mirjana vajdić otvorenje 1

Izložba slika Čari bara i močvara svojim jasnim nazivom uvelike govori sama za sebe makar se umjetnica ovim izložbenim recentnim djelima dojmljivo osvrće na svoj zavičaj, uvelike i na životno okruženje kojeg prožimlju potoci, bare i močvare koje pomno opaža i oslikava a koji su za nju tematski višeznačni i ne zaobilazani

Na otvorenju izložbe 20. siječnja 2015. u Galeriji Vladimir Filakovac u Centru za kulturu Dubrava okupilo se mnogo ljubitelja umjetnosti, umjetničnih prijatelja i poznanika iako je kišilo, o izložbi je dojmljivo govorio likovni kritičar Nikola Albaneže i ravnatelj Narodnog sveučilišta Dubrava Željko Šturlić koji je voditelj centra za kulturu Dubrava, a uz voditelja galerije Svebora Vidmara izložbu je otvorila savjetnica gradonačelnika Grada Zagreba za društvene djelatnosti gospođa Biserka Bucković

foto-galerija

Močvare i bare za umjetnicu su inspirativno atraktivno privlačna mjesta, ujedno oaze i mjesta za opuštanje i razbrigu u kojima pronalazi svoje likovne izazove i umijeće kreacije koje je odvodi sve do vodotocima prožetih perivoja i do osobnih zavičajnih prizora koji je već desetljećima slikarski i tematski zaokupljaju.

Slikarica očito pomno pristupa barama i močvarama moguće zato jer se pokazljivo prožimlju osjetilno, inspirativno i životno koji su na njezinim slikama baš kao i u prostoru postojeni. Ipak pitanje je čine li bare i močvare mitska mjesta s kojim umjetnica dojmljivo komunicira, a što uvelike i uvjerljivo pokazuje na svojim vješto oslikanim kopozicijama.

Za slikaricu bare i močvare još su i posebna središta u kojima se najvjerojatnije pojavljuju djevojačka sjećanja i nezaboravljiva zbivanja u kojima se susreće nebeska i zemaljska zbilja a odvija se i obnovlja rascvjetani život kojeg nastoji čistim bojama što jasnije ljubiteljima svoje umjetnosti dočarati.

Zapravo sve se to dojmljivo vidi na slikaričinim 15 ovećih čistom bojom rascvjetano oslikanim slikama. Naveliko je hrvatska slikaraka baština tijekom hrvatske povjesnice izražavana oslikanim barama i močvarama (obogaćena), za koju možemo reći da je tradicijska tema mnogih pa i ponjajboljih hrvatskih slikara i, hrvatskoj naciji omiljena tema. Tema koju umjetnica vješto propituje jer iskreno zaviruje u bare i močvare, dodirujući zemlju i vodu, cvijeće i plodove ponosno hodajući putevima, livadama i poljima kojima pristiže u žuđeno središte svoje teme za koju možemo reći da je nacijina tima.

Svojim slikama Mirjana Vajdić donekle pokazljivo stvara i oživljuje zapuštene krajolike bara i močvara unoseći ih u prostor čovjekove intime u kojemu je duša u potpunom smirenju i suživljenju s prirodom crpeći baš ono bitište koje je na slici najvidljivije a čovjeku najpotrebnije.

Mirjana Vajdić - Čari bara i močvara 4

Umjetnost je pitanje univerzalnog

Mirjana Vajdić više od jednog desetljeća tražila je svoj profesijski identitet kojeg je pronašla u slikarskoj umjetnosti. Došavši u likovni svijet u kojeg je svjesno ušla kao i većina umjetnika težeći svojoj ambiciji udovoljiti, jer je željela svoj unutarnji i vanjski svijet uzdići do svijesti kojeg će svojstveno raspoznajnom kreatinošću izražavati. Svjesna je toga da se umjetnošću uspostavlja novi izmijenjeni vanjski svijet kojemu se kadkad udjeljuje izgled osobne unutrašnjosti i životnog okruženja izražen naglašivom umjetničinom kreativnošću. Ipak svako umjetničko djelo uvelike je izražena osjetilna datost oslobođena materijalnosti, makar uobličeno predočava objektivizaciju jednog procesa zasnovanog na proturječjima, napetostima i dinamičng procesa samopoimanja.

