Tomislav Marijan Bilosnić: Mediteranski putopis, 3000 godina za dar, Zadar, 2013., 232 str.

Piše: Željka Lovrenčić

INaslovnica knjige putopisa Mediteranski puztopisma li ičega ljepšega od putovanja i otkrivanja novih svjetova? A nakon povratka, duboko ispunjeni ugodnim osjećajima, želimo podijeliti bogatstvo svojih doživljaja i dojmova s drugima. Možda je najbolje pretočiti ih u riječi i napisati putopis koji može biti zabavan ili poučan, nalik turističkom vodiču ili pak esej.

„Mediteranski putopis” Tomislava Marijana Bilosnića u najboljem je smislu riječi mješavina svega toga. Knjiga je pisana tečnim jezikom i stilom koji osvaja već prvom rečenicom: Putovati, putovati! – to je stalna ljudska čežnja. Obuhvaća zapise s putovanja svestranoga zadarskog književnika, slikara, fotografa itd. koji na putovanje mediteranskim zemljama kreće iz svojega grada. Putuje Albanijom, Turskom, Marokom, Španjolskom i Francuskom, i ponovno se, poput Odiseja, vraća na svoju Itaku, u Zadar, kako bi doživio „najljepši zalazak sunca”.

Prema riječima autora, putopisi su pisani u razdoblju od dvadeset godina, a čitatelj ih može čitati prema vlastitoj odluci: u jednome dahu, polagano, po redu ili onako kako mu odgovara, može i napreskokce.

Ja sam striktno slijedila strukturu knjige koja započinje putopisom posvećenome gradu koji dobro poznajem. Svojim nas vještim perom Bilosnić smješta na životopisnu glavnu zadarsku ulicu Kalelargu čijim pločama bezbrižno klizimo ne razmišljajući tko je njome sve prolazio u prošlosti. A „šetao je njome i Alberto Fortis, ali i Hitchcock, zlatar Franjo iz Milana, kraljica Elizabeta, kralj Ljudevit Anžuvinac, Koloman, kralj Petar Krešimir IV., papa Aleksandar III., Juraj Matejev Dalmatinac, Andrija Medulić Zadranin, Battara, Paravia, Bianchi, Nazor, Kranjčević, Vojnović, Budinić, Zoranić i Baraković, Preradović, i mnogi drugi koji za redom i danas iskrsavaju u šetnji Kalelargom” (str.19).

Uspješno spajajući prošlost i sadašnjost, razne ljude i događaje te različita godišnja doba, Bilosnić nam pruža široku paletu užitaka u riječi. Pred nama se odjednom pojavljuju prizori iz prošlosti i pred našim se očima nižu prizori iz bogate povijesti ovoga lijepoga grada. A onda, odjednom sadašnjost – i svi znani i neznani koji prolaze glavnom zadarskom ulicom. Tu možemo sresti one koje trebamo i želimo sresti, tu kuca bilo Zadra. A taj drevni mediteranski grad sa svijetom povezuje more čiji valovi udaraju o njegove šetnice. Bez opisa bogatstva ribljih vrsta i morskih delicija, ni slika Zadra ne bi bila potpuna… Osobito ako o njemu piše Dalmatinac.

U istome stilu, povezujući prošlost i sadašnjost, stvarne događaje i povijesne činjenice, naš autor opisuje i Albaniju. Kaže: „Konačno mi se pružila prilika za put u Albaniju, u zemlju u koju je malo tko putovao. Usplahiren poput goluba stao sam se spremati za put u zemlju orlova”. (str. 34)

Povod posjeta ovoj mediteranskoj zemlji je pjesnički susret na koji su ga pozvali albanski kolege. Dok slijedimo opise njegovih utisaka i doživljaja, zaključujemo da je Bilosnić i revni promatrač koji pozorno bilježi pojedinosti sa svojih susreta s raznim ljudima. U zapise vješto umeće i isječke iz povijesti te promišljanja o političkim, gospodarskim i drugim aspektima. Uz životopisne opise mjesta, daje i sliku načina života stanovništva: „Voda teče slobodna i prepuštena sebi, zato je nema dovoljno u kućanstvima. Obiteljska potrošnja vode je ograničena. Kažu da vode u pipi ima četiri sata, pa je toliko nema, samo zato što se nemilice rasipa” (str. 47).

Skadar, Drač, Tirana, Elbassan, ljudi i događaji, povijest i sadašnjost, motivi su koji se vješto isprepliće pred čitateljem koji sve više uranja u zanimljiv tekst.

Nakon Albanije slijedi Turska u koju autor knjige putuje u organizaciji turističke agencije, zrakoplovom. Životopisne su slike Istambula i njegovih znamenitosti, ulica i prolaznika, a posebice glasovite Topkapi koju obilazi mnoštvo turista. Pred našim se očima nanovo nižu opisi današnjice – turisti sa svih strana svijeta i preprodavači, ali se osjeća i čarobni zov prošlosti nekada moćnog imperija.

Osobito su duhoviti autorovi dojmovi vezani uz harem: „ Zbog ratova i bitaka sultani jedva da su imali i vremena za privatni život. U svakom slučaju haremu su se prepuštali u rijetkim trenucima mira i odmora. Miliji im je bio rat s dušmanima, kako su oni nazivali svoje neprijatelje, nego sa ženama. Očito je istina da se rat lakše vodi i protiv cijeloga svijeta nego protiv jedne žene” (str. 99).

