Izložba Mirjane Vajdić: Čari bara i močvara

Mirjana Vajdic 2

Mirjana Vajdic 2

Mirjana Vajdić
Čari bara i močvara – 20. 1. – 5. 2. 2015.

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51a, 20. siječnja, u 19 sati otvara se izložba slika Mirjane Vajdić pod nazivom “Čari bara i močvara”

Slikarski oplemenjena topografija

Prikazati bezbrojna lica zemlje – među najstarijim je čovjekovim nastojanjima. I dok su isprva razlozi bili kultnoga karaktera s ciljem simboličkoga posvajanja svijeta, danas je moguće govoriti o čitavom dijapazonu koji obuhvaća i znanstveni te estetski pristup.

S vremenom su se iskristalizirala dva osobita načina prikazivanja – pejzaži i zemljovidi – potvrđujući međusobnu komplementarnost: zemljovidi služe za konkretnu orijentaciju u prostoru, a pejzaži za sublimaciju doživljaja predočavanog predjela. Ta dva načina u principu sadrže dva različita pogleda; zemljovidi su zapravo tlocrti, kao da je ptica u čovjeku sagledala određeni predio, dok su pejzaži prizori koje promatrač vidi sa svoje male vertikale, dakle, nacrtno.

Mirjana Vajdic 3

I tako je tradicionalno bilo sve dok umjetnici nisu poželjeli sagledavati predjele odozgo. Takvoj, relativno recentnoj praksi, priklonila se na veoma sustavan način i Mirjana Vajdić. Spajajući topografiju i dekorativnost, izvela je već nekoliko ciklusa posvećenih specifičnim krajobraznim cjelinama. U aktualnim radovima pozornost je usredotočena na močvarne predjele; otkrivajući njihovu jedinstvenu čarobnost, Mirjana ujedno upozorava na ugroženost tih biosustava. U svome apelu za spas slikarica kao da se nadovezuje na Johna Constablea koji je postavljao (1836.) retoričko pitanje: “Zašto ne bismo pejzažno slikarstvo smatrali granom filozofije prirode (natural philosophy), a njene pojedine slike tek eksperimentima?”, čiji odjeci ni danas nisu zamrli, već s razlogom dobivaju na zamahu. Međutim, bez obzira na etičke namjere i aktivističke tendencije, i Mirjanini radovi ponajprije i nakon svega pripadaju svijetu umjetničke proizvodnje.

Mirjana Vajdic 4

S obzirom na primijenjena poetološka sredstva, zapažamo kako nam autorica prikazuje praiskonsko stanje (elementarno, bez traga ljudskoga prisutstva ili djelovanja), ali naglašeno suvremenim sredstvima. Naime, premda topivi u vodi, akrilici su konzistentni, gusti, u dojmu “plastični”; značajke akrilika tu se jasno razlikuju i od ulja i od vodenih tehnika, a ujedno sadrže svojstva i jednih i drugih. Kapajući pojedine kapi, ona ih kontrolirano pušta da reagiraju s drugima na koja nailaze, stvarajući osmoznim spajanjima i membranskim napetostima oblike koji se organski rascvjetavaju tvoreći bukete okružene lebdećim laticama ili nakupine nazupčane poput inja. No, ipak, u ovome ciklusu – za razliku od prethodnih kod kojih je reljefnost, pa stoga i razgraničenost elemenata prirode, bila izraženija – oblikovnost ustupa prvenstvo kolorizmu te korespondencija s predmetnim sadržajem kojemu je rad posvećen u potpunosti potvrđuje opravdanost takvoga pristupa. Snažan, izrazit kolorit, plohe koje trepere sitnim partikulama u plavetnom beskraju, plamte u užarenim toplim bojama ili, pak, na kojima se odigrava plesno prepletanje toplo-hladnih suodnosa – sve su to osobiti naglasci kojima se Mirjana Vajdić izdvaja u okviru suvremene hrvatske likovne scene.

Nikola Albaneže

Mirjana Vajdic 1