Vatroslav Florschütz
Zagreb – U utorak, 25. studenoga 2014.u velikoj dvorani HAZU predstavljena knjige KIRURG NA FRONTI: RATNI DNEVNIK VATROSLAVA FLORSCHÜTZA
Urednici: prof.dr.sc. Stella Fatović-Ferenčić i prof.emer. Antun Tucak (predstavljaju akademik Marko Pećina, prof.dr.sc. Stella Fatović-Ferenčić, prof.emer. Ivica Boban, prof.emer.Antun Tucak)
Fotografije: Višnja Serdar
Ovo je mali dio sjećanja, koji je napisala jedna od unuka dr Vatroslava Florschutza, koja je i sačuvala ovaj dnevnik i pomogla pri izdavanju ove vrijedne knjige, a koju je lektorirala unuka Vlasta Sabljak.
Ivica Boban: Sjećanja posvećena mom djedu
Otati – primarijusu dr. Vatroslavu Florschütz-u, njegovom”Ratnom dnevniku” i mojem životu s njim.
Živjeti i odrastati uz tako izuzetnog i velikog čovjeka kakav je bio moj djed dr. Vatroslav Florschütz bila je velika sreća i blagoslov. Sjećanja na njegov lik, učenje i vodstvo cijeli su mi život bila nadahnuće. Iz njih sam, posebno kad mi je bilo teško crpila uvijek novu snagu za život i za moj rad i stvaralaštvo. Bio čovjek „jučerašnjeg svijeta” – visokih moralnih vrijednosti i životnih principa – poštenja, istinoljubivosti, požrtvovnosti, marljivosti, ustrajnosti, suosjećanja i brige za druge, hrabrosti i rizika u istraživanju, dijeljenja svog znanja s mlađima – i nadasve skromnosti. Nikad se nije ljutio, nikome zamjerao, sve je razumijevao i svima opraštao.
U najboljim i najkreativnijim prostorima moga duha i djelovanja, u životu i umjetnosti upisano je njegovo učenje i njegov jedinstven lik i karakter. On je živo prisutan u „oku duha mog” kako kaže Hamlet i danas, kada se igram s mojim unučićem Lukom ili sadim s njim uz neku pjesmicu bosiljak, pa i kad radim s glumcima u teatru ili sa studentima na Akademiji i govorim im ono što je on meni govorio: Ako radiš s veseljem i s maštom, kao da se igraš, ništa ti neće biti teško. Ono što sam usvojila i naučila od njega, uz njegovo blago i mudro usmjeravanje prisutno je i u mom umjetničkom, pedagoškom radu i svim mojim ostvarenjima.
Ostavio nas je u dubokoj starosti početkom 1967., ja sam upravo navršila 24. godine, predavala sam već na Akademiji i radila u teatru, a moj brat studirao medicinu zbog čega je on bio vrlo sretan. A i njegova smrt bila je tako blaga i jednostavna… Jedne zime, u predvečerje, za našim velikim stolom u blagovaonici, nagnut nad svojim rukopisima koje je ispravljao, s nalivperom u ruci, u pola rečenice on se samo zaustavio – odjednom je digao glavu, upravio pogled nekamo u daljinu, nasmiješio se i rekao vidiš… – i nije se više micao, niti nas je čuo – bio je još uvijek tu, ali i nije bio – preselio se sa smiješkom u prostor neke druge svijesti i stvarnosti – u onu duše i duha.
Naš čarobni vrt i oaza bio je par mjeseci nakon njegove smrti odlukom mjesne zajednice uništen i sravnjen sa zemljom, zacementiran i pretvoren u garaže… iako očajni, bili smo sretni što on to nije doživio.
Ostala je nedovršena njegova autobiografija koju je započeo, velik dio njegove obimne korespondencije, profesionalne i obiteljske, pa i neki radovi nestali su s tavana. Sretna sam što sam uspjela sačuvati ovaj njegov Dnevnik!
Ivica Boban, redateljica
profesor emeritus Akademije dramske umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu
