Akademska slikarica iz Južne Koreje: Politički sustav i društvo bez Boga ne mogu opstati

Ji Suk Baek (Jessy Tomas), akademska slikarica iz Južne Koreje

Postkomunistička ili posttotalitaristička društva poput hrvatskoga na svim razinama često su u traženju vrijednosti između demokracije i anarhije, slobode i odgovornosti. Politika i ideologija i dalje su ključne odrednice koje stvaraju okvir na svim razinama, pa tako i na umjetničkoj.

Vlado Čutura/Glas Koncila

Fenomene hrvatske umjetnosti komentira akademska slikarica Ji Suk Baek koja je rođena 1966. u Južnoj Koreji. Likovnu akademiju u Seoulu započela je 1985. i diplomirala 1989. te je te godine sudjelovala na izložbi Najtalentiraniji mladi umjetnici u Koreji. Nakon što je završila fakultet, upoznala je Antu Tomasa, s kim je stupila u brak 1995. Imaju dvoje djece: Saru koja ima 17 i Leu koja ima 15 godina. Žive u Zagrebu i uzela je ime Jessy zbog sličnosti sa svojim pravim imenom radi lakšega izgovaranja za Europljane. Magistrirala je na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, uz mentora Zlatka Kauzlarića. Uz slikarstvo, u posljednjih 10 godina poučavala je mnogu nadarenu djecu slikanju u međunarodnoj američkoj, francuskoj i njemačkoj školi, kao i na akademiji. Prvu samostalnu izložbu sa 30 portreta djece izbjeglica iz Vukovara imala je u izbjegličkom kampu na Črnomercu. Kao članica Međunarodnoga kluba žena 1999. godine sudjelovala je na skupnoj izložbi u galeriji »Mirko Virius«. Njezina druga samostalna izložba održana je od 16. do 30. svibnja 2003. u Kulturnom centru Centra Kaptol. Godine 2004. sudjelovala je na 10. svjetskom forumu razvojaruteu Zagrebu i Madridu. Imala je još nekoliko samostalnih izložaba: u Centru za kulturu i obrazovanje Susedgrad, u galeriji »Pegaz« u Osijeku u listopadu 2008. s temom »Trenutak«, u zagrebačkoj galeriji »Zvonimir« u MORH-u 2011. te u galeriji »Toš« u Punatu i galeriji »Ulrich« u Zagrebu tijekom 2013. Sudionica je skupnih izložaba »Likumove generacije« tijekom 2010., 2011. i 2013., kao i dobrotvorne likovne kolonije u karmelićanskom samostanu sv. Ilije u BiH. U posljednjih 10 godina podučavala je brojnu talentiranu djecu u Američkoj međunarodnoj školi, Francuskoj školi i Njemačkoj internacionalnoj školi, sve u Zagrebu i svojem ateljeu. Članica je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU-a).
Rat je oduzeo dostojanstvo čovjeka

U Hrvatskoj ste postali poznati nakon slikanja portreta djece iz Vukovara u progonstvu. Medijima to nije bilo zanimljivo. Što Vas je motiviralo da to učinite? Koliko ste poznavali do tada društveno-političke prilike u Hrvatskoj?

JI SUK BAEK:Moj prvi posjet Hrvatskoj bio je u ratno vrijeme 1993. Prisjećam se straha koji sam imala jer sam se bojala suočiti se sa strahotama rata. U Zagrebu nisam toliko osjećala tragove rata, ali tek kad sam posjetila Šibenik, Vukovar i Baranju nakon oslobođenja, vidjela sam tragove rata u tuzi, mržnji i siromaštvu. Shvatila sam da je rat oduzeo dostojanstvo čovjeka, voljene ljude, nadu, a nekima i vjeru u Boga. Godine 1996. posjetila sam izbjeglički kamp u Črnomercu u kojem su bile izbjeglice, uglavnom iz Vukovara i Baranje. Vidjela sam djecu izbjeglica, vrtićkoga uzrasta. Bilo je 30-ak djece, a neka od njih su i rođena u kampu. Vidjela sam da se osjećaju vrlo ranjivo i nemoćno. Bojala sam se da će živjeti s osjećajem da nisu vrijedni. Željela sam da se ne osjećaju tako. Odlučila sam napraviti njihove portrete. Zapravo portretima djece prognanika željela sam u prvom redu njima poručiti: »Vi vrijedite, vi postojite bez obzira na to kako i gdje živite.«

Diktatura i zlo nikada ne mogu opstati

Kao umjetnica, prošli ste gotovo cijeli svijet. Koji je Vaš pogled na patnje naroda u Sjevernoj Koreji ili u Ukrajini, na Bliskom istoku…? Može li se izvući neka zajednička pouka iz zemalja u kojima je vladao i vlada komunistički režim? Koliko se te posljedice osjete danas u Hrvatskoj?

