Zagrebenci 15

O Zagrebencima

Enci benci zagrebenci,
izaberi put najkraći
pa poteci, pa doteci
do Zagreba
sve što treba tu ćeš naći.

Eto, tako počinje jedna lijepa pjesmica o Zagrebu. Stvarno, sve što trebate ćete naći, a naći ćete i” Zagrebence”.

foto-galerijaSnimila i napisala Višnja Serdar

To je u stvari jedna mala lutkarska družina, koju ćine tri člana. Svi su rođeni u Zagrebu, svi su odgajatelji i svi se već dugi niz godina bave lutkarstvom. Radeći s djecom pekli su svoj zanat odgajatelja i lutkara. Završili su razne seminare, lutkarske škole, sami držali predavanja, lutkarske radionice i sudjelovali na razlićitim lutkarskim manifestacijama. Izoštrili su svoja osjetila kada su u pitanju djeca, pa i sami imaju zajedno trinaestero vlastite djece.

Dakle, ta trojka već dugi niz godina, dvadeset tri, mada je počelo puno ranije, razveseljavaju djecu i odrasle.

Skromni, nenametljivi (ne reklamiraju se) daju predstave za djecu, a dječija iskrena radost i ushit,potvrda je da rade dobro.

Evo još neki detalji: predstave su lutkarske sa malim intrevencijama živog glumca. Lutke izrađuje Dragica Vuco koja ujedno i dramatizira i prilagođava tekst za lutkarske izvedbe. Život lutkama udahnjuju Velimir Bulović, Dragica Vinožganić i Dragica Vuco.

Tijekom godina nastale su brojne predstave. Izdvajamo:
1. PRIČA O BAKI MAGDICI ili Priča o dobroti; Maje Đerek Lovreković
2. POŠTARSKA BAJKA, Karela Čapeka
3. CVILIDRETA; Braće Grimm
4. DOBRI PASTiR; biblijski motiv

Zagrebenci 20

Razmišljanja jednog lutkara

Prije svega,neizmjerno sam sretna što lutka uopće postoji. Ona je moje drugo ja, moja nutrina, moja osobnost, moja snaga, moj pokretač, moja inekcija, moja droga.Da, mogu tako reći, jer postoji određena ovisnost o njoj, koje se ja nemogu, a i neću odreći.

I kao što je olovka produžena ruka crtača, kist produžena ruka slikara, tako je i lutka produžena ruka lutkara, koji u nju unosi svoj život,svoju krv, svoj temperament, svoj karakter. I tada se događa nešto nevjerovatno, najedamput se nezna tko je lutka, a tko lutkar.

Spojeni su tako da, sada lutka lutkaru da je svoje bivstvo,svoje molekule, čestice snage, svoju tajnovitost, koja je živjela prije na nekim drugim mjestima i sada se zgusnula u toj maloj lutki i kao da želi reći: “Ne, ja nisam samo lutka, ja živim,tko vam je kriv što to ne vidite.”

Ta stopljenost, pretopljenost, taj praiskonski zagrljaj, ta sposobnost uranjanja lutkara u lutku i lutke u lutkara, daje predstavi snagu, koju bi svaka lutkarska predstava morala imati. Ako toga nema, onda to nije ono pravo,već samo imitacija. A tko voli imitacije? Zar ne idemo u prirodu zato da se stopimo s onim pravim materijalom, koji je Tvorac stvorio? No nažalost imitacija je već toliko zauzela prostora u ovom svijetu, da ju više ni ne razlikujemo od orginala. Što ćiniti? Otići u prirodu, dozvoliti joj da bude dio našeg postojanja i onda stvarati. Griješke su gotovo neoprostive, jer radimo za djecu. A djeci, samo ono najbolje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.