Makar učestalo umjetničko djelo zovemo i izrazom ono je oblik koje među svim mogućim oblicima umjetničkog izražavanja može biti i slikarsko djelo (SLIKA), nastala s koje kakovim umjetničinim doživljajem, koji kadkad može a i ne mora biti isključivo povezan s osjećajem, kojeg umjetnica propituje i izražava na slici zbiljski. Status umjetničkog djela moguće je promatrati s više razina, kako pod aksiološkim, tako i semantičkim vidikom, iako je to najčešće govor o tomu kako je umjetničko djelo načinjeno i teorijski određeno, vrjednovano i tumačeno pa i interpretirano.

Kako se određuje status umjetnine ili umjetničkog djela i u ovodobnici uz toliki razvitak znanosti i digitalizacije u mnogo čemu ostao je još uvijek tajnovit i zagonetan. Moguće stoga jer se ovodobni tumači umjetnosti uvelike iživljavaju nad umjetnošću (baš kako komu padne na pamet), kako tko hoće i zna, i kako tko umije. Tumači umjetnosti nastoje svojstvenim tumačenjima umjetničkog djela iskazati sebe što dojmljivije, a predočit umjetnost koju tumače sa suviše naglašivim kontekstnim ili tekstnim osvrtima, samo iznimno s teorijskim spoznajama (objašnjenjima) sa znanstveno ozbiljenim argumentiranjem.

Mirjana Vajdić - Čari bara i močvara 6

Umjetnicu krasi raspoznajan umjetnički izazraz

Likovno umjetničko djelo Mirjane Vajdić možemo promatrati višeslojno i, kao ozbiljen umjetnički izraz kojeg ona znalački i vješto više od dva i pol desetljeća izražava sa stvaralačkim identitetom na primjetno posebnim izložbenim ciklusima. Zato za autentičnu zagrebačku umjetnicu Mirjanu Vajdić njezine su slike završeni materijalni oblici (djela) od kojih ponosno živi a kojima se profesijski uspješno izražava s kojima je Zagrepčanke i Zagrebčani u nezinom Zagrebu identificiraju.

Pitanje postoji li danas umjetnost i što bi ona trebala biti ? Uvelike su to zahtjevna pitanja koja traže i zahtjevne odgovore kompetitivnih. To su vrlo zahtjevna pitanja na koje nije baš tako jednostvno u svijetu a kamo li u Hrvatskoj odgovoriti, pogotovo danas kad koješto može biti „ono” što nazivamo umjetnošću. Umjetničko djelo može biti može predmet, objekt, situacija, događaj i slikarsko djelo, kojeg publika recepcijom dovršava (prihvatljivo prihvaća), kadkad ga čak i odbacuje. Međutim umjetnost proizlazi iz ideje, kojoj je svrha osjetilno prikazivanje svega uokolo nas.

Zato se u sadanjosti za za svako područje ljudskog djelovanja traže strukovna ili znanstvena tumačenja i objašnjenjenja,a pogotovo kad je umjetnički izraz u pitanju. Stoga možemo ustvrditi da je umjetničko djelo proizvod kulture (oblik) kojemu prethodi opojmljenje umjetničkog djela teorijom o umjetničkom djelu i tumačenje razumljivim jezikom znanosti o slici, pa i kad je riječ o Vajdićkinoj umjetnosti koja uvjerljivo pripituje sa svojim posebnim izložbenim ciklusima pojedine teme koje nije tako jednostvno objasniti. Zato se i traže stručna tumačenja s objašnjenjima pa i kad je riječ o pitanjima opojmljenja određenog umjetničkog stvaralaštva izričajne umjetnosti koju publika teba prihvatiti prhvatljivo.

Međutim vodotoci, potoci, bare, močvare i rijeke same po sebi osnovna su energija života bez koje nije moguće živjeti na zemlji. Voda rađa, održava i obnavlja svekoliki biljni i životinjski život na planetu zamlji! Mirjana je Vajdić štogod o umjetnosti spoznala izražavajući se desetljećima raspoznajnim slikarskim izrazom u umjetnosti, pri tomu planinareći hrvatskim planinama i putešestvjajući raznolikim krajolicima priskrbila je zanimljive kontakte, ali i otvarala svoje vidike spoznavala je puno toga o brjegima, livadama, močvarama, pa i plodnim poljima uzoranim oranicama koje su još plodnije uz bare i močvare a, koje u slikričinim djelima prerastaju u izričajni odsjaj slike u zrcalu.