I putovanje u Anatoliju put je u prošlost, u legendu, na sveta mjesta. Sve je to pak poticaj za duboka promišljanja i osobna preispitivanja. Razvidno je da Bilosnić voli povijest, čemu svjedoči i putovanje u Efez, grad „koji je već 6000 godina bio star do pojave Krista” (str. 109).

Iza opisa putovanja u Tursku, slijede tekstovi o Maroku, još jednoj zanimljivoj zemlji u kojoj se arapski način života miješa s europeiziranim, u kojoj se ravnopravno nose galabije i Diorova odjeća. Autor knjige ovoga puta putuje brodom. Po dolasku u Casablanku prvo ide na bazar „gdje se prodaje s banka, sa zemlje, s vješalica obješenih o stabla, sa zidova, improviziranih štandova, gdje se cjenka, pogađa i nateže, gdje se šverca i gdje si uvijek s glavom u torbi, istodobno gdje se osjećaš na vrhu noža, ali i opušteno i uronjeno u masu ljudi, koja vrije poput mravinjaka” (str. 129).

Precizno i s puno detalja opisuje životopisno trgovište na kojemu se kupuje gotovo sve – od hrane i mirisnih vodica do ljubavi. Slikoviti su opisi današnjega života, osobni dojmovi i doživljaji te, naravno, slike povijesti.

Slijedeća zemlja u koju je Bilosnić krenuo sa zadarskim Kazalištem lutaka je Španjolska. U putopisu – kronici spominje svoje suputnike, te na duhovit način opisuje hotel u kojemu su smješteni kao i pokušaj telefoniranja: „Pokušaj da dobijem vezu sa Zadrom otegao se toliko da mi je to već sličilo na telefoonaniranje. Recepcionar samo što mi nije rekao „manjana”. Pruža mi slušalicu tek kad sam konačno odustao…” (str. 164).

Duhovita je i anegdota vezana uz krađu novca njegovome suputniku Kemala, a opisi Barcelone, njezinih ulica i osobito Katedrale, još jednom potvrđuju vještog promatrača. Slijede dojmovi tipični za turista, ali je razvidno da se radi o osobi koja dobro poznaje ono o čemu piše i koja puno toga zamjećuje. Bilosnićeve omiljene teme su muzeji, slikarstvo, povijesne činjenice. Ali, primjećuje i obične prolaznike (ili prolaznice!) ulicama.

Tekst naslovljen Vikend na otoku mira – u Palma de Mallorca, pravi je biser turističkoga opisa koji obuhvaća sve što je važno za taj otok, uključujući i muzej našijenca Kristijana Krekovića čije sale krasi 153 njegovih djela.

Nakon Španjolske, slijedi Francuska, opis planinarsko-lovačkog hotela „Lago Bin” te grada Arlesa, kojega naziva gradom svjetlosti, u kojemu se održava Goyina izložba „Bikovi i toreadori”.

tomislav Marijan Bilosniu0107 i u017Deljka Lovrenu010Diu010u  Sofiji
Tomislav Marijan Bilosnić i Željka Lovrenčić u Sofiji

Slikar Bilosnić kaže: „Čim sam na panoima, plakatima i transparentima vidio da se u Arlesu upravo održava Goyina izložba „Bikovi i toreadori”, odmah sam otrčao u Espace Van Gogh, gdje je izložba postavljena. Srećom nije bilo daleko, svega dvije ulice iza, u Ulici Moliére. Mada je korida jedna od priredbi gdje je posebno bitan intenzitet boje, gdje boja igra esencijalnu ulogu i gdje od nje sve mora vibrirati, začudo Goyine najpoznatije slike borbe s bikovima su crnobijele. Sličan je slučaj i s Picassovim crtežima i bakrorezima na temu koride” (str. 196, 197).

Zapisom o Francuskoj završava autorovo putovanje kolijevkom mnogih civilizacija, Mediteranom i on se vraća u Zadar, u božanski lijep suton. U suton koji je prema njegovome mišljenju najljepši na svijetu: „Kada sunce zalazi u Zadru, nitko nazočan to ne doživljava kao dan koji umire, već kao čas kada se rađa novi život. Zato to i jest najljepši zalazak sunca na svijetu!” (str. 205).

Ovim se putopisom Tomislav Marijan Bilosnić priključuje nizu značajnih književnika koji su se proslavili tim književnim žanrom – Matiji Mažuraniću, Antunu Nemčiću, Antunu Gustavu Matošu, Matku Peiću i drugima i kao što kaže dr. sc. Igor Šipić, pisac pogovora ovoj knjizi „jednom će netko biografski pisati o jedinstvenosti dnevničke hrvatske suvremene proze koju njeguje Bilosnić i neće moći zaobići činjenicu kontinuiteta osobne kreature koja u usporedbi mediteranskih gibanja i krugova svakako nosi prizive imena velikih izazova poput Picassa, ‘prvog destruktora ljudske figure’ ili Gaudija, arhitekta arhitekture perfomansa” (str. 216).

Ne dvojimo u to!

Leave a Reply

Your email address will not be published.