JI SUK BAEK:Na primjeru Sjeverne i Južne Koreje, podjele jednoga naroda, kao što je nekad bio podijeljen i njemački narod ili danas hrvatski, jasan je primjer borbe zla i dobra. Kad su u pitanju Koreje, na jednoj strani je demokracija, na drugoj je komunizam. Diktatura i zlo nikada ne mogu opstati, jer oni su bez Boga, koji je vječni stvaratelj. Politički sustav i društvo bez Boga ne može opstati i urušit će se kad-tad.

Otkada je Koreja podijeljena, prošle su tri generacije. Prva i druga generacija obitelji koje su ratnim strahotama podijeljene na sjever i jug imaju duboku želju za ponovnim susretom, koji ne mogu ostvariti sa svojim najbližima. Takav osjećaj počeo se gubiti u trećoj generaciji. Želim reći da se ujedinjenje Koreje mora ostvariti što prije, da ljudi ne bi zaboravili da su jedan narod. Više od toga je prekinuti patnju korejskoga naroda u Sjevernoj Koreji u kojoj vlada najnehumanija diktatura. U posljednje vrijeme sve više ljudi uspijeva pobjeći u Južnu Koreju. Oni, svojim bijegom, žrtvuju čak i svoje članove obitelji koji ostaju i bivaju kažnjeni. Mnogi prebjezi ne uspiju i bivaju zatvoreni ili smaknuti. Ipak biraju slobodu i dostojanstvo žrtvujući svoj život i život svojih obitelji. Zbog velikoga broja prebjega mnogo je pitanja kako na najbolji način pomoći izbjeglicama da se adaptiraju na novi život u Južnoj Koreji.

Ja, koja sam imala umjetničku slobodu, mislim na umjetnike u Sjevernoj Koreji koji moraju raditi samo ono što im je naređeno. Takav umjetnički rad je kao da se iz meda izvadi njegov slad. Tako se onemogućuje stvaranje istinske umjetnosti, umjetnosti koja uzbuđuje umjetnika i promatrača. Kada promatram umjetnost u Sjevernoj Koreji, zapažam da su umjetnici vrlo vješti, ali njihovi radovi ne služe čovjeku, nego ideologiji.

Komunizam negira Boga, negira i božansku narav u čovjeku, na kraju negira sve što ima veze s vječnošću. Društvo koje sputava slobodu ne može imati istinsku umjetnost. Vidjela sam i svakim danom sve više uočavam utjecaj i posljedice komunizma u Hrvatskoj u postupcima i navikama ljudi. U komunizmu nije bilo prilike naučiti se na važnost uloge pojedinca, dakle preuzimanja odluke, jer sve je partija odlučivala. Tako se i medijski ljude odgajalo, a posljedice su očite i danas. Rezultat toga je u prvom redu pasivnost i izbjegavanje odgovornosti pojedinca. Dakle pojedinac teško preuzima ulogu, počevši od inicijative do realizacije, ako nema uporište u partiji. Kad se dalje analizira društvo, to su osnove za političku i ekonomsku korupciju koja je očita u takvim društvima. Sve ostane na naivnom čekanju da će problem nestati sam po sebi ili da će ga netko drugi riješiti. Ali umjesto puke i verbalne kritike upućene političarima, treba provjeriti koliko je tko osobno spreman promijeniti sebe i žrtvovati se za veće i opće dobro. Ako ne žrtvujemo svoje interese za javne, Hrvatska ne će moći izići iz krize. Mora se promijeniti mentalitet kod pojedinaca, jer pojedinac ne smije izbjegavati odgovornost pred sobom, a ni pred društvom. U Koreji smo kao studenti prosvjedovali, borili se, a u Hrvatskoj mnogi pričaju i ostaju pasivni. Studenti u Koreji smatraju sebe intelektualnom skupinom koja raspoznaje istinu te smo sami sebi dali odgovornost pokazati javnosti nepravdu u političkim i društvenim sferama. To je razlog čestih i aktivnih demonstracija koje su mijenjale društvena zbivanja u Koreji.

Svijet prirode i čovjeka nije slučajnost

Vaši radovi najviše prikazuju prirodu, stavljate je u kontekst vječnoga stvaranja i obnavljanja. Koliko umjetnici svojim djelima mogu pridonijeti zaštiti prirode i okoliša, zemlje općenito, kako bismo je ostavili i sljedećim naraštajima?

