Pjesma posvećena mladim emigrantima iz Latinske Amerike: IMIGRANT

Ovu pjesmu posvećujem mladim emigrantima iz Latinske Amerike… (Svaki dan na stotine siromašnih golobradih mladića kreće iz Hondurasa prema obećanoj zemlji doslovce riskirajući život na teretnim vagonima da dohvate svoje snove-nažalost malo ih stigne do obećane zemlje… Za sustav oni su samo statističke brojke stoga ovu pjesmu napisah s poniznom nadom da ih ljudi koji su imali više sreće u životu poštuju kao živa bića, kao suputnike na cesti snova…)

imigranti

IMIGRANT

O, ti obećana zemljo,
Zbog koje napuštam rodni Honduras,
Progoni me umorno lice majke,
Kroz moja bespuća,
Lebdi oko mene kao dremovna noć,
U moje mlade snove,
Kad su bujno cvali,
Počela si nade liti,
Zar ne čuješ u mom glasu muke,
Jedne cijele izgubljene generacije?

Sad trčim na teretni vlak bez voznog reda,
Isti onaj na kojem je smrt odnijela,
Na tisuće, destke tisuća mladih imigranata,
Dok me neukrotiva „zvijer” nosi prema obećanoj zemlji,
U snovima lebde priviđenja,
On piše pismo staroj majci,
Svojom mukom,
Dira staro srce majke,
A taj plač,
Svog srca krik,
Odnijet će već sutra vjetar,
U mrkle noći bez kraja,
Sve najljepše od mraka i sjaja,
U snu svom srcu ima,
Uljepšanom svjetlom obećane zemlje,

Tamo daleko u obećanoj zemlji,
Moj mali brat čeka na mene,
Da li i on noću jeca iz dubine svoje duše,
Kao i naša stara mati?

Postoje strašne sjene siromaštva na svijetu,
Koje se kupaju u velikim lokvama krvi,
Pa gdje odlaze te sve strašne sjene siromaštva,
Da li ih sve prima obećana zemlja,
I od njih postaje bogatija ili siromašnija?
U jednom sam siguran,
Moja voljena zemlja Honduras,
Usahla od silnog bdijenja,
Sve više natopljena je velikim lokvama krvi,
U valu njenih uvojaka
Sniva zlatna svjetlost,lice sunca,
S njenog čednog obraza teče:
Krv pohlepnih političara i tajkuna i bankara…krv farizeja…
Krv siromaštva i strašne bijede…krv ljudi prevarenih po sudnicama…
Krv djece koja rano ostaju bez očeva i majki…
Krv ratara kojima ona teče po grudima na uništenim poljima…
I krv teče velikim lokvama sa novim imigrantima,
Po teretnim vagonima bez voznog reda…
Krv ljudi koji su izgubili dostojanstvo…
I krv onih koji umiru…tako bez voznog reda…

Dok smišljam svoj dugi put,
Prislanjam svoje vrele usne na hladno lice,
Teretnog vagona bez voznog reda,
Kao alkoholičar na beščasna pića,
I prepuštam se snovima,
Da ispred mene putuju u obećanu zemlju,
Da’l drugačije može biti,
U životu jednog imigranta?

©Walter William Safar

imigranti 2

foto: Jose de Jesus Cortes/Reuters