Ovaj Vajdićkin ciklus bara i močvara pokazuje zapaženu ideju kojom je slikarica vješto formu osjetilno oslikala uz sveprimjetan sadržaj umjetnosti vrlo izraženo s razine profesijske dosljednosti izričajno zanimljivo i zaista vrsnošću određeno iako u središtu svega postoji priroda pa i rekreativno putovanje dodiri močvarnog šiblja, zemlje, cvijeta i ploda, put kojim slikarica kroči i želi pristići u žuđeno središte božanskog utočišta. Ipak transcendentno traganje za beskrajnim umjetnica ne sažima slučajno svojim simboličkim jezikom u motivima bara, močvara, vodotaka ili zemlje koje su za nju i simbol stvaranja životne žrtve ali i posljednjega tjelesnog utočišta.

Mirjana Vajdić pažnju hrvatskih i inozemnih kritičara privlači ponajviše zbog osobitog i primjetnog likovnog izričaja kojeg primarno zasniva na razvijenom postupku bojanja slika akrilikom. Svoja djela slikarica slika na svojstven način kojeg je usavršavala uz kombiniranja različitih spoznajnih i shvaćenih zapažanja koje iznova stvara i aktualizira vječne stare teme u nove izričaje, raspoznajno ih slikanjem priziva i proširuje makar je moguće da asociraju na tradiciju, koja se može pronaći u starijim djelima. Iako slikarica posiže za elementima pa čak i univerzalnim pitanjima i simbolima tako ostvaruje dojmljive i zanimljive pomake u izrazu osobnoga stila i poetike koje sveprimjetno ostvaruje u svojim djelima svojstvenom logikom estetike u etici i tako ih približava ovodobnoj estetici, koja njezinu umjetnost prihvaća u jednostavnijem logičkom postmodernističkom izrazu.

Mirjana Vajdić - Čari bara i močvara 2

Slikarski oplemenjena topografija

Prikazati bezbrojna lica zemlje zaista je među najstarijim čovjekovim nastojanjima kazao je Nikola Albaneže na otvorenju izložbe nastavljajući govoriti: I dok su isprva razlozi bili kultnoga karaktera sa svrhom simboličkoga posvajanja svijeta, danas je moguće govoriti o čitavom dijapazonu koji obuhvaća znanstveni i estetski pristup. Tijekom doba iskristalizirala su se dva osobita načina prikazivanja (pejzaži i zemljovidi) potvrđujući međusobnu komplementarnost: zemljovidi služe za konkretnu orijentaciju u prostoru, a pejzaži za sublimaciju doživljaja predočavanog predjela. Ta dva načina u principu sadrže dva različita pogleda; zemljovidi su zapravo tlocrti, kao da je ptica u čovjeku ugledala određeno područje, dok su pejzaži prizori koje promatrač vidi sa svoje male vertikale, dakle, nacrtno.

I tako je tradicijski bilo sve dok umjetnici nisu poželjeli vidjeti predjele odozgo. Takvoj, relativno recentnoj praksi, priklonila se na vrlo sustavan način i Mirjana Vajdić. Spajajući topografiju i dekorativnost, izvela je već nekoliko ciklusa posvećenih specifičnim krajobraznim cjelinama. U aktualnim radovima pozornostje usredotočena na močvarne predjele; otkrivajući njihovu jedinstvenu čarobnost, Mirjana ujedno upozorava na ugroženost tih bio sustava. U svome apelu za spas slikarica kao da se nadovezuje na Johna Constablea koji je postavljao (1836.) retoričko pitanje: “Zašto ne bismo pejzažno slikarstvo smatrali granom filozofije prirode (natural philosophy), a njene pojedine slike tek eksperimentima?”, čiji odjeci ni danas nisu zamrli, već s razlogom dobivaju na zamahu. Međutim, bez obzira na etičke namjere i aktivističke tendencije, i Mirjanini radovi ponajprije i čiji odjeci ni danas nisu zamrli, već s razlogom dobivaju na zamahu. Međutim, bez obzira na etičke namjere i aktivističke tendencije, i Mirjanini radovi ponajprije i nakon svega pripadaju svijetu umjetničke proizvodnje.

S obzirom na primijenjena poetološka sredstva, zapažamo kako nam autorica prikazuje praiskonsko stanje (elementarno, bez traga ljudskoga prisutstva ili djelovanja), ali naglašeno ovodobnim sredstvima. Iako topivi u vodi, akrilici su konzistentni, gusti, u dojmu “plastični”; značajke akrilika tu se jasno razlikuju i od ulja i od vodenih tehnika, a ujedno sadrže svojstva i jednih i drugih. Kapajući pojedine kapi, ona ih kontrolirano pušta da reagiraju s drugima na koja nailaze, stvarajući osmoznim spajanjima i membranskim napetostima oblike koji se organski rascvjetavaju tvoreći bukete okružene lebdećim laticama ili nakupine nazupča nepoputinja.