JI SUK BAEK:Bog ne stvara prirodu kako bismo samo mogli živjeti, nego i kao školu kroz koju učimo o čovjeku, svijetu i samom Bogu. Više od toga priroda je izvor inspiracije. Kad razumijemo boju, teksturu, oblik, prostor i vrijeme prirode, slijedi nadahnuće i zahvalnost. Priroda je kao majčina utroba u kojoj čovjek živi. Osjećam to kao Božji dar, u kojem uživamo. Svojim radovima s motivima prirode želim približiti i istaknuti postojanje i ljepotu prirode. U diplomskom radu glavna mi je tema drveće, bilo pojedinačno ili u skupini. Zadivljena sam linijama grana, kako se međusobno križaju, isprepleću i tvore apstraktni međuprostor. Podjednako to čine i vodoravno i okomito i prema dubini, trodimenzionalno dijele prostor te stvaraju nove prostore u kojima se nalaze novi objekti i forme. Oni odjekuju jedni s drugima, i ja s njima. Tako u prenesenom značenju promatram svijet i ljude koje je Bog stvorio. Svijet prirode i čovjeka nije slučajnost, nego je stvoren prema Božjem planu i svrsi, kako zbog činjenice da ništa ne nastaje samo od sebe i ima svoj izvor, tako i zbog ljepote skladne kreativnosti stvorenoga.

Ne može sve biti umjetnost

Gdje je granica umjetničke slobode? Ima li umjetnik pravo vrijeđati ljudsko dostojanstvo i slobodu? Koja su Vaša iskustva iz zemalja u kojima ste boravili?

JI SUK BAEK:Slikovito rečeno, ako je umjetnost brod, sloboda je more na kojem on plovi. Bez mora brod ne može ploviti kamo želi, dakle sloboda je preduvjet za postojanje umjetnosti. Zbog toga ne smijemo ograničavati slobodu u umjetnosti, no bez znanja da sloboda sama po sebi nije svrha i bez razumijevanja svrhe i vrijednosti umjetnosti, prenaglašavanje slobode može samo škoditi istinskom umjetničkom stvaranju. Previše slobode »oslobađa« umjetnika da postane istinski umjetnik. Na primjer, u modernoj umjetnosti postoji izričaj »sve može biti umjetnost«. Zapravo, ne može sve biti umjetnost. S jedne strane kao što ne možemo limitirati domet kreativnosti čovjeka, tako ne možemo ni odlučiti kakva umjetnost mora biti. Ipak sve ono što radimo ne može biti umjetničko djelo, kao što ne može svaki zvuk biti glazba. Kroz povijest nastaje koncept o tome što umjetnost čini umjetnošću. Obveza umjetnika je istraživati i obznaniti umjetnost pred javnošću. Umjetnik na taj način putuje putom kojim se rjeđe putuje. Još je Platon izražavao zabrinutost zbog opasnosti utjecaja umjetnosti. Insistirao je da umjetnost treba biti cenzurirana jer umjetnost može pokrenuti ljude i snažno utjecati na ponašanje. On je naglašavao osnaženja karaktera mladih ljudi prije izlaganja promiskuitetnoj umjetnosti. Umjetnički izričaj bio je ograničen u totalitarnim sustavima, poput Albanije, Sjeverne Koreje, nekadašnje Jugoslavije, Kine… Treba razlikovati slobodnu istinsku umjetnost od zadaća i zadane granice. Umjetnik treba biti destilizator, zreliji od ostatka u emocijama, intelektu i volji. Kad bih nabrajala unutarnje preduvjete za standard umjetnika, osim onoga što dobivamo rođenjem, rekla bih da je to zrelost intelekta, volje i emocija. Važna je iskrenost jer laž ne može dotaknuti i impresionirati ljude. Zatim je važno razumijevanje posljedica umjetničkoga rada i stvaranja. Zapravo, kad umjetnička djela izlaze u javnost, više nisu samo umjetnikova. Tu je motivacija u kojoj konačni cilj umjetnosti ne bi trebao biti politički, manipulativni, novčani, senzacionalistički.

Vječno je istinska radost

U svojoj biografiji spominjete anđele, prepuštate sve Božjoj volji i zahvaljujete. Koliko Vas ono »Vječno« vodi kroz život?

