romana m f

U Ulici Marojice Kaboge, nadomak zelene place u povijesnoj jezgri Dubrovnika, ovih dana bugenvilije su u punom cvatu. Istina, nešto izvan sezone i ne u đardinima, već u ateljeu Romane Milutin Fabris, poznate dubrovačke akademske slikarice i bivše Miss isto tako bivše Jugoslavije.

– Kad sam bila mala, nisam razmišljala da ću se posvetiti slikanju, samo sam crtala. I postala ono što jesam. Voljela sam ja i balet, ali nikad nisam sebe vidjela kao plesačicu. Bila sam predodređena za kist i štafelaj – vjeruje umjetnica koja se davne 1959. okitila lentom Miss Jugoslavije. Sjećanja na titulu još su živa, a usporedbe s današnjim izborima – neizbježne:

– Djevojke se u moje vrijeme nisu same prijavljivale za Miss kao danas. Pohađala sam Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, odakle mi je otac, kad je u razred došao reporter beogradskog lista “Sport i svet”, organizatora izbora. On nas je fotografirao i objavio snimke u novinama, a čitatelji su birali djevojke koje im se najviše sviđaju. I tako sam ja upala u uži izbor. Imala sam tek 17 i pol godina, nisam bila svjesna sve te pompe, pa sam na prvu odlučila uopće ne poći na priredbu u Beograd. Onda su me moji iz “klape”, Trubaduri i drugi nagovorili, u stilu, “ma, daj, moraš ići, put ti je besplatan, a nikad se prije nisi vozila avionom…”. I tako sam popustila. Odlučila sam otputovati, iako sam bila bolesna pa sam računala da ću se brzo vratiti doma. Za Beograd sam poletjela s travnjaka u Konavlima, suočiti se s još 14 konkurentica za naslov. Organizatori su me poveli uz majčin pristanak i dodijelili mi pratiteljicu koja je stalno bila uz mene – prisjeća se Romana velike životne avanture s Tašmajdana. Izbor se odigrao u hotelu “Metropol”, pred žirijem sastavljenim isključivo od umjetnika i kulturnjaka:

– Nije tu bilo tajkuna, mutnih poduzetnika i direktora tvrtki-sponzora kao sad. Ocjenjivali su nas jedan Peđa Milosavljević, tada ponajbolji jugoslavenski slikar, a s njim još i kipar, redatelj, teatrolog i baletan. Ljepota nije bila vulgarizirana, a izbor je imao dignitet. Morale smo prošetati pistom u jednodijelnom kupaćem kostimu, što meni nije bilo teško jer sam išla na balet, pa sam se znala kretati. Kad je sve završilo, otišli smo na večeru i mislila sam da je to to. Sutra se vraćam doma. No, tada je mom stolu prišao novinar “Sporta i sveta” i prišapnuo mi da sam izabrana. Mislila sam da je nekakav smutljivac, pa sam mu umalo opalila šamar zbog uznemiravanja, ali on se nije dao zbuniti. Pozvao me na pozornicu i što mi je drugo preostalo nego izaći pred publiku – sliježe ramenima Romana, koja je uz lentu na dar dobila novi crno-bijeli televizor, tortu koja joj se nezgodno zalijepila za jedinu haljinu i buket žutih ruža na povratku u Dubrovnik. Poslije je doznala da je novinar koji ju je intervjuirao malo duže nego je smio – dobio otkaz.

– Te godine nije bilo nastavka natjecanja za svjetsku titulu. Moja sugrađanka Nikica Marinović 1966. je kao Miss SFRJ osvojila fenomenalno drugo mjesto u londonskom Albert Hallu, no ja sam ostala u državnim granicama. Jest da su mi sve konkurentice digle pozdrav, ali… – šali se dubrovačka slikarica koja je odbila sve kasnije ponude za snimanje filmova i manekenstvo. Već kao srednjoškolka “zarazila” se slikarstvom i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Na tom kursu ostala je do dana današnjeg. Stanuje u gradskom predjelu Lapad i svakog jutra putuje u spomeničku jezgru, do ateljea u Kaboginoj gdje se druži s ljubiteljima umjetnosti, domaćim i strancima. (Foto: Željko Tutnjević, Gabrijela Bijelić/Slobodna Dalmacija)

Leave a Reply

Your email address will not be published.