Anoreksija nervoza, bulimija i njihove kombinacije, bolesti su čija je karakteristika poremećena slika doživljaja vlastitog tijela

anorexia

To su poglavito bolesti žena, a u muškaraca se pojavljuju vrlo rijetko. Poremećaji hranjenja se uglavnom pojavljuju između 10. i 30. godine života (dob početka anoreksije je najčešća oko 14. te oko 18. godine), najčešće počinju uslijed promjena tijela za vrijeme puberteta što dovodi do zabrinutosti za vlastiti izgled. Smatra se da je etiologija multifaktorska što znači da je bolest posljedica s jedne strane nasljednih čimbenika, a s druge strane odnosa majka-dijete u ranom djetinjstvu, poremećaja u psihoseksualnom razvoju, emocionalnih poremećaja, poremećaja prisile, socijalnog statusa, statusa unutar obitelj, osjećaja gubitka ili odvojenosti. Zajedničko obilježje ova dva poremećaja je trajna i pretjerana preokupacja tjelesnom masom i izgledom, a razlika je tjelesna masa koja je u anoreksiji niska, a kod bulimije normalna ili čak ponekad i prekomjerna.

Bolest je sve češća i zahvaća sve slojeve društva

Anoreksija nervoza je bolest češća u industrijaliziranim društvima. Ranije je bolest bila vezana uz adolescentice iz obitelji sa srednjim i visokim prihodima, a danas je sve češća i zahvaća sve društvene slojeve. Dominantno se manifestira poremećajem uzimanja hrane u svrhu namjernog gubitka tjelesne težine. U anoreksiji nervozi tjelesna težina se održava najmanje 15% nižom od očekivane za dob i tjelesnu visinu ili je indeks tjelesne mase. Do velikog gubitka tjelesne težine i mršavljenja dolazi uslijed izbjegavanja „hrane koja deblja”, samoizazvanog povraćanja, pretjerane tjelovježbe, uporabe lijekova koji smanjuju apetit ili diuretika. Strah od debljine predstavlja nametnutu i precijenjenu ideju što ukazuje na poremećaj u doživljaju vlastitog tijela te bolesnice sebi nameću gladovanje kako bi ostvarile nisku tjelesnu masu.

Sve počinje preskakanjem deserta…

Anoreksija obično započinje preskakanjem deserta, slatkiša, a nastavlja se izostavljanjem cijelih obroka ili konzumiranjem samo vrlo male količine hrane. Osobe odbijaju jesti sa svojim obiteljima ili na javnom mjestu. Bolesnice imaju sniženu frekvenciju rada srca, sniženu tjelesnu temperaturu, nizak krvni tlak, redukciju masnog tkiva, suhu kožu te pojačanu tjelesnu dlakavost, te dolazi do nepodnošenja hladnoće. Često dolazi do poremećaja u krvnoj slici te do manjka vitamina i minerala. Djevojčice s anoreksijom nervozom snižena su samopouzdanja, anksiozne, normalne ili natprosječne inteligencije, perfekcionistice s dobrim školskim uspjesima. Obitelji iz kojih potječu su često preprotektivne s teškoćama u rješavanju sukoba.

Bulimiju karakteriziraju ponavljani napadi nekontroliranog prejedanja kada se velika količina hrane konzumira u kratkom vremenskom razdoblju (sat do dva), trajna zaokupljanost uzimanjem hrane, samoizazivanje povraćanja uslijed pokušaja suzbijanja debljanja te patološki strah od pretilosti s depresivnošću nakon uzimanja hrane. Također, bulimiju prati tajnovitost u slijedu jedenja i povraćanja.

Liječenje

Liječenje obje bolesti je teško i dugotrajno. Terapijske mogućnosti se svode na psihoterapiju, farmakoterapiju i hospitalizaciju. Potrebno je normalizirati tjelesno zdravlje i stanje uhranjenosti, uspostaviti normalne prehrambene navike te bolesnicu i njezinu obitelj uključiti u psihoterapijski tretman. Cilj terapije anoreksije nervoze je pomoći osobi da stekne normalne navike prehrane, prevlada osjećaj nemoći, razriješi poteškoće koje proizlaze iz ranog psihoseksualnog razvoja te da verbalizira svoje potisnute misli i osjećaje. U slučajevima teških oblika anoreksije nervoze (gubitak 25% od normalne težine) ili kada postoje ozbiljne tjelesne komplikacije bolesnice je nužno hospitalizirati budući da je tada ugrožen život. Program bolničkog liječenja uključuje oporavak prehrane, medicinski oporavak, psihoterapijski tretman, obiteljski tretman i psihosocijalni oporavak. Oporavak prehrane u početku uključuje nadzor nad uzimanjem svakog obroka, a ako osoba odbija hranu, potrebno je uvesti parenteralnu prehranu. Psihoterapija može biti individualna ili grupna. Preferira se kognitivno-bihevioralni pristup (učenje novih obrazaca ponašanja). Budući da bolest često prati neriješen konflikt unutar obitelji potrebna je i obiteljska psihoterapija.

Bulimija se liječi promjenom ponašanja i prekidanjem kruga prejedanja i povraćanja. Za početak, važno je smanjiti količinu konzumirane hrane kako bi se spriječila aspiracija ili ruptura želuca. Nadalje, potrebno je mijenjati neadekvatnu percepiju tijela te poticati izražavanje emocija. U farmakoterapiji se najčešće primjenjuju antidepresivi, a rijeđe i antipsihotici.

Autor: Katarina Marušić, dr.med./pastoralmladih.hr

Odgovori