reprezentativnoj, ali opasnoj dužnosti, jer je postao vrlo zanimljiv goničima jugoslavenske tajne policije, Vidović je inaugurirao novi smjer političkog djelovanja hrvatske emigracije: umjesto revolucionarne borbe, zalagao se za politički i diplomatski rad. Dobio je i niz međunarod nih priznanja za ovakvo djelovanje: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvršten je među “velike suvremene pripovjedače« u glasilu “Short Story International«, koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku; ušao je u američki “Leksikon suvremenih europskih pisaca”, itd. Sudjelovao je na Međunarodnom mitingu poezije u Parizu 1979.
Kao predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije, i krajem studenog 1980. bio jednim od glavnih utemeljitelja Medjunarodnog helšinskog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice, itd. Izabran je za glavnog autora u procesu primjene Završnog dokumenta Helsinške konferencije, i u tom duhu vodio je poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije… … …
