Franko Sorić: ZAZIVANJE SVETIH (izabrane pjesme), Zadar, 2014.

Franko Soric

Pjesnik čije se pjesme mogu podrazumijevati kao poruke o moralu i smislu današnjega svijeta

Franko Soric

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Već prva zbirka pjesama Franka Sorića zaslužila je i pobudila pažnju šire čitalačke publike i književne kritike. Iz prve se Franko pokazao kao vladar svojih stihova, pjesnik u cijelosti.

Kasniji njegov pjesnički slijed samo je potvrđivao prvotnu ocjenu kako Franko Sorić djelujući samozatajno i povučeno, čak i u sredini u kojoj živi, van književnih doktrina i škola, van časopisne i druge produkcije, u osami Zadra, piše ne samo dobre stihove, već stihove koji će u suvremenoj hrvatskoj lirici zasigurno ostati zapamćeni kao važna lirska “pitanja ljudske i pjesničke egzistencije” naše suvremenice. U Sorićevim pjesmama prepoznajemo mnoštvo supostojećih svjetova, svjetova čiju stvarnost prepoznajemo, a dinamiku osjećamo. Pišući moderno, a u tradiciji jastvene lirike, otvoreno pokazujući svoje radosti i tuge, Sorić na ponajbolji pjesnički način izriče brigu za malog, običnog, neprimjetljivog i ranjivoga čovjeka, to je njegovo temeljno pjesničko čuvstvo.

Izbor ponajboljih pjesama Franka Sorića, za koje sam kaže da su ljubavne, refleksivne i socijalne, te izabrane s namjerom da se dopadnu i kritici i publici, a ovdje priređene za tisak u hrvatsko-engleskoj verziji, bez zdvajanja zaslužuju svaku pažnju i potporu. U ovom izboru mogle bi se istaći mnoge pjesme, koje u cijelosti i metaforički i simbolički ilustriraju pragmatična egzistencijalna pitanja, ali ne na vulgaran, već do krajnjih granica na profinjeno autonoman način osamljenoga bića bačenog u nestalnosti svijeta. Ove je ocjene dovoljno potkrijepiti stihovima, kao u pjesmi Isadora, vrati se – vrati se u ovaj ozelenjeli dan / zelen od promrzlih vena zbog tebe / snijeg neprestano pada / još uvijek se bojim bijele boje kad nisi tu / donesi svoje pero i svoju tintu / za naš Crveni listopad. Ili u pjesmi Perfekt za četiri sata ujutro – volio sam je kao / malu minijaturnu crkvicu / na dlanu mora. U pjesmi Dugo sam gledao tog starca u čitaonici, Sorić će s ljubavnih tema prijeći na refleksivnost koja će nam u zamjenu za stvarni ponuditi sanjani svijet – Zatim sam se popeo na planinu / nosio sam Hessea na ramenima. / Želio je posljednji put vidjeti snijeg u proljeće. / Vratio sam se kući i nikom nisam rekao gdje sam bio. I tako bi mogli nastaviti nisku graničnih situacija iz pjesme u pjesmu, iz stiha u stih, jer Franko je samo otišao za suncem… on prati one koji će čitavu svoju mladost / ostaviti pticama… piše prijateljima i prijateljicama, o pjesnicima, sjeni njihovih očiju, koje u plaho doba noći / lutaju među jablanima… Uostalom ovo je pjesnik koji sanja da sanja, čiji je fetiš bijeli papir i penkala / i ono malo duše / što ostane / za čisto nadahnuće. Sve i da nije, on je Franko Sorić, kako bi sam kazao, pjesnik čije se pjesme mogu podrazumijevati i kao poruke o moralu i smislu današnjega svijeta, bez obzira bio on bijel, plav, crven ili ljubičast, kako ga najčešće vidi pjesnik.

Naslovnica zbirke izabranih pjesama Franka Sorica koju potpisuje Pablo Bilosnic