Intervju s Davorom Vukovićem – HRABRI IPAK NE POGIBAJU!

Naslov je to velikog intervjua, kojega je, nakon Vukovićevog povratka iz Pariza gdje je izlagao u Eiffelovom tornju i u prostorima Louvrea, sa slikarom obavila novinarka Marina Tenžera, sigurno jedna od ponajboljih novinskih likovnih pera u Hrvata

Ekskluzivno objavljujemo dijelove obavljenog intervjua koje nam je autor ustupio, a koji, zbog pomanjkanja prostora nisu objavljeni u potpunosti ili su izostavljeni u tiskanom izdanju hrvatskog političkog tjednika 7 DNEVNO od 7. studenoga 2014.

Ako vas pročitano zaintrigira, i pitate se zašto je naziv intervjua “HRABRI IPAK NE POGIBAJU!” saznajte u tiskanom izdanju objavljenog intervjua, koji je upravo na kioscima.

Intervju vodila: Marina Tenžera

New York, Beč, Pariz, Rim – danas su otvoreni gradovi za slikara Davora Vukovića što za jednu malu i osiromašenu kulturu predstavlja čudo. Umjetnik i pjesnik koji je netom uvršten u prestižnu svjetsku publikaciju talijanskih povjesničara umjetnosti Salvatorea i Francescoa Russoa „Najbolji svjetski moderni i suvremeni umjetnici”, a u Parizu za svoja djela primio plaketu od sina Salvadora Dalija, Josea, prije 30-ak godina odbacio je siguran posao ekonomista, s velikom šansom da potpuno propadne, tek sluteći u sebi poziv slikara i one nepoznate dijaloge s nepoznatim o kojima je besmrtno pisao Neale Donald Walsh u svojoj knjizi „Razgovori s Bogom”. Upustivši se u potpuno neizvjesnu avanturu, svojim je snažnim „energetskim” slikarstvom ekspresionističke geste, „sunčanim” i „kozmičkim” pejzažima, oduševio i akedemika Tonka Maroevića, povjesničara umjetnosti Darka Glavana i kritičara Josipa Depola koji su ga na velika vrata uveli na hrvatsku likovnu scenu. Kako je danas postao jedan od najpoznatijih hrvatskih umjetnika u svijetu, ispričao nam je za 7 dnevno:

Među rijetkim ste slikarima danas koji postižu inozemne uspjehe. Nakon što ste, zadnjih godina, četiri puta izlagali u različitim galerijama u New Yorku i u Danskoj, te u dva navrata samostalno u Broadway Gallery u New Yorku, predstavljate se bečkoj publici. Što očekujete?

Od bečke izložbe, koja je u tijeku, očekujem dobru recepciju mojih dvadesetak radova u akrilnoj tehnici iz ciklusa Arhipelag, kao što se to s dogodilo na izložbama u Izložbenom prostoru Porezne uprave u Zagrebu , prvoj samostalnoj izložbi u Broadway Gallery u New Yorku i Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci u Splitu, kada su likovni kritičari, studenti Umjetničke akademije iz Splita i ostala publika moje radove doživjeli kao sakralno i energetsko slikarstvo, a njujorški konceptualni umjetnik, vlasnik Broadway Gallery i NY Art Magazine Abraham Lubelski u članku časopisa i u predgovoru njujorške izložbe naveo i da sam majstor formalne inovacije i da sam pronašao novu tehniku slikanja.

Ista percepcija mojih radova dogodila se nakon povratka s prve njujorške samostalne izložbe 2012. na samostalnoj izložbi u pastoralnom centru nedavno preminulog kolekcionara don. Stipe Mlikotića, kojom prigodom me je na izložbu u Beč pozvao veleposlanik RH u Beču Gordan Bakota, koji je izložbu i otvorio. Austrijska likovna publika voli moje radove što sam doživio i prošle godine povodom 25. godišnjice manifestacije „Kunst Im Dorf” u austrijskom Malom Borištofu gdje sam izlagao sa najvećim hrvatskim i austrijskim umjetnicima i, za razliku od nekih u Hrvatskoj poznatijih imena od mene, bio sam zastupljen u istoimenom filmu kojega je prikazao i ORF. Već na samom otvaranju izložbe ponuđen mi je atelijer u Beču za korištenje po mojoj volji i sudjelovanje na bečkim izložbama zajedno sa renomiranim bečkim slikarima, koji su nazočili otvaranju bečke izložbe i izravno mi ponudili zajednički nastup na njihovoj narednoj izložbi. S obzirom na opće oduševljenje nazočnih, veleposlanik Bakota, koji je izložbu i otvorio, inzistirao je da se 5. studenog održi i zatvaranje izložbe kada će zbog važnosti izložbe biti pozvane renomirane bečke galerije.

Koliko se vaš slavni ciklus „Arhipelag” promijenio u odnosu na prijašnje godine?

Tematika ciklusa Arhipelag je manje-više ostala ista, jer uvijek, u biti, slikam jednu te istu sliku, koju , kao što vidite nisam naslikao, jer da jesam odložio bih kistove i radio nešto drugo. Morate znati, moj temeljni pristup je traženje, istraživanje. To me pokreće. Zalaženje u novo i nepoznato, otkrivanje novih prostora i ponovno disanje sa njima. To mi otvara perspektive i taj moj zanos jako se dobro očituje u mojim radovima, jer je i pošten i iskren. A ja se osjećam superiorno jer sam svoj, jedinstven i autentičan. I to ljudi jako prepoznaju. Često ne znaju o čemu se radi, ali ih jako uveseljava, čini im dan boljim i iz mojih radova crpe životnu energiju, bolje rečeno vraćaju se sebi. Jer dok radim ja sam na izvoru neiscrpnog bogatstva koje se jednostavno prelijeva na platno, kako bi i drugi to isto bogatstvo prepoznali u sebi. Jer je ono dano svakome. Jedinstveno je i univerzalno. Zato moje slike mnogi nazivaju univerzalnim, jer sam upornim radom više od 30 godina uspio naslutiti postojanje i vitalnost tog zlatnog Grala, koji se jedino u nama nalazi. Ta moja zaigranost nije opterećena znanjem, kanonima, nego je vođena intuicijom, iskustvom, promišljanjem, ali i greškom. Da, upravo greškom se i dogodio ciklus Arhipelag, jer mi je faza koja mu je prethodila dosadila, pa sam nekontrolirano i poprilično živčano počeo širokim kistom zatvarati plohe na platnu, što je moj kolega i organizator velike izložbe u zagrebačkoj Poreznoj upravi, akademski slikar Srećko Planinić, smatrao i hrabrošću i grijehom, jer sam poništio finu strukturu već gotove slike. Ali, i sam je kasnije priznao; pojavilo se nešto još fascinantnije. Pojavila se inverzna slika, u postupku nešto slično kao kad je Michelangelo, čija me je rad u Sikstinskoj kapeli ovog proljeća dirnuo do suza, izjavljivao da su njegovi kipovi skriveni u bloku kamena.

Bez namjere da se uspoređujem s velikanom, tako je i Arhipelag bio skriven unutar kaotičnog nanosa boje iznad platna, nasumice ili tkzv. action paintingom, pa sam redukcijom i naknadnim nanošenjem boja na taj kaotični sloj došao do otoka koji izgledaju kao da su izronili iz mora. Ali se ni tu nisam zaustavio nego sam ove godine počeo raditi reljefne slike , nanošenjem raznih materijala koji su mi se našli pri ruci. Nisam u boju umakao čavle kao što je to radio Pollock i drugi, nego sam počeo lijepiti pijesak, kamenje i koristiti razna sredstva da umjesto debelog namaza boje, dobijem trodimenzionalnu sliku. Nešto slično ovih dana sam vidio u bečkoj Albertini kod Franza Grabmayara i Miroa koji je lijepio katran, kamenje i pijesak, ali i u centru Georges Pompidou u Parizu kod francuskog slikara Roberta Delaunaya

Josip Depolo, akademik Tonko Mareović i Darko Glavan uveli su vas na velika vrata na hrvatsku likovnu scenu prije 30-ak godina fascinirani žestinom i energetskim nabojem vaših slika. Što je osnovica vaših istaživanja?