JI SUK BAEK:Ako ne vjerujem u »Vječno«, pitanje je hoću li osjetiti istinsku radost dok živim za trenutak? Kao dijete željela sam postati slikarica jer sam smatrala da je umjetnost vječna. Imajući potomke, čovječanstvo živi zajedno s Bogom koji je vječan. Sva moja razumijevanja i uvjerenja o ljubavi, braku, obitelji, kao i socijalna i ekonomska pitanja utemeljena su u pogledu na vječnost. Bezgranične, beskrajne mogućnosti umjetničkoga stvaranja točni su pokazatelj besmrtnosti ljudskoga duha. Čovjek kao tjelesno i duhovno biće stvara u prolaznom tjelesnom životu, ali oblikuje svoj duh i duh ljudi oko sebe, duh koji je vječan. Jedan od najvećih izazova, kako za umjetnika tako i za svakoga čovjeka, jest da slobodi ne uskrati opću dobrobit kreativnosti i odgovornosti. Sloboda koja se udaljava od one božanske slobode neodvojive od kreativnosti dobrote i ljepote vodi u destruktivnost i nesklad. Slobodu imamo kao dar, ali ostvarenje svrhe i kreativnost imamo u odgovornosti. U tome leži ljepota stvaranja i jednostavna tajna upućena čovjeku na samom početku stvaranja u Knjizi Postanka kroz tri blagoslova: biti prvo plodan, drugo stvarati obitelj i treće vladati s ljubavlju nad tvorevinom.

»Tada ću ja zadobiti nebo u sebi«

Koliko je vjera danas inspiracija umjetnicima, u prvom redu monoteistička, koja stavlja čovjeka u prvi plan Božjega stvaranja sa svim njegovim osobinama?

JI SUK BAEK:Kreativnost u ljudskom čini čovjeka. To je božanska narav u čovjeku koji stvara u svakodnevnom životu i čovjek koji se bavi umjetnošću trebao bi biti najsretniji čovjek. Među umjetnicima su oni koji imaju vjeru u Boga kao i oni koji ne vjeruju. Na primjer, u kulturi »Djeda Mraza« djeca dobivaju poklone. Djeca koja znaju i ona koja ne znaju odakle dolazi poklon jednako se vesele. Djeca koja znaju odakle dolazi poklon zahvalna su roditeljima. Možda je usporedba malo pojednostavnjena, ali umjetnik koji je svjestan izvora svoje kreativnosti prirodno cijeni i zna što će raditi s darom koji je primio od Boga. U svom promišljanju želim da moj rad potvrdi Zuccarijeve riječi da je Bog stvorio čovjeka i dao mu mogućnost da stvara slike, tako da čovjek može stvoriti umjetničko djelo i svjedočiti novoj vrsti neba. Tada ću ja zadobiti nebo u sebi. Uglavnom je priroda glavni predmet moga umjetničkoga djela budući da čovjek kopira ili ima interakciju s onim što vidi, čuje – sve od vremena renesanse. Kako vrijeme prolazi, tako se čovjek sve više fokusira na svoj unutarnji svijet. Predmet umjetničkoga rada transformira se s materijalne sfere na duhovnu, odnosno na ono što čovjek misli, osjeća i zamišlja. Također, tema likovnih radova seli se na društveno, političko i psihološko područje. Tako umjetnička djela odražavaju umjetnikove sklonosti, njegov unutarnji karakter. Mi umjetnici biramo između onoga što je elegantno i vulgarno, plemenito i razmetljivo, rafinirano i umjetno. Vjerujem da je onoliko pravih umjetničkih djela koliko je istinskih umjetnika koji se vode kriterijima univerzalnih vrijednosti. Religija je velika inspiracija umjetnicima, jer ona je odraz Vječnoga.

Društvo mora podržati nadarene umjetnike

Kako zainteresirati širu populaciju za umjetnost, zapravo kako postići interakciju publike i umjetnika?

JI SUK BAEK:Kad danas promatramo društvenu realnost, zapažamo mnogo kafića i trgovina, bez galerija i mjesta za izložbe. To je stvarnost mnogih gradskih ulica. Treba omogućiti umjetniku da izlaže svoje radove jer tako se promiču izričaji konkretnoga društvenoga stanja spojeni s univerzalnim. Treba sustavno pomagati mladim umjetnicima koji olako odustaju od umjetnosti jer ne mogu živjeti od nje. Nedavno mi je jedan mladi student izrazio strah za svoju budućnost kao umjetnika. Pitao je može li umjetnošću zaraditi za kruh. Odgovorila sam mu: »Ako možeš živjeti bez stvaranja, nemoj biti umjetnik, ali ako ne možeš živjeti bez stvaranja, ti si umjetnik.« Put umjetnika je na jedan način okrutan i samo oni koji nemaju strah i brigu za kruh mogu putovati putom umjetnika. Veliki talenti mogu se izgubiti zbog socijalnoga okruženja i okoline, zato je odgovornost dobroga društva podržati nadarene mlade umjetnike. Moj je san imati studio u kojem će mladi umjetnici stvarati i povezivati se s javnošću. gk

 

 

GOOGLE ispod bira i objavljuje one reklame i oglase za koje je dobio najviše novca od pojedinih oglašivača! U najvećem broju su to lijepi oglasi, ali ponekad su i prave nakaze koje nam žele uništiti sadržaj od kojih se portal AA ograđuje