Ipak u uovomu ciklusu – za razlikuod prethodnih kod kojih je reljefnost, pa stoga i razgraničenost elemenata prirode, bila izraženija – oblikovnost ustupa prvenstvo kolorizmu te korespondencija s predmetnim sadržajem kojemu je rad posvećen u potpunosti potvrđuje opravdanost takvoga pristupa. Snažan, izrazit kolorit, plohe koje trepere sitnim partikulama u plavetnom beskraju, plamte u užarenim toplim bojama ili, pak, na kojima se odigrava plesno prepletanje toplo-hladnih suodnosa – sve su to osobiti naglasci kojima se Mirjana Vajdić izdvaja u okviru suvremene hrvatske likovne scene. Na otvorenju izložbe Čari bara i močvara kao i u izložbenom katalogu kazao je ugledniji hrvatski likovni kritičar Nikola Albaneže.

Mirjana Vajdić - Čari bara i močvara 15

Maštovitom pokazljivošću izražava tajnu života

Slikarica je pokazljivo izrazila osnovnu misao ovog izložbenog ciklusa i uputila nas općenito na ljudsku kreaciju koji je uvelike porožet suživotom zasnovanom na povezanosti vode i zemlje u ostvarivanju svoga likovnog izričaja. Slikaričina djela autentično oslikavaju život močvara i bara, dok u njezinim slikama zapravo one (voda) udjeljuje zemlji energiji da postane plodnija pogotovo kad je dodirne ljudska ruka i, tako se u svakom novom dodiru zemlje i čovjeka obnavlja život.

Ipak lebdi misao da je kreativna slikarica zaista bila pozvana da u zemaljskom suodnosu začaranih bara i močvara oslikano ih determinira i ujedno dočara određenu opaženu zbilju u prirodi kojim je donekle okružena i u svom intimnom životnom prostoru zagrebačkih Remeta, prostoru življenja i slikanja. Moguće stoga jer se u svojoj likovnoj razigranosti i refleksivnoj izražajnoj dubini obnove čovjeka očito i slikarica prepoznaje u povratku prirodi kao onotološkoj osnovi.

Sve u svemu Mirjana Vajdić dojmljivim izložbom Čari bara i močvara (2015.) iznova je zadivila Zagrepčane i, uvjerljivo nas odvela u svojstveno zagonetan umjetničin likovni raspoznajan europski izraz. Ujedno to je Zagrepčanima zanimljiv izraz koji slikaricu pokazuje vrsnom i autentičnom umjetnicom koja pri tomu baš kao nikad do sad progovara vještinom i umjećem iz ovodobnice primjetno prihvatljivim slikama za ljubitelje svoje umjetnosti, baš kao i uvijek autorski raspoznajno i, kad se govori o slikama ove u sadanjosti sve zapaženije i uglednije zagrebačke i hrvatske slikarice.

Izložba Čari bara i močvara trebala se održati u Galeriji Vladimir Filakovac u Dubravi od 20. siječnja do 5. veljače 2015. međutim zbog ovećeg zanimanja Zagrepčana bit će i dalje otvorena do 18 veljače 2015. godine za sve posjetitelje.

mirjana vajdićMirjana Vajdić, rođena 1958. godine u Zagrebu, u kojemu je završila Srednju arhitektonsku školu, a potom građevinskim inžinjerom je postala završivši Građevinski fakultet u Zagrebu. Kao djevojčica počela je crtati i slikati i tako je nastavila tijekom svojeg školovanja i studiranja. Zaposlila se nakon školovanja kao inženjer u jednom zagrebačkom arhitektonskom projektnom uredu. Tijekom desetgodišnjeg djelatno inženjerskog staža afirmirala se kao umjetnica i počela se slikaricom se identificirati. Ipak nakon 10 godina takvog tehničko slikarskog djelovanja odliučila se posvetiti potpuno slikarskom pozivu. Nastavila je samostalno slikati i na skupnim izložbama počela izlagati 1985., a samostalno 1989. godine. Do sad je imala petnaest samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1991. godine slikarstvo postaje njezin životni izbor i profesija od kojeg i ponosno živi. Kao dinamičnija i uglednija zagrebačka i hrvatska slikarica članica je strukovnog udrženja HDLU-a. Njezini radovi nalaze se uglavnom u privatnim zbirkama u Njemačkoj, Americi i Hrvatskoj.

Ivan Raos

 

foto-galerija

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.