Kao što sam prije rekao, osnovica svih mojih istraživanja u slikarstvu je igra, lakoća i samospoznaja. Čuđenje i potresenost onim što se na platnu događa. Zato mi nikada nije dosadno i jedva čekam kada ću slikati novu sliku. Nije uvijek bilo tako. Kao što je pokojni Darko Glavan u monografiji o mojem životu i radu napisao, ja sam završavao samoedukaciju slikajući hrvatske nacionalne parkove po naruđbi galerije Lacroma koja je tada djelovala u Zagrebu. Pored učenja u atelijerima poznatih profesora, te narudžbe su mi omogućavale preživljavanje jer su nacionalni parkovi otkupljivali moje slike i stvarali svoje respektabilne javne zbirke. Kad sam osjetio da se ponavljam prestao sam slikati figuraciju. Priklonio sam se oslobođenoj ekspresionističkoj gesti , i ponovno ušao u veliki rizik i neizvjesnost jer je ljudima figuracija uvijek bila bliža. Tada sam radio i kozmičke pejzaže, sunčane pejzaže i galaksije , najčešće u maniri action paintinga. Usprkos strahu od opstanka, uvijek sam imao hrabrosti i stalno sam riskirao, jer sam bio siguran da je slikarstvo najbolje od svega što znam. Da su moje slike dragocjeno blago, bez obzira prodavale se tada one ili ne. Tako sam, nakon ciklusa Preobražaj pejzaža, Varijacija i Vibracija, koje su objavljene u monografiji, koju je uredio i 2010. u Mimari je predstavio Tonko Maroević, zajedno sa Mirjanom Repanić-Braun, neposredno nakon predstavljanja knjige započeo sa potpuno novim slikarstvom Arhipelaga. Drugim riječima, gotovo u potpunosti sam poništio sve što sam do tada stvorio. Stvaranje i razaranje oduvijek gledam u prirodi, pa zašto tako ne bi bilo i u mojim slikama. Jer samo je mijena stalna. I izvor iz čijih se nepoznatih i nespoznatljivih dubina sve ponovno pojavljuje, stvara i razara. Kao što to biva i u životu, smrt moje ranije slike stvorila je još čudesniju i vitalniju sliku koju su danas prepoznali kustosi i kritičari širom svijeta.

Za trajanja bečke izložbe imali ste izvanredan uspjeh na čak dvije međunarodne izložbe u listopadu u Parizu od kojih je jedna bila na Eiffelovom tornju. Kakav?

Prije koji dan vratio sam se s dvije internacionalne izložbe u Parizu: La Grande Exposition Universelle 23. 10. 2014. na prvom katu Tour Eiffel u Dvorani Gustava Eiffela, i na izložbi u Le Carrousel du Louvre koja se održala od 25.-26. 10.2014. Na Tour Eiffel svoje slike izložilo je 80 selekcioniranih figurativnih, apstraktnih slikara, fotografa, dizajnera i kipara iz 31 zemlje svijeta, a plakete nam je uručio je Jose Van Dali, sin čuvenog Salvadora Dalia. Izložbom u Eiffelovom tornju obilježeno je 125 godina od Velike svjetske izložbe u Parizu održane 1889.god. Isti umjetnici predstavljeni su i u širom svijeta poznatoj izložbi Art Shopping Louvre u prostorima Louvrea pod nazivom Carrousel du Louvre, u dijelu kompleksa koji je namijenjen talijanskom izdavaču Ea Editore. Organizatori su izradili litografije naših izloženih slika s žigom Art Shopping Louvre. Nakon grandiozne izložbe na Eiffelovom tornju i u prostorima Louvrea, ništa više neće biti isto. Selekcioniran sam na 1. European Biennal Paris od 05.-09. 12. 2014. na kojem ću izlagati po pozivu prof. Ane Francescae Biondollio i renomiranog kritičara Paola Levia. Rad kojim ću se predstaviti je reljefna slika Regatta. Na oslikano platno lijepio sam sve što mi se našlo pri ruci; ostatke ambalaže, ostatke platna, razne pjene itd.

Vaš rad Adriatic Cracks iz najnovijeg ciklusa objavljen je na naslovnici talijanskog časopisa Effetto Arte, a objavljen je i članak o vašem djelu u rimskom časopisu ARTE&ARTE, kao i časopisu Minoranze / Manjine. Štoviše, pozvani ste slijedeće godine prirediti čak dvije izložbe u Italiji. O čemu je riječ?

