SNIJEG U ZADRU
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Kada snijeg prekrije grad, on prekrije njegove labirinte. Grad ostaje čak i bez skrivenih i tajnih tragova, samo su osjećaji ti putem kojih se orijentiramo. Sve je čisto i mirno, onako kako bi čovjeku trebalo biti u srcu. Blaženo. Snijeg u prirodi sakriva predmete koji mute pogled u beskrajnost. Ne postoji ničesa izim onoga iza. U svemu sa snijegom ima nešto od iluzija, nešto od snovitosti, pa tako i prolaznosti. Prhke prolaznosti. Tagore bi kazao kako nam se u snijegu „beskraj otvara u granicama”. Dodajmo, i preko granica. Bjelina se otvara uvijek preko granica, kao i svaka svjetlost. Konačno kao i sve što je lijepo tako i snijeg završava u samome sebi, u beskraju kamo svoju ljepotu odnosi sa sobom. A ljepota i nije ništa drugo do „događaj” (M. Kessel), tek vrh svega onoga što se nalazi ispod njega, pa bilo to i poznati i utabani puti, tek tragovi u blatu.
Pa ipak, u lepršavim sniježnim pahuljama ima nešto od nebeske mane, od čežnje, od onoga što dolazi nenajavljeno i uvijek u pravome času. Prostrt na zemlji poput zvijezda snijeg djeluje lišen vlastite svjetlosti, mada njegova svjetlost „beskraj otvara”, osvjetljava bespuće u kojemu naziremo bijele ljiljane, paperje, niti srebra, vunu, brašno, bijele konje, bijele zube, golubice bijele, mliječnu bjelinu majčina mlijeka, bjelance kozmičkoga jaja začinjeno solju koja neutralizira preobrazbu prirode. U bijeloj boji snijega zametak je besmrtnoga, dan vjenčanja neba i zemlje. Svaka je bjelina pobjednička, pa su i Isusove halje na visokoj gori bijele, i tako sjajne kako ih „ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Marko 9, 2-5).
Snijeg upija svu svjetlost, bijel je i lijep kao što je lijepo sve što je bijelo, i k tomu blaženo i nevino. U njemu je nešto od svetosti univerzuma dok poput baldehina, poput pokrova pokriva zemlju, izazivajući iskonska čuvstva uskrsnuća, novoga rađanja, novoga sunca i nove snage. Snijeg je novo biće i najavljuje novo biće. Izravno je to djelovanje neba na zemlji, nedokučiva je neizmjernost prostora pod njime, bjelina koja krije tajne i bića i stvari, vremena i prostora. Slika prvobitne neizdefirenciranosti, onkraj oblika, izvan svijeta, izvan stvarnosti i očiglednosti. Evocirajući iskonsku čistoću i rođenje, snijeg je i začetak boja i začetak svijeta. Osobno pristupam snijegu kao izrazu istine, one pasivne snovite i plodne istine čija igra iznenađenja završava rađanjem novoga života i novih potencijala. Drukčije i nije moguće u bijelome gradu od Neptuna Za dar danom Plankitinome sinu Slovanu.
Kako na početku tako i na kraju života, kao i svakoga dana, bjelina pokriva svaku stvarnost. Uvijek smo u traganju za „bijelom bojom prve faze”, kako kaže M. Eliade, bojom u borbi „protiv smrti”, za bojom suprotstavljenom mraku i crnome, vatri i crvenome. Kao po rođenju djeteta u bijelome je beskonačna svjetlost, granična vrijednost koja se ponavlja i obnavlja dok je vremena i života. Baš poput vječnosti, poput apsolutne tišine, poput vremena prije početka.