Časopis Effetto Arte uređuje Paolo Levi i time je sve rečeno o serioznosti časopisa. Sa najnovijim ciklusom slika pojaviti se na naslovnici je pun pogodak kao i primiti poziv na izlaganje na Piazza del Popolo u Rimu u Sala del Bramante u 2015., gdje su izloženi velikani kao Dali, Picasso i Chagall s kojima sam objavljen i u enciklopedijskom izdanju. Taj razvoj situacije pokazuje da raniji izbori nisu bili slučajni. Moja satisfakcija je potpuna. Za mojeg proljetnog boravka u Rimu modna dizajnerica i likovna kritičarka Svjetlana Lipanović napravila je intervju sa mnom za časopis Silvija Tomaševića Minoranze / Manjine i napisala tekst o mojem radu za rimski časopis ARTE&ARTE. Svjetlana Lipanović ponudila mi je zajedno s urednikom časopisa Robertom Sparacijem i veleposlanikom RH Damirom Grubišom organizaciju prve samostalne izložbe u Sala Mostre del Complesso dei Dioscuri al Qurilnale, a riječ je o jednom od najprestižnijih izložbenih prostora u Rimu. Dobio sam ponude za izlaganja na Biennalu u Palermu i u Firenci, ali sam, zbog preokupiranosti odbio te ponude.

Je li vam itko od hrvatskih likovnih institucija ili Ministarstva kulture novčano pomogao u održavanju međunarodnih izložaba?

Moram priznati, nakon početnih kolebanja, moje inozemne nastupe podržavalo je godinama Ministarstvo kulture, tako da sam 2012. za prvu njujoršku samostalnu izložbu dobio najviše sredstava od svih samostalnih umjetnika te godine u Hrvatskoj. Nakon što sam postigao najveće uspjehe, od prošle godine, Ministarstvo kulture RH odbija moje projekte, ispričavajući se zbog nedostatka financijskih sredstava, što mi se baš ne čini uvjerljivim, s obzirom da je osnovni kriterij dodjele sredstava uspješnost u predstavljanju hrvatske umjetnosti u svijetu. Kontinuitet potpora inozemnih nastupa zadržali su Grad Zagreb i Zagrebačka županija, a posebice Grad Zaprešić, koji mi je 2012. dodijelio i jedno od najvećih gradskih priznanja: Nagradu grada Zaprešića u znak javnog priznanja za zasluge na području kulture i umjetnosti za doprinos promidžbi i ugledu Grada Zaprešića u Hrvatskoj i inozemstvu. Premda sam član HDLU-a, u više navrata su me odbijali primiti i u članstvo HZSU-a (Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika), koja je od elitne postala pretežno socijalna ustanova, jer „nemam zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi”!? I nikom ništa.

Likovni kritičari u Hrvatskoj danas mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Što kažete na gašenje kulturnih rubrika u svim medijima?

To je ubitačni pragmatizam i bezobzirna profitna orijentiranost koja ne vodi nigdje. Ni jedna sredina ne može se optimalno razvijati bez afirmacije kulture. Najbolji primjeri za to su New York, Pariz, Rim i Beč.

Nagrađivani ste pjesnik. Što pripremate i kako ste postali član društva skladatelja?

Imam dosta materijala u diktafonu, najvjerojatnije za knjigu, ali naprosto ponesen ovim ubrzanim uspjesima u slikarstvu, naprosto ne stignem ni slikati pošteno, a kamoli razmišljati o knjizi poezije. Kod mene je to uvijek tako. Možda je ona već napisana. Negdje u diktafonu ili u meni.

Pošto je na svjetski izbor Miss Planet Earth na Filipinima početkom studenog ove godine prvi puta i Hrvatska poslala svoju predstavnicu, a to je pobjednica u kategoriji Foto model godine Ana Batarelo, eminentna hrvatska etno dizajnerica Mina Petra za našu predstavnicu dizajnirala je haljinu koju sam ja oslikao i tako se prvi puta okušao na ovom za mene zahtjevnom projektu, koji će putem tv prijenosa vidjeti milijuni ljudi u svijetu. Organizatorice izbora i vlasnice licence su modne agentice Sanja Bjedov Popović i Tamara Roglić.

Što se tiče skladbi, nekadašnji član grupe Aerodrom Zlatan Živković uglazbio je nekoliko mojih pjesama, koje je javno izvodio, pa sam automatski postao pridruženi član Društva skladatelja.

Foto: Ognjen